Duga je povijest sarajevskog upiranja prstom prema Zagrebu. Iz ere Mesićevanja Hrvatskom Sarajevo je dobilo krila, pa je postalo nekako normalno da svaka izjava bilo kog hrvatskog dužnosnika iz RH bude u Saraju dočekana histerično, uz čupanje kose i paniku kako se taj grozni Zagreb upliće u unutarnja pitanja u BIH. I dok u BIH jedan od njena tri konstitutivna naroda čini isti narod koji u RH formirao građansku državu, pa je logično da je ista ta RH živo zainteresirana za položaj tog istog naroda u BIH, koji i nije baš sjajan, posve je postalo normalno tom istom Saraju da se o svakoj unutarnjoj pikanteriji Bosne i Hercegovine bave strani veleposlanici svih drugih država osim Hrvatske. Primjerice upadi Turaka u unutarnju politiku BIH, i unutarnju stvarnost BIH , nikada nisu u Saraj medijima dočekani na nož. Vedran Džihić, mladi je politolog koji dugo živi u Beču. Pa nije primjetio kako je praksa sarajevskog dociranja Zagrebu što smije i kako smije odavno prestala. Netko je Vekiju zaboravio reći da Mesić više nije predsjednik RH. I da ga Haag više ne ucjenjuje zatvorom, kao prvog čovjeka do Tuđmana. U vrijeme zloglasne HRHB. One grozne tvorevine na čijem teritoriju je danas ostala kakva takva multietnička BIH. Dok je sve ostalo monoteizirano. Devri tako Vedrna kako Zagreb ne smije više govoriti o Trećem entitetu. Što će reći da je ZG nekad o tome govorio? Čak ni starije hrvatske bakice u Trećem se tog ne sjećaju. No sve i da govori, službeni ZG o potrebi trojne federalizacije BIH, kao jedinog mogućeg opstanka BIH, šta s tim ima Vedran? Sve legitimne političke ideje koje ne podrazumijevaju nasilje i nedemokraciju su samo to. Političke ideje. Smisao demokracije upravo je u tome da se omogući svakom pojedincu, makar on bio i utjecajan političar da slobodno izražava svoj politički stav. Neko bi to potomcima saraj demokracije trebao pojasniti. Pogotovo ako sramote ugledna sveučilišta. Jer biti politolog a gaziti po slobodi govora, slobodi političkog promišljanja, javno zagovarajući kršenja ljudskih prava, i nije neka reklama za tu bečku školu. Trebalo bi Vedrana prijaviti tamošnjem rektoratu
Jedan Vedran iz Prijedora rođen je nit manje nit više nego u Prijedoru 1976. godine, a od početka devedesetih godina živi u Beču. Tamo je završio studij politologije, zatim doktorirao, a područje njegovog naučnog interesiranja prvenstveno predstavlja Balkan, tranzicija iz komunističkih režima u demokratiju te odnosi među narodima bivše Jugoslavije, ali i brojne druge teme koje su aktuelne, poput integracije jugoistočne Evrope u EU.
U intervjuu za „Dnevni avaz“ iznosi svoje ocjene političke situacije u BiH i regiji. Pojašnjava zašto je ulazak Hrvatske u Evropsku uniju od značaja za BiH, osvrće se na nedavne proteste građana u BiH, te govori o ulozi međunarodne zajednice u našoj zemlji.
– Kada u Briselu, Vašingtonu i Berlinu shvate da je država pred njihovim očima postala monstrum koji producira permanentnu krizu i da kao takva ugrožava sve one principe za koje se međunarodna zajednica deklarativno zalaže, tek onda će proći metamorfozu od pasivnog posmatrača ka aktivnom elementu koji uz sve dobronamjerne snage u zemlji može izvući BiH iz živog blata – smatra Džihić.
Smatrate li Vi da nedavni protesti, prvo značajnije poslijeratno buđenje građana, mogu dovesti do nekih promjena u BiH?
– Društvena i politička situacija u BiH je još dramatičnija nego što je izgledala tokom protesta. Država je u fazi agonije. No, odumiranje BiH i njene ideje kao zemlje sličnosti u različitostima, zemlje tolerancije i respekta, bila bi poraz svih njenih stanovnika i na kraju i poraz međunarodne zajednice i ideje otvorenog društva. Protesti jesu prvi znak buđenja građana i odraz pravilnog shvatanja demokratije, koja se ne smije zamijeniti partokratijom, kleptokratijom, elitokratijom ili etnokratijom. Demokratija se kroz proteste vraća u BiH. I to je dobro.
