Published On: Sri, lis 31st, 2018

Jedan događaj u Zagrebu zauvijek je narušio odnos Tita i Jovanke

Prije pet godina je od posljedica teške bolesti u 89. godini života umrla Jovanka Broz, supruga bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Bolovala je od raka, a stanje joj se pogoršalo nakon mjesec dana te je krajem rujna pala u komu. Probudila se nekoliko dana kasnije, ali nekadašnja prva dama Jugoslavi nije mogla govoriti.

Djevojački Budisavljević, udala se 1952. godine za Josipa Broza Tita s kojim je živjela do njegove smrti 1980. No nije sve u njihovoj zajednici bilo bajno, naprotiv. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam sve o događaju koji je zauvijek zahladio odnose Jovanke i Tita.

Svibanj 1990: “Tito je 1975. predložio da se Jovanka Broz, za pomoć koju mu pruža u vršenju njegove funkcije, naročito na međunarodnom planu, odlikuje Ordenom jugoslavenske zvijezde s lentom. Poslije Ordena jugoslavenske velike zvijezde, kojim se mogao odlikovati samo strani šef države ili šefovi partije na vlasti (naknadno je dano nekolicini naših najviših političkih dužnosnika), naše najviše civilno odlikovanje je Orden jugoslavenske zvijezde s lentom koje se inače dodjeljuje stranim šefovima vlada, potpredsjednicima republika, odnosno prijestolonasljednicima u monarhiji.

Bakarić je obavijestio Jovanku da je predložena za odlikovanje i bilo je dogovoreno da se odlikovanje uruči u vili “Zagorje” 31. prosinca u 19 sati, u prisustvu Tita, kao i saveznih, republičkih i pokrajinskih rukovodilaca koji će biti na dočeku Nove godine, u hotelu “InterContinental”.

Uz pomoć šefa kancelarije ordena Milorada Ercega i Pravne službe Predsjedništva SFRJ, sastavljeno je obrazloženje za dodjelu ovog odlikovanja, kao i zasluge za koje se dodjeljuje orden, pri tom se vodilo računa o formulaciji iz Zakona o odlikovanjima, s tim što je sam ukaz potpisao u ime Predsjedništva SFRJ Vladimir Bakarić, tadašnji potpredsjednik.

Otkazivanje svečanosti

Sasvim neočekivano, negdje oko sat i pol prije početka svečanosti, Jovanka Broz je pozvala Mirka Milutinovića (osoba iz protokola, bliski suradnik Brozovih) i priopćila mu da je odlučila da Ordene ne primi i da se svečanost treba otkazati.

Milutinović je otišao do predsjednikovog apartmana i pitao što da se dalje radi, na što je Tito, očigledno nezadovoljan, rekao da valja postupiti kao što je odlučila njegova supruga.

U međuvremenu, do odlaska u hotel “InterContinental” Jovanka je napomenula Milutinoviću da joj nisu potrebne nikakve nagrade za njen rad, imajući u vidu koliko je vrijeđana i šikanirana. Tada se očito nije znao pravi razlog Jovankinog odbijanja Ordena koji je trebala primiti od Vladimira Bakarića, najstarijeg u državnoj i partijskog hijerarhiji u Hrvatskoj. Pravi razlog bilo je zapravo Jovankino traženje da joj Orden uruči suprug Josip Broz. S obzirom na to da on to nije htio učiniti, ona je odlučila da ga ne primi.

Dalje nastavlja Mirko Milutinović: “Bez obzira na ovaj incident, Tito i Jovanka su novogodišnju noć proveli u vedrom raspoloženju. Stigli su u predviđeno vrijeme, u pratnji Milke Planinc i Jakova Blaževića, u hotel InterContinental, gdje ih je dočekao generalni direktor Branko Jakopić.

Doček je bio organiziran u tzv. Kristalnoj dvorani, bogato ukrašenoj uz sudjelovanje rukovodećih ličnosti iz svih republika i pokrajina, kao i grada Zagreba. Serviran je bogat stol, a izvođen je i kvalitetan kulturno-umjetnički program.

Sjećam se nekih točaka iz “raporta” Zagorca Štefa: Tito je na poklon dobio brezovu metlu da počisti sve što ne valja, Jovanka licitarsko srce, Kiro Gligorov svijeću da Skupština SFRJ ne zasjeda u mraku zbog struje, a Miloš Minić – mali avion da obavi sva putovanja po svijetu…

Složeni obiteljski odnosi poslije odluke Jovanke Broz da ne primi visoko odlikovanje uoči dočeka Nove godine 1976. godine sve više su se zaoštravali, što se odražavalo na sve koji su radili u Titovom civilnom i vojnom kabinetu.

To je dolazilo do izražaja najčešće u vidu prigovora, pa i kritika koje je Jovanka Broz upućivala na račun nekih Titovih najbližih političkih suradnika, prije svega Kardelja, Bakarića, Dolanca, Ljubičića, Herljevića, a od ranog proljeća i glavnog ađutanta Marka Rape.

Samostalna istupanja

Inače, Jovanka se u tijeku ove godine veoma mnogo angažirala prilikom izgradnje i rekonstrukcije vile, posebno u Užičkoj ulici i na Brijunima. U vezi s izgradnjom i mijenjanjem projekata i zahtjeva da se mijenja već započeta izgradnja cvjećare, došlo je i do smjenjivanja zaduženog rukovoditelja (šef ordonans oficira) tih radova, a osim toga, bilo je i raznih drugih osobnih promjena.

Nastale su zbog toga i neugodne situacije, jer smo prema zakonskim propisima za sve radnike morali osigurati radna mjesta u skladu s njihovim kvalifikacijama i radnim iskustvom. Nezavisno od kućnog problema, Jovanka se prilično angažirala i počela samostalno istupati pred našom javnošću, što je ranije nerado činila. Tako prisustvuje izložbi cvijeća u Herceg-Novom i Zagrebu, otvara Dom za nezbrinutu djecu u Sremskoj Kamenici i drži govor na simpoziju u Colombu na temu o položaju žene u zemljama u razvoju, a prisustvovale su Mira Stupica, Danica Dolanc i Milka Minić.

Iznad svega i Titovo zdravstveno stanje se tijekom 1976. godine dalje pogoršavalo – duga rekonvalescencija od bronhitisa ili upale pluća tijekom siječnja i veljače komplicirale su se novim srčanim promjenama u Colombu u kolovozu i akutnim oboljenjem jetre u rujnu i listopadu. Bilo je, međutim, uočljivo da je u osobnim odnosima između Tita i njegove supruge i dalje dolazilo do zaoštravanja.

O nastalim problemima oni su često razgovarali, posebno na Brijunima, bilo zajednički, bilo odvojeno s Pepcem i Edvardom Kardeljom, a i s nekim prijateljima. Sjećam se da je u toj godini jednom prilikom posebno dolazio i Ivan Krajačić-Stevo da razgovara nasamo s Titom. Bilo je u tom pogledu veoma kontradiktornih situacija. Tito se osobno angažirao da naš umjetnik fotografije Ivo Eterović završi svoju monografiju o njihovom privatnom životu, dok je, s druge strane, počeo češće putovati po zemlji i inozemstvu bez supruge.

Mislim da ne pretjerujem ako kao opću ocjenu za 1976. godinu kažem da je u mnogo čemu podsjećala na treći čin u klasičnim dramama, kad radnja ili stanje dostiže svoj vrhunac koji ukazuje na konačni rasplet.”

(Odlomak iz feljtona “Jovanka Broz – Život na dvoru” Nataše Marković i Dragana Vlahovića objavljen u Nadi, 1990.)