Već tri dana suosjećam s patnjom Slovenca koji je u kafiću na Stradunu platio cappuccino trideset i jednu kunu, što mu je prouzročilo toliku duševnu bol da je račun uslikao i okačio na internet, valjda kako bi, podijelivši je s drugima, barem donekle ublažio vlastitu traumu. Ne znam je li ga do danas prežalio, ali znam da je taj bolni račun izazvao zanimljivu raspravu u Hrvatskoj.
Neki kažu – tako mu i treba, da se odmaknuo samo dvadeset metara dalje od Straduna platio bi ga deset kuna, ili – još više bi ga platio u Veneciji ili Parizu, ili – zar je mislio da može sjediti pola dana na najljepšem mjestu u Europi i cijediti cappuccino za pet kuna. Drugi, skloniji mazohističkom sablažnjavanju, proklinju pohlepne ugostitelje koji nam, po njihovom mišljenju, nepopravljivo brukaju državu.
Naši fiskalni fundamentalisti bi konstatirali kako je izdan račun, a ne država, dakle plaćen je porez pa nema mjesta prigovorima. No ako je legalno, upitno je koliko je legitimno naplatiti cappuccino 31 kunu. Naravno, ovisi gdje i kakav. Teoretski, ugostitelj ima pravo staviti cijenu koliku hoće, stvar je njegove procjene koliko je gost spreman platiti za zadovoljstvo ispijanja kave na najboljoj lokaciji u Dubrovniku. Prema raspoloživim informacijama, sporni cappuccino je napravljen od uobičajene kave domaćeg proizvođača, a ne od one perverzno skupe čije zrno jede neka posebna mačka pa ga poslije posere oplemenjenog posebnim fermentima, a onda se nakon takve mačje prerade kava prži, melje i koristi.
Ako i nije kvaliteta kave, trostruko višu cijenu od uobičajene u Hrvatskoj svakako dijelom opravdava prostor za koji se sigurno plaća jedna od najskupljih najamnima u zemlji pa to sigurno dijelom utječe na krajnju cijenu. Ako vlasnika uz projekciju poreza i iznimno visoke najamnine, komunalije, plaće djelatnika, nabavku kave, cijenu aparata i amortizaciju proizvodnja jednog cappuccina košta, pretpostavimo šest kuna, na njemu je hoće li staviti cijenu osam pa ih prodati dnevno tisuću i zaraditi dvije tisuće kuna (što je na tako malom prostoru neizvedivo) ili će staviti cijenu od petsto kuna i prodati eventualno jedan tjedno. U ovom slučaju ne radi se o strateškoj namirnici, kao kad bi npr. u Dubrovniku postojala samo jedna jedina slavina, pa bi umirućima od žeđi naplaćivali čašu vode tisuću eura.
Narodna izreka, primjenjiva i na dubrovački cappuccino kaže kako nijedan ćeif nije skup. Dakle, ako netko uz svijest o iznimno visokoj cijeni sjeda upravo u taj lokal jer mu se tu pije kava, sve štima. Međutim, ponešto je problematično ako bit strategije kojom se ide na cijenu od 31 kune nije u tome da vrijednost te lokacije treba platiti, pa prodavati to onima koji znaju gdje i zašto sjedaju, već u tome da neupućene ljude, koji su tu prvi put, a nemaju naviku zaviriti u cjenik prije nego naruče kavu, treba jednokratno dobro oderati, kao naivčine u striptiz baru s bočicama šampanjca kojima časte “umjetnice”, pa ih na kraju dvojica lokalnih gorila prate do prvog bankomata da podmire ceh ili u gorem slučaju završavaju u crnoj kronici.
U takvoj interpretaciji “žrtva” bi mogao biti gost s kruzera. Doći će tu prvi put i naručiti piće, odvalit će ga po džepu, on će naučiti lekciju i, sve i ako se nekada i vrati u Dubrovnik, tu više neće sjesti. Ali brige nema jer doći će drugi novaci. Eventualni problem je što dio gostiju nakon tog vatrenog krštenja može steći dojam kako je s cijenama u Hrvatskoj inače tako. Time skupi dubrovački cappuccino potencijalno šteti drugima, ali to je nemoguće do kraja procijeniti.
Cijena kave izaziva burne reakcije jer je ispijanje kave kod nas važan ritual i vrlo raširen oblik izlaska, dobrim dijelom jer je i najjeftiniji. Malo ih je koji se idu družiti u restoran, u odnosu na one koji se nalaze na kavama. Otkako je kriza na jugu konobare zovu “kanaderi” jer samo raznašaju vodu. Ovu kolumnu sam prije četiri godine nazvao Kratki espresso, prema svom omiljenom piću, umišljajući neskromno kako bi i tekst trebao biti takav, jer je potrebno ispeći i samljeti dosta iskustva i znanja i kroz njega pod velikim misaonim pritiskom pustiti bistru vodu, da se dobije kratka, dobra sadržajna kolumna, a ne limunada ili doljevuša. Osim što se brzo pravi, u Italiji se espresso uglavnom brzo i pije. Kod nas se zadnjih desetljeća espresso “primio”, ali se konzumira u starom ritmu pijenja turske kave kao važan element društvenosti. Kultura uživanja kave je vrlo zanimljiv i složen fenomen. U Europi se proširila u 18. stoljeću, u vrijeme prosvjetiteljstva, što nije slučajno, jer kava razbuđuje i oštri um.
Dakle, kava je prije svega racionalističko piće. Kavane postaju ključna mjesta intelektualnog i umjetničkog života u prosvjetiteljskoj Europi i povijest naše civilizacije bi bez kave vjerojatno izgledala dijelom drugačije. Najljepša kavana tog tipa u kojoj sam bio je Caffè Florian na Trgu Sv. Marka u Veneciji. Otvorena je 1720. i smatra se najstarijom u Italiji. U Florianu cappuccino košta dvostruko više od onoga koji je ojadio Slovenca u Dubrovniku. Moje iskustvo je da se kava u Florianu isplati i opet bih je toliko platio. Ljepota i mjera Straduna opravdavaju činjenicu da cappuccino usred turističke sezone na njemu košta barem upola kao onaj na Trgu Sv. Marka. Svi nesporazumi bi se izbjegli kada bi i kvaliteta dubrovačkog cappuccina i usluge bila na razini lokacije, a i kada bi cijena bila dovoljno uočljivo naznačena. Pa ko voli…
večernji.hr
wpDiscuz