Nažalost, već tokom protesta su svi demoni bh. društva izmilili iz njihovih rupa i po ustaljenoj matrici političkih prepucavanja, etnopolitičkih optuživanja i kreiranja straha pokušali delegitimirati i diskreditirati pokret. Ali građani BiH ne smiju postati objekt etnopolitičkih manipulacija i marifetluka. Jedinstveni matični broj (JBM) i mnoštvo drugih problema u BiH nisu pitanje nacije, etničke pripadnosti, političkih preferenci. Oni su ljudska pitanja svih nas. Protesti u BiH su preplašili političke elite upravo zbog toga što su počeli raskrinkavati sve laži od Dejtona do danas. Građani BiH to prepoznaju ili počinju prepoznavati. Sada je na njima da na izborima, na ulici, na svaki način kazne „prodavače magle“. Time će kao birači kazniti i sami sebe, ali bolje je i takva bolna vrsta katarze nego vječito bitisanje u agoniji.
Sazrijeva svijest
Kako ocjenjujete ulogu međunarodne zajednice u BiH?
– Važnu ulogu upravo u ovom trenutku treba odigrati međunarodna zajednica. Prema nekim izjavama Incka (Valentin Inzko), Bajdena (Josef Biden) i nekih drugih zvaničnika, čini mi se, odnosno nadam se, da sazrijeva svijest da je ovakva BiH nemoguća zemlja, i da je takva velikim dijelom i zbog pasivnog i nezainteresiranog odnosa međunarodne zajednice prema njoj. Kada u Briselu, Vašingtonu i Berlinu shvate da je država pred njihovim očima postala monstrum koji producira permanentnu krizu i da kao takva ugrožava sve one principe za koje se internacionalna zajednica deklarativno zalaže, tek onda će proći metamorfozu od pasivnog posmatrača ka aktivnom elementu koji uz sve dobronamjerne snage u BiH može izvući BiH iz živog blata.
Hrvatska je uplovila u zajednicu evropskih država. Koje će to promjene donijeti BiH i regiji?
Hrvatska je ulaskom u EU dokazala da projekt Evrope i njenog proširenja nije mrtav. Ona pokazuje da su reforme moguće, da je moguće proći put od ratova ka punopravnoj članici EU kao „mirovnog projekta“. Čak i za samu EU, koja je u dubokoj krizi, stvorila je trenutak koji i samoj Uniji udiše osjećaj života. Nadam se da će Hrvatska postati advokat proširenja EU prema svim zemljama regije. To bi moglo označiti početak doba racionalnih regionalnih odnosa van neizvjesnosti i van fantazija o velikodržavnim projektima, nacionalno čistim teritorijima, etničko-folklornim megalomanijama.
To nisu pitanja 21. stoljeća. BiH je prvi susjed Hrvatske i moglo bi se reći jedan od prvih prioriteta buduće politike te zemlje. Hrvatska treba stabilnu BiH, a stabilna BiH ne može biti partikularna BiH. Hrvatska mora podržati legitimne interese Hrvata u BiH, ali jasno im dati do znanja da će i njihovi interesi biti najbolje realizirani u okviru funkcionalne BiH, koja treba postati članica EU. Upravo zbog toga Zagreb mora jednom zauvijek reći „ne“ pričama o trećem entitetu te instrumentaliziranju navodne ugroženosti Hrvata u BiH i okrenuti se stimuliranju ekonomskih odnosa, razvijanju transregionalnih projekata, tehničkoj pomoći BiH na putu ka EU. Takva Hrvatska može postati najbolji partner BiH.
Svojevremeno ste EU pozivali na jači angažman u sprečavanju „sanaderizacije“ Balkana ukazujući na pogubnost politike kakvu je vodio i zagovarao bivši hrvatski premijer Ivo Sanader. Kako da BiH stane ukraj svojim sanaderima koji su nosioci korupcije?
– Naša društva, a pogotovo bosanskohercegovačko, zatvorena su društva, ekskluzivna, nacionalistički skučena, puna straha, provincijalna, bez kapaciteta da kažu i da se bore za istinu, bez volje za otvaranje, a s beskonačnom željom za zatvaranje u magloviti i „tamni vijalet“ našeg mahalizma, samo nama specifičnog duha palanke. Naša društva su satkana na lažima. Zbog toga su mogući svi ti naši sanaderi. Važno je raskrinkati sve laži i podvale svih tih malih i velikih navodnih zaštitnika nacionalnih interesa naroda, koji se pod plaštom brige za naciju brinu samo za sebe. Važno je razlikovati stvarni politički angažman od politike straha. Te politike nas uvjeravaju da nas uvijek upravo taj drugi, komšija, ugrožava. Građani moraju prepoznati da se najviše trebamo plašiti upravo onih koji nam usađuju taj strah od drugih.
U FBiH su intenzivirane aktivnosti na ustavnim promjenama. Je li vrijeme za ukidanje kantona ili njihovo reduciranje?
