U svakoj svojoj kolumni, u svakom svom statusu, u svakom svom javnom istupu, Dragan Bursać uporno i dosljedno, poput mantrajućeg tibetanskog bubnjara, ponavlja jednu te istu, milozvučnu tezu:
Republika Srpska je “genocidna tvorevina”, koju, dakako, valja ukinuti, spaliti, posuti pepelom i zabraniti čak i da se ime njeno spominje.
Jer, veli Dragan, svaka zastava RS-a je “zastava genocida”.
Svaki festival na kojem nastupi kulturno društvo iz RS-a — “normalizacija zločina”.
Svaki film, svaka knjiga, svaki tanjur sarme i svaka guzla iz Republike Srpske — “folklor genocida”.
Svaki političar iz RS-a koji kroči u europsku instituciju — “glasnogovornik zločinačke tvorevine”.
Svaki Srbin koji kaže da voli RS — “negator genocida”.
Ukratko, kad bi Dragan danas pisao Zakon o RS-u, u članku 1. stajalo bi:
“Republika Srpska — ne postoji.”
Ni na papiru, ni u jeziku, ni u sportu, ni u kulturi, ni u folkloru, ni na Eurovisionu. Ni u mislima, ni u snovima. Ni na Google Mapsu.
Sad, da vidimo kako bi taj svijet izgledao kad bismo tu logiku primijenili malo dosljednije. Recimo, globalno.
Zamislimo, čisto misaono, svijet po mjeri Dragana Bursaća.
Svijet u kojemu entiteti, države, autonomije i narodi — nestaju čim ih se optuži za povijesni zločin.
Belgija? Ukidanje.
Nastala na nasilnoj revoluciji, tlačila Flamance, poklala pola Konga.
Dakle: zastava — zabranjena.
Čokolada — zabranjena.
Pivo — zabranjeno.
Jacques Brel — cenzuriran.
Škotski parlament? “Separatistički projekt proizašao iz krvavih ratova.”
Dakle — bye bye, Holyrood.
Švicarska konfederacija? Nastala na vjerskim klanjima katolika i protestanata.
Federalizam? “Cementiranje podjela.”
Ukidaj kantone, sram vas bilo.
Španjolska?
Ukinuti Kataloniju, jer je Franco nad njima počinio represiju.
Ukinuti Baskiju, jer je ETA ubijala civile.
Sjeverna Irska? — Ma kakvi.
IRA i lojalisti klali jedni druge — nema tu prava na autonomiju.
Njemačka?
Savezna Republika Njemačka je federalna upravo da više nikada ne bude centralizirana kao Treći Reich.
Ali po Draganovoj logici — to je “cementiranje podjela”.
Ukidaj kantone, ukidaj federalizam.
Italija?
Južni Tirol? Fašistički zločini, etničko čišćenje, atentati — autonomija zabranjena.
I da budemo potpuno dosljedni:
sama Ujedinjena Kraljevina — imperijalna tvorevina sagrađena na trgovini robljem i kolonijalnim zločinima.
UK — ukidanje.
Francuska — ukidanje.
Belgija — ukidanje.
Znaju li sponzori Dragana Bursaća, oni isti ambasadori iz Londona i Bruxellesa, da njegov diskurs, primijenjen dosljedno, znači i njihovo vlastito ukidanje?
Jer ako Republika Srpska ne smije postojati jer je “nastala na zločinu” —
kako onda može postojati UK?
Kako može postojati Francuska, sagrađena na giljotinama i kolonijalizmu?
Kako može postojati Belgija, kraljevstvo na kostima milijuna Kongoanaca?
Ali — avaj — to se, naravno, nikada neće dogoditi.
Jer svijet sponzora Dragana Bursaća nije svijet moralne konzistencije.
To je svijet selektivne politike.
U kojem federalizam i autonomija svugdje u Europi znače “demokraciju i stabilnost”, a u BiH — “nagradu za zločin”.
U kojem se Republika Srpska demonizira jer postoji, a Bruxelles i London slave kao kolijevke ljudskih prava — dok hodaju po sjenama Konga i Iraka.
I da budemo vrlo jasni:
federalizacija nije “nagrada za rat”.
Federalizacija je mehanizam stabilnog mira u duboko podijeljenim društvima.
Bez Daytona i bez RS-a — BiH bi i danas bila u ratu.
Kao što bi i Španjolska bez katalonske autonomije, Belgija bez Flandrije, Švicarska bez kantona — vrlo brzo bila u novim, krvavim unutarnjim sukobima.
I zato:
svijet po Draganu Bursaću bio bi svijet u kojem bi — ako bi bio dosljedan — najprije morali ukinuti njegovi vlastiti sponzori.
A to je, znate, ipak neprihvatljivo.
Jer oni su važni. Oni su novac.
I tu se genocidi — zaboravljaju.
I zato su kolumne Dragana Bursaća — fake.
Jer dok moralizira o zločinima Srpske — leti nad tišinom genocida u Kongu, nad pobijenom djecom Iraka.
Jer jeftinije je biti heroj u Banjaluci, nego u Bruxellesu.
Jer prije će deva kroz iglene uši proći, nego što će Dragan napisati da su mu sponzori — sve redom — genocidne imperije.
Za koje je Srpska — Miss Humanosti.
Jer vojska Srpske je, da se ne zaboravi, u jednom trenutku povijesti — spašavala tisuće hrvatskih izbjeglica pred mudžahedinima u Lašvi i Lepenici.
I to je povijest Srpske.
Ona o kojoj Dragan — ne smije pisati.
Jer to se — ne isplati.
Ivan Urkov /POSKOK/
wpDiscuz
