Prošlotjedna smrt 950 ljudi, koji su se utopili u Sredozemnom moru u očajničkom pokušaju da se dokopaju europske obale, potaknula je brojne rasprave, između ostalog i onu o odgovornosti Europe za katastrofalno egzistencijalno stanje milijuna ljudi na Bliskom istoku i u Africi, koji je se žele dočepati kao ilegalni imigranti.
Situacija u zemljama iz kojih dolaze je, zbog građanskih ratova i gladi, toliko teška da su spremni prodati svu skromnu imovinu kako bi trgovcima ljudima platili za ukrcaj na poluraspadnuta plovila i zaputili se k europskoj obali, s neizvjesnim ishodom. Ako se ne utope ili ako ih ne vrate u zemlje iz kojih su krenuli, maksimum kojem se mogu nadati je poluzatvorenički život u centrima za azilante.
____piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Kolika je odgovornost Europe, i Zapada općenito, za očaj tih ljudi? Komentatori koji smatraju kako EU mora pokazati maksimalnu solidarnost i preuzeti bezuvjetno na sebe, tj. na pleća svojih poreznih obveza, izdržavanje stotina tisuća, uskoro možda i milijuna ljudi, opravdavaju to kolonijalnom prošlošću i političkim pa i vojnim intervencijama koje su dovele do kaosa na Bliskom istoku i sjeveru Afrike.
Više od 43% imigranata koji su plovili Mediteranom u 2014. bili su iz Sirije, Eritreje, Somalije, a oni čine i gotovo polovicu od preko 170.000 ljudi koji su se Italije dokopali morem. Slijede građani Sudana, Avganistana i Iraka. Dakle, dolaze golemom većinom iz zemalja u kojima traje rat ili su nedavno bile u ratu. U svima njima Zapad je, u većoj ili manjoj mjeri, imao prste. To je najočitije u Siriji, iz koje je dosad četiri milijuna ljudi izbjeglo u susjedne zemlje, i Libiji, danas raspadnutoj zemlji kojom hara građanski rat, a u kojoj je nekada radio veliki broj ljudi iz afričkih zemalja, koji sada, očajni, traže kruha još sjevernije.
Većina ilegalnih imigranata dolazi iz područja u kojima je kakva-takva stabilnost narušena zapadnom intervencijom. Kako su lijepo prije samo par godina zvučale bajke o “arapskom proljeću”, koje će svrgnuti diktatore (pa i neke koji su uredno dobili izbore) i donijeti demokraciju, ljudska prava, ljubav i toleranciju. A dogodili su se anarhija, vjerski i politički ekstremizam i neobuzdano nasilje. Ima onda rezona reći kako bi imigrante iz tih zemalja trebalo primati i plaćati primarno one zemlje Zapada koje su podržavale prevrate?
Prošle je godine, u pokušaju da morskim putem dosegnu Europu, poginulo preko 3.500 ljudi. Većina ih je stradala u toplom dijelu godine, koji nam tek predstoji. U prva četiri mjeseca lani je stradalo 58, a ove godine već 1.750 ljudi. A tek počinje toplije vrijeme, kada se očekuje najveći priliv. Otkud takvo povećanje? Situacija od Sirije do Libije je sve gora, pa raste i broj očajnika spremnih na tako pogibeljno putovanje. S druge strane, solidarnost s europske strane je manja. Godinama je sav teret bio na Italiji, koja je provodila akciju nazvanu “Mare Nostrum”, u sklopu koje je spasila stotine tisuća ljudi. A onda je akcija “Mare Nostrum” 31. listopada 2014. zamijenjena europskom operacijom “Triton”, koja u osnovi samo nadgleda granice i nije usmjerena na potragu i spasavanje. “Triton” raspolaže jednim helikopterom, jednim zrakoplovom i sedam plovila za spasavanje, što je zanemarivo malo s obzirom na potrebe. Uz povećan broj ukrcaja, to je svakako pridonijelo golemom povećanju broja utopljenika u ovoj godini.
Zemlje juga Europe, koje su najviše na udaru, su u ekonomskoj i socijalnoj krizi, pa njihova sve nabrušenija javnost prijekim okom gleda na troškove za ljude za koje pretpostavlja da se nikada neće integrirati. S druge strane, njihove ekonomije ne bi mogle opstati bez jeftinog imigrantskog rada. Ekstraprofit se izvlači upravo iz rada ilegalnih imigranata, koji nemaju nikakvih prava i ne smiju prijaviti iskorištavanje i nasilje, jer bi ih policija odmah pritvorila zbog neriješenog statusa, a kasnije bi bili deportirani.
Čelnici EU pokazuju se uobičajeno nesposobnima nositi se s kriznim situacijama. Povećali su sredstava za akcije na moru. Dakle, utapat će se nešto manje ljudi. No što s onima koji se dokopaju europske obale, a kojih će biti sve više? Kamo uputiti izbjeglicu iz ratne Sirije ili Iraka? Djelomična moralna odgovornost za kolonijalnu prošlost i zadnje intervencije se indirektno priznaje. Uz to spominje se ravnomjerno raspoređivanje imigranata po zemljama EU. Ali zašto bi to bilo tako? Kakve veze imaju Hrvatska, Bugarska, Finska ili Litva s kolonijalnim iskorištavanjem Bliskog istoka i Afrike? I je li ista odgovornost Francuske i Italije, koje su izravno sudjelovale u intervenciji u Siriji i Libiji, i manjih zemalja s ruba EU? Niti se ravnomjerno dijelio kolonijalni plijen, kad se pljačkao i kad se na njemu razvijalo, niti su se ravnopravno donosile odluke o interveniranju. Odnos prema (post)kolonijalnom nasljeđu pokazuje se kao još jedna zamka Europske unije. Materijalni i moralni teret (post)kolonijalne prošlosti želi se rasporediti svima, a profiti koje su pojedine zemlje ostvarivale tom praksom ostaju samo njima. Govori se i o tome da treba osigurati sigurnije kopnene koridore, pri čemu italijanski tisak eksplicitno spominje “balkansku rutu”. Tu bi se Hrvatska mogla naći u poziciji u kojoj je italijanski otok Lampedusa danas, kao prvo prihvatilište unutar EU ilegalnih imigranata, a zemlje izvan Unije s kojima graniči, BiH i Srbija, kao nekakvo predvorje, čistilište pred “EU rajem”. Sve su to golemi problemi koji su već pred vratima, a koji će dodatno staviti na kušnju ionako izražen demokratski deficit i manjak istinske solidarnosti unutar EU i na njenom rubu.
wpDiscuz