U nekoj se ljetnoj kafani neosuđeni ratni zločinac Miro Hrstić obraća tipu koji sjedi do njega, dok ga sljedba od desetak muškaraca, par žena i Boris Dežulović slušaju poput kakvog starozavjetnog proroka.
“Je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo bijega? Ja sam mu rekao: Sve bih ponovio! Ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila!” pljesne na kraju rukama neosuđeni ratni zločinac uz pobjednički smijeh, a oduševljena sljedba udari u spontane ovacije, Štefica Galić popne se na stol i krene pjevati neku HOS koračnicu imitirajuću kako puca iz šarca i izvlačeći nogu a Svetlana Broz izvadi sisu te ju da Dežuloviću da ju doji nakon čega se Hrstićeva propovijed u ljetnoj kafani organski nastavlja pjesmom Miroslava Škore, “vrijedilo je svake kaplje znoja lica mog”.
To bi bila ukratko Dežulovićeva noćna mora kada bi takav video-zapis obišao štokavski internet, izazvavši gnjevne reakcije NGO bojni iz BIH, Dunje Mijatović i ostalih diletanata i prodanih duša iz patriotske bosanske pete kolone: ratni zločinac Miro Hrstić, nikad osuđen zbog silovanja srpskog življa oko Čapljine, – uključujući i i tjeranje srpskih ročnika u proljeće 1992. da pasu travu nasred Ljubuškog –”sve bi”, eto, “ponovio”: “Ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila!”
Ovo ne piše Boris Dežulović za Novosti. On stoji iza projekta skrivanja Mire Hrstića i njegovog zločina u HOS/ABIH logoru kojim je upravljao.
Boris , skrivač odbjeglog ustaškog zločinca, deklariranog ustaškog časnika, koji se tako predstavljao svojim žrtvama nikada čitateljima srpskih Novossti nije priznao da je u projektima u Hercegovini bio nadničar ovog kriptoustaškog zločinca. I da je pucao u svakog tko bi se usudio reći da je Štefičin kum, i “humanist iz filma” Neđo HOS-ovac, zapravo serijski silovatelj i šef logora za Srbe.
No zato se novinar srpskih novina raspisao o videu podmetnutom Kordiću. Odnosno Hrvatima u BIH.
Kojim se htio prekriti nepresuđeni zločin nad djecom Viteza. Zato je taj dan i vješto tempiran, uz to i izrezan. Tako da mu se može dati kontekst.
Mjesto zločina , mjesto prvog infanticida nakon drugog svjetskog rata, zločina koji je počinila Sveta Armija nalazi se samo nekoliko minuta vožnje od Ahmića. I taj zločin nije presuđen. Dok su Ahmići prepresuđeni.
No zašto bi Boris pisao o nepravdi nad Augustinom Grebenar i njenih 7 “UZP”-ovaca koji su taj dan navedeni na igralište, jedini dan kad se nisu pojavila bošnjačka djeca, a potom ubijeni.
Zašto bi pisao o tom “nesretnom i nesistemskom zločinu neodgovornih pojedinaca” kako već Komšić eufemizira sve zločince bošnjačke , islamističke i Al Qaedine armije, kada Boris može niz vodu, i mirno pisati o nedovoljnoj pravdi nad Kordićem?
Nad neupitnim zločincem nad zločincima čiju je cijelu presudu kaže pročitao. I kojeg mrzi jer i nakon 20 godina robije ponavlja isto – “Nisam kriv”. Nešto sumnjamo da ju je pročitao, jer da jest primjetio bi jednu važnu stvar u njoj: Nedostatak jasnog dokaza koji povezuje Kordića s Ahmićima. A dokaz, je osnova svake presude. Tako bi moralo biti i u slučaju Darija Kordića.
Da taj dokaz postoji , sudovi u BIH koji će kasnije presuditi jednom od glavnih koljača iz Ahmića, Pašku Ljubičiću, ne bi se pozivali na Blaškićevo nego na Kordićevo naređenje. I na Haašku presudu Kordiću.
Kako je Dežulović pomodni NGO pisac globalističkih agendi, on će javno tvrditi kako je imao dovoljno vremena čitati 360 stranica te presude, i ujedno tako priznati da niti on kao niti Haaški Tužitelji nikada nisu imali vremena niti želje primjetiti te zaustavljene dječije viteške ljuljačke. Na kojima su taj dan pobijena probrana djeca Viteza. Zvukom sirena namamljena na igralište. U isto vrijeme dok je ubojica neke druge kuće informirao da svoju djecu taj dan ne puštaju. Sve te kuće bijahu bošnjačke.
Dječije, hrvatsko meso, razbacano u nepravilnim formama po granju, igračkama i tlu Lašvanske doline, naprosto nisu novinarska forma kojom se on bavi. U prvom redu, meso o kojem bi pisao njemu ni na koji način ne koristi.
Slovoslagač jednog rasizma neko drugo meso gotivi.
*******
Neki zločini očito zastarjevaju, a neke ljudske tmine, očito ne.
Dežulovićev tekst o zločinu HVO-a i Kordiću stoga pročitajte tu:
Na portalu Štefice Galić, kume ustaškog časnika i odbjeglog zločinca. Supruge HOS-ovca Neđe. Hrstiću podređenog. Žene koja se baš kao i Boris folira da nema pojma o čemu mi pišemo. A mi pišemo o njenom filmu, i 41.oj minuti. U kojoj je uspjela nagovoriti šefa logora za Srbe , deklariranog ustašu i silovatelja, ratnog zločinca, da posvjedoči o humanizmu svog vojnika.
To je to novinarstvo u Hrvata. To su ti laureati Zovkovog HND-a.
I međunarodno nagrađene heroine HOSoine.
Ovo je Miroslav Hrstić, kum Štefice Galić, i svjedok humanosti njenog muža.
Serijski je silovatelj civilnih žrtvi rata. Srpkinja iz Čapljine. Dežulović o njemu nije napisao niti slova a na portalu Štefice Galić nismo pronašli niti jedan tekst o njemu. Iako smo nekoliko puta pisali Dunji Mijatović u Vijeću Europe, koja se nalazi na odjelu za zaštitu ljudskih prava, posebno žena o ovom skandalu nikada nam nije odgovorila. Kasnije smo saznali da je prijateljica Štefice Galić i da je osobno dala svoj doprinos međunarodnoj promociji njenog filma. Sa silovateljem žena u njemu. Dunja Mijatović do danas nije podnijela ostavku.
Udruge srpskih logorašica do sada nisu našle za shodno da informiraju međunarodnu zajednicu o ovom skandalu te pozovu ambasade i fondacije koje su financirale ovaj film da se ograde od njega.
Fondacija koja je dodijelila nagradu Štefici Galić iako je informirana o nacisti u filmu još uvijek nije povukla svoju odluku.
Šef HND-a Hrvoje Zovko, na naš upit zašto je dao nagradu Borisu Dežuloviću, premda je znao za ovaj skandal nikada nam nije odgovorio na upit.
Prema ustavu RH cenzura je ustavom zabranjena, Prema europskim normama postoji nulta tolerancija na bilo koji oblik promocije nacista i ratnih zločinaca.
Jasno je da ni Ustav RH, niti europske povelje ne funkcioniraju sukladno svojim pravilima.
Svi su izgleda ludi za Haaškim sudom. I svi žele biti OHR.
Svi žele nekažnjeno kršiti pravila i ujedno i dalje imati neograničenu moć.
wpDiscuz