Je li Rusija neuništiva?

PREDSJEDNIK Hrvatske Zoran Milanović prošlog petka rekao je da je ruska vojska neuništiva.

“Ruska čizma tamo gdje dođe ne odlazi. Neće ih nitko potjerati. To je moćna vojna sila. Možemo se naslađivati njihovom sporosti, ali, nažalost, tako je kako je”, kazao je Milanović o tijeku rata. “Pozovite nekog analitičara, ali svatko tko ima malo znanja i iskustva vidi što se događa tamo”, rekao je.

“Tamo se ne događa ništa dobro. Rusija nije kao mi, nisu demokracija, oni su neuništivi. Kao neprijatelj je neuništiva. Tako moramo razgovarati. Plenković je pročitao tri rečenice i izgovara ih i onda vidi da njegov mentor, od kojeg je kupio avione, govori drugačije. Neka njega kritizira”, rekao je.

Nije Milanović stručnjak za rat i ratovanje, ali je izjava koja u povijesnom smislu, ali i kroz razumijevanje aktualne ruske agresije na Ukrajinu, zvuči intrigantno te smo je odlučili provjeriti.

Uistinu, koliko je ruska vojska neuništiva? Prije svega, treba razlučiti obrambeni rat od onog napadačkog. Na prvu, dojam je kako Milanovićeve riječi vrijede samo za obrambeni rat jer nije baš da “ruska čizma ne odlazi od tamo od kud dođe”.

Ideja o neuništivosti Rusije potječe iz Napoleonovih ratova

Na ovu temu popričali smo s povjesničarom i pravnikom Filipom Katanićem koji je doktorand povijesti na temu Prvog svjetskog rata. Katanić je dosad objavio nekoliko znanstvenih, stručnih i popularnih članaka iz vojne povijesti na temu Prvog svjetskog rata, a 2020. i knjigu “Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske”.

Pitamo ga od kud potječe ideja o neuništivosti Rusije.

“Ideja o neuništivosti Rusije potječe iz Napoleonovih ratova, kada je francuski car Napoleon I. 1812. godine napao Rusiju. On je tada pobijedio Ruse u nizu bitaka, uključujući i veliku bitku kod Borodina 7. rujna 1812., čime su vrata Moskve bila otvorena. Međutim, uvjerio se da od svih tih vojnih pobjeda neće biti ništa jer, kako je poznato, Rusija nije pobijedio.

Uvjerio se u to kada je ušao u Moskvu i uzaludno čekao ponudu za primirjem. Tada mu je postalo jasno da ruski car neće potpisati ponižavajući mir zbog toga što može, za razliku od njega, uspješno nastaviti rat zbog ogromnog teritorija Rusije i mnogoljudnosti pučanstva koje mu omogućava konstantno povećanje svojih snaga, dok su francuske snage zbog gladi i nestašice svakim danom bile slabije.

Napoleonu je tada postalo jasno da se klasičnim vojnim sredstvima, konvencionalnim ratom, ne može uništiti Rusija. Ne poraziti, ne pobijediti, nego uništiti. Od tuda datira čuvena Napoleonova izreka: “Čak i ako upucate Rusa i on padne na zemlju, morate ga upucati ponovo”, govori Katanić.

Primirje tek na Beringovom tjesnacu

Napominje kako je htio reći da kad se drugim vojskama nanesu veliki gubici, one se raspadnu.

“I vojska više nije vojska, nego gomila uplašenih neorganiziranih pojedinaca. Kod Rusa to nije bio slučaj, kako vidimo iz Napoleonova primjera”, kazao je.

“S druge strane, car Aleksandar I. mijenjao je prostor za vrijeme. Znao je da neprijatelj, što dulje vodi rat na teritoriju Rusije i dublje zalazi u njen teritorij, postaje svakim danom slabiji radi velikih logističkih problema njegove mnogobrojne vojske.

Zato je Aleksandar I. izjavio da će potpisati primirje s Napoleonom tek na Beringovom tjesnacu, na krajnjem istoku Rusije, odnosno rubu dalekog istoka Azije. Dakle, to znači da će potpisati predaju tek onda kada i ako Napoleon uspije osvojiti cijelu Rusiju i potjera ruskog cara do krajnje točke na istoku, s koje više neće imati kamo.

Drugim riječima, ruski car je znao da je veličina Rusije jamac njenog uspjeha, ako se primijeni strategija izbjegavanja izravnog sukoba s Francuzima i odugovlačenja. Stoga je i Napoleonu na taj način bilo nemoguće poraziti Rusiju”, napominje.