– Već odavno je vrijeme za preustroj cjelokupne BiH, pa onda, naravno, i Federacije kao njenog sastavnog dijela. Federacija je dijete ratnih kompromisa, isto kao i BiH. Njena struktura je neracionalna i nefunkcionalna. Vrijeme je za racionaliziranje njene strukture. Ekspertna grupa je nedavno predložila niz prijedloga vrijednih pažnje. Reforma Federacija može biti dobar primjer za mijenjanje cjelokupne strukture države.
Izvor krize
Kako Bosna i Hercegovina, koja je još u tranziciji, sa slabom ekonomijom u kojoj se gotovo ništa i ne proizvodi, da nađe način za izlazak iz krize?
– Kao evropska i svjetska periferija BiH zavisi od centra. Dok je god centar u krizi, ne vidim mogućnost da se sama BiH izvuče iz krize. Dok se Evropa borila s ekonomskom krizom, tražila nova rješenja, preispitivala sve što je do jučer bilo normalno i uobičajeno, odgovorni, bolje rečeno neodgovorni ljudi zaduženi za stvaranja uvjeta za jačanje bh. ekonomije, nisu učinili ništa osim što su krivicu za ekonomsku i socijalnu krizu pripisivali drugima. I kad se Evropa ekonomski oporavi, mi moramo završiti naše domaće zadatke: racionalizirati državu, ostvariti vladavinu prava, stvoriti transparentne okvire za poslovanje, uzdati se u mlade i kompetentne ljude, ulagati u obrazovanje. A sve to će biti moguće tek onda kada se promijeni centralni parametri bh. društva, oni o kojima sam govorio na početku razgovora.
U BiH će ove godine, prvi put nakon 1991. godine, biti obavljen popis stanovništva. Koliko su Bosanci i Hercegovci u inozemstvu upoznati s ovim veoma značajnim procesom.
– Vrlo malo. Naši građani u inozemstvu su preokupirani kontekstima zemalja u kojima se nalaze, pritiscima svakodnevnih obaveza, jednog života u inozemstvu koji se odvija po neoliberalnoj logici. Izloženi su, naravno, i asimilacionim tendencijama, što veliki broj njih udaljava od BiH, a pogotovo od BiH koja je posljednjih godina samo izvor krize. Na posljednjim lokalnim izborima imali smo nizak stepen izlaska na izbore. Dijaspora je velikim dijelom prepuštena sama sebi, pa se bojim da pri procesu popisa stanovništa neće biti drugačije.
Dodik osjeća da gubi tlo pod nogama
Može li eventualno rješenje za sjever Kosova utjecati na prekrajanje granica u regionu i time se negativno odraziti i na samu BiH?
– Ta opasna igra vatrom kroz prizivanje teritorijalnih prekrajanja regije, kojom se i sam premijer Srbije Dačić (Ivica) donedavno igrao, je, čini mi se, uz pritisak EU te novi pragmatizam u Beogradu, stvar prošlosti. Na Kosovu neće doći do prekrajanja, ostaje samo otvoreno pitanje tehničke implementacije sporazuma između Prištine i Beograda. Ako prevlada logika evropskih integracija, i implementacija sporazuma će biti uspješna. Veliki dio srpskog stanovništa na sjeveru Kosova je protiv ovog rješenja. I Milorad Dodik, koji osjeća da gubi tlo pod nogama, u Beogradu je činio sve da opstruira ovaj sporazum. Nasreću, to mu neće poći za rukom. Lično vjerujem da će realno politički „gubitak“ Kosova vlasti u Srbiji pokušavati nadomjestiti pokušajem da jače privuku RS Srbiji. To nije „ratio“ trenutačne Srbije. Je li to početak kraja secesionističkih politika u Banjoj Luci ostaje da se vidi. Ja se lično nadam da jeste.
Pitanje za milion dolara
Kako natjerati političke bh. lidere da stave u funkciju nesporne privredne, stručne i druge resurse za stvaranje nove vrijednosti i pozitivnijeg općedruštvenog ambijenta?
– Ja mislim da je to pitanje za milion dolara. Mislim da ova politička garnitura ne može ispuniti ovaj zadatak. Ne zato što u njoj ne postoje pojedinci koji bi željeli da stvaraju nove vrijednosti i novo društvo, nego zbog toga što imamo sistem od 1995. godine naovamo koji potencira iracionalne politike, potiče na nerad i pljačku uz istovremenu umišljenost i uvjerenost u vlastitu veličinu. Ovakav sistem već skoro dvije decenije na političku površinu kao kakav veliki talas izbaci najlošije od nas. A najlošiji, kada osjete miris moći, postaju zavisni, traže loše saveznike i pletu mrežu moći satkanu od nepotizma, korupcije, egoističke i bjesomučne borbe za vlastite privilegije.