Možemo li zamisliti da Čović izjavi npr ovo: “Nakon što su osnovane Maturice u Srednjoj Bosni, mi više metra nismo izgubili”. Gorjelo bi medijsko Sarajevo. No posve normalno je da član Predsjedništva nešto tako izjavi za korpus čija je kompletna struktura od vrha do dna sudjelovala u zločinu u Grabovici. I čiji se predmeti za zločin čuvaju u ladicama “pohvaljenog” Tužiteljstva BIH. Radi se o zločinu nad građanima BIH. Razlika je tek u tome što su ti građani bili Hrvati. No za višu kastu, za one koji su prisvojili državu.
Hrvat kao da ne može biti građanin. Pa taj zločin, potpuno brisanje tog sela s lica zemlje, nije toliko popularan. Ispričavamo se što pišemo o njemu. I što podsjećamo. No vođeni onom, da je zločin, zločin, nekako reže uho, da je nekima u ovoj “zajedničkoj i jednakopravnoj” državi dozvoljeno hvalititi se zločinačkim korpusima, i zločincima, poput Delića i drugih. Što bi u nekim drugim situacijama izazivalo promptne reakcije najdraže ambasade i OHR-a.
Disclaimer: Uvjereni smo da je u 6-om korpusu bilo časnih vojnika. No njihova veličina bila bi još veća, da je Izetbegović kazao “Na žalost, u strukturama 6-og bilo je i onih koji su ukaljali bošnjačko ime, i Armiju BIH.A i pomirenje u BIH imalo bi više šanse. Ovako. Generalizacijom, i guranjem zločinaca pod lice časnih boraca, nastavlja se narativ laži prema kojem je ABIH bila bez greške, dok je sve ostalo bio fašizam.
U mjestu Grabovica između Jablanice i Mostara pripadnici 6. Korpusa Armije BiH, građani BIH, poubijali u na desetke civila. Građana BIH.
Godinama nakon “Grabovice”, politički i društveni vrh u Bošnjaka tvrdio je kako su civile u Grabovici “ubili nadrogirani mladići” a Rasim Delić je negirao Grabovicu kao dio Operacije Neretva ‘93., iako je potpisao naredbu za njeno izvođenje.
U kolovozu 1993. u Zenici dogovorena je Operacija Neretva 1993. koju je odobrio Alija Izetbegović, a potpisao Rasim Delić. Neretva ‘93. za cilj je imala prekid komunikacije HVO-a na potezu Bugojno – Mostar- Neum i deblokadu prometnice Jablanica-Mostar kao i Donje i Gornje Drežnice.
Pored Sefera Halilovića, zapovjednici Neretve ‘93. bili su i Reuf Sidran, Edin Hasanpašić, Edib Šarić, Nihad Bojanić, Ramiz Delalic – Ćelo te pridodane postrojbe 1. i 3. korpusa tzv. Armije BiH.
Grabovica se na tom putu našla ‘’prva’’. U svibnju 1993., u selu su smještene bošnjačke izbjeglice iz istočne Hercegovine kao i vojnici tzv. Armije BiH. Tek 35 HVO-ovih dragovoljaca Grabovicu nije moglo obraniti. Jedan je nakon predaje strijeljan, a nekolicina s civilima odvedena u jablanički logor “Muzej na Neretvi”.
Nakon toga, gotovo prazno selo, s tek 33 stanovnika uglavnom staraca, žena i djece, u rujnu, nakon pljački, zlostavljanja i zastrašivanja, ne uspijevaju pobjeći.
Hrvatske civile u Grabovici, njih 33, svirepo su tijekom dviju večeri, ubili pripadnici elitnih postrojbi Ališpage Zulfikara, Ramiza Delalića zvanog Ćele i Igmanski vukovi pod zapovjedništvom Ediba Šarića. Najmlađa žrtva pokolja u Grabovici bila je četverogodišnja djevojčica a najstariji civil imao je 87 godina.
U srpnju je stradala jedna osoba, a s 8.na 9. rujna njih 28, još četvoro je ubijeno nekoliko dana poslije. Za tijelima 16 stradalih još uvijek se traga.
Prema dokumentaciji i arhivu Vojne policije HVO-a i izvješćima Stanice javne bezbjednosti u Jablanici, preostali broj žrtvava nakon ubojstava bačen je u HE Grabovica.
“Ćelini” su vojnici na punktu u ulazu u Grabovicu ubili pripadnika Šarićevih “Igmanskih vukova” po saznanju da je Hrvat. Tijelo mu je bačeno u HE Salakovac.
Iako je Grabovica bila dio istrage u predmetu protiv Sefera Halilovića u Haagu, Halilović je oslobođen a Tužiteljstvo BiH još uvijek nije pokrenulo istragu niti podignulo optužnicu za ratni zločin u Grabovici.
objavljeno: 30.7. 2017