“Samo jedna digresija, Napoleon je bio sklon takvim izjavama kada njegova strategija brzog uništenja protivnika nije odmah uspjela. Izjavio je slično i za ondašnju Austriju, odnosno Habsburško Carstvo. Iz Francusko-austrijskog rata 1809. godine potječe njegova čuvena izreka: Austrija je nepobjediva’.

Pritom je mislio na to da koliko god on puta Austriju pobijedio u bitkama, ona će se uvijek vratiti s novom vojskom i suprotstaviti mu se na bojnom polju ponovo.

To su staroj Austriji omogućavali veličina teritorija i mnogobrojni narodi pod njenom vlašću, poput Hrvata, Čeha, Slovaka, Mađara i drugih, ona bi uvijek ustrojila nove postrojbe i nanovo naoružala za novi rat protiv Napoleona, iako je bila teško od njega prethodno potučena u svakom ratu koji je vodila.

Napoleonove riječi se pokazale istinitima u Prvom svjetskom ratu

“No vratimo se na Rusiju. Sve Napoleonove riječi o ruskom vojniku i duhu ruske vojske su se pokazale istinitima u Prvom svjetskom ratu. Na samom početku rata, na Istočnom su se bojištu sukobile Rusija s jedne i Njemačka i Austro-Ugarska vojska s druge strane.

U dvije bitke na sjevernom dijelu Istočnog bojišta krajem kolovoza i početkom rujna 1914. godine, visoko sofisticirana i tehničko-tehnološki naprednija njemačka vojska je u dvije bitke potukla dvije ruske vojske do nogu.

To su bile bitke kod Tannenberga (26. 8. – 2. 9.) i Bitka kod Mazurskih jezera (5. – 12. 9.). Rusi su u ovim bitkama izgubili 350 tisuća ljudi i veliku količinu ratnog materijala koji je bio zarobljen ili uništen. 190 tisuća ruskih vojnika i časnika je zarobljeno, dok su njemački gubici bili oko 60 tisuća u obje bitke, uz višestruko manji gubitak ratnog materijala.

Bilo koju drugu naciju bi takav poraz bacio na koljena i prisililo na mirovni sporazum, pod nepovoljnim uvjetima. No tadašnja je carska Rusija imala 170 milijuna ljudi, a njen vojni potencijal mogao je poslati na bojište šest milijuna vojnika i časnika godišnje. Na ovaj način je Rusija ovakve astronomske gubitke jednostavno anulirala”, navodi.

Drugi svjetski rat: U prva tri mjeseca Nijemci izbacili milijun sovjetskih vojnika

Ističe i da sličnu priču imamo i u Drugom svjetskom ratu.

Napadom nacističke Njemačke na SSSR u ljeto 1941., počela je velika kampanja na Istočnom bojištu. U prva tri mjeseca borbi, Nijemci su uspjeli izbaciti iz stroja milijun sovjetskih vojnika, a 750 tisuća njih zarobiti te osvojiti velike dijelove ruskog teritorija.

U sljedećih je tri mjeseca do kraja godine broj bio gotovo identičan, ali su usprkos tome, Sovjeti uspješnom protuofenzivom ispred Moskve ostvarili stratešku pobjedu i produžili rat na neizvjesno vrijeme, čime je opet Rusija bila u prednosti u odnosu na Njemačku.

No za razliku od Napoleonskog doba, gdje su Rusi također imali velike gubitke u prvim mjesecima borbi, ovi se ruski gubitci iz Drugog svjetskog rata ne mogu ni s čime usporediti. Gotovo da u povijesti ratovanja ne postoji primjer da je jedna zemlja imala tolike gubitke i to samo u početnoj fazi rata, izgubila toliki dio svojeg teritorija, a na kraju izašla kao pobjednik”, napominje on.

Neuništivost vrijedi samo za obrambene ratove

Pitamo ga kako Rusija u ovom smislu kroz povijest stoji u napadačkim akcijama.

“Sve ovo vrijedi za ruske obrambene ratove. Rusija u napadačkim akcijama i operacijama uglavnom nije pokazivala taktičko-operativnu razinu koju su pokazivale zapadne vojske, prvenstveno njemačka, britanska i američka pri izvođenju sličnih napadnih operacija.

Prvo bih rekao da je razlog precjenjivanje svojih mogućnosti, naglost i nedostatak definiranja skromnijih ciljeva od onih koji su postavljeni. Tu su i problemi logistike zbog konfiguracije bojišta.

Rusima je tako teško opskrbljivati veliku vojsku, pogotovo na područjima gdje su ratovali zbog raznovrsnosti tla, većih udaljenosti, rijetkih cesta i urbane infrastrukture koja omogućava skladištenje oružja i zaliha”, rekao je on.

Primjeri neuspjeha kod Harkiva i Brusilovljeve ofenzive

“Pamtimo njihov neuspjeh kod Harkiva u Drugom svjetskom ratu na početku 1943. godine. Zatim možemo navesti i Brusilovljevu ofenzivu iz ljeta 1916. godina koja je zamišljena kao odlučujuća ofenziva kojom će se potući austrougarsku vojsku i izbaciti Austro-Ugarsku iz rata.

Međutim, ova ofenziva koja je počela 4. lipnja, a završila tek sredinom rujna 1916. se nakon velikih početnih uspjeha i velikih operativnih proboja koji su prijetili uništenjem čitave 4. austrougarske vojske, pretvorila u dugotrajnu i neučinkovitu operaciju.

Ona je samo iscrpila rusku carsku vojsku do točke pucanja, što je bila kap koja je prelila čašu i zapravo otvorila put u Februarsku, a zatim i Oktobarsku revoluciju nekoliko mjeseci kasnije.

Brusilovljeva je ofenziva pokazala da u ofenzivnim operacijama Rusija ne može pobijediti čak ni Austro-Ugarsku, koja se smatrala inferiornom, a kamoli Njemačku, od čije je vojske ruskim vojnicima utjeran takav strah u kosti, da su oni mahom od početka 1917. godine počeli dezertirati, što je opet bio i jedan od razloga pada carizma, uz ostale poznate probleme”, njegove su riječi.

“Rusi gube bitke, ali na kraju dobivaju rat”

Govori da unatoč tome što Rusija nije doživjela velike uspjeha pri napadačkim operacijama i invazijama, opet je  se smatra neuništivom, upravo zbog navedenih uspjeha u obrambenom ratu.

“Zgodno je parafrazirati jednu ratnu izreku. Kako su govorili Nijemci u Prvom i Drugom svjetskom ratu za Engleze: Engleska gubi bitke, ali dobiva rat. To možemo parafrazirati na ruskom primjeru. Rusi gube bitke, ali na kraju dobivaju rat.

Naravno, ne treba ovu izreku shvatiti doslovno jer je Rusija u Drugom svjetskom ratu izvela nekoliko uspješnih ofenzivnih operacija, Saturn, Uran, Bagration, kojim je okrenula ratnu sreću u svoju korist i na kraju pobijedila. No ipak, usporedba stoji.

Tom dojmu neuništivosti doprinosi dubina ruskog teritorija, ogromna industrijsko-proizvodna baza, veliki broj ljudi raspoloživih za vojsku, mentalitet ruskog naroda koji je otporan na životne nedaće i imun na ratne tegobe te, u obrambenim ratovima, visoko motiviran da brani vlastiti teritorij.

Ovi su faktori Rusiji omogućili da u prvim fazama Napoleonskog i Drugog svjetskog rata, srčanošću njenih boraca kompenzira tehničko-tehnološku zaostalost za protivnikom, sve dok u kasnijoj fazi njen industrijsko-proizvodni kompleks nije omogućio prvo paritet snaga, a potom i ogromnu superiornost nad napadačem.

Drugim riječima, logika osvajača iz davnina, primjerice Aleksandra Makedonskog koji je vjerovao da jednim brzim, preciznim udarcem se može srušiti perzijski Kolos, za koji je Aleksandar vjerovao da je tigar od papira, u slučaju Rusije ne stoji”, rekao je.

“Rusija je dobivala ogromnu materijalnu pomoć”

Ipak, za sva tri navedena rata, Napoleonskim ratovima, kao i dva svjetska, treba istaknuti da je zbog globalne politike i ravnoteže snage, Rusija dobivala ogromnu materijalnu pomoć tadašnjih saveznika.

U Napoleonskim ratovima od Britanskog Carstva, pa od tada potječe izreka kako će se Engleska hrabro boriti protiv Napoleona do posljednjeg ruskog vojnika, u Prvom svjetskom ratu od svih svojih saveznika, Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, dok se isto ponovilo i u Drugom svjetskom ratu, kada je Moskva dobila velike količine vozila.