Reakcija hrvatskog premijera Andreja Plenkovića na nametanje Zakona o Južnoj plinskoj interkonekciji u Federaciji BiH otkrila je mnogo više o njegovom političkom stilu nego što bi on to htio priznati. Odluka da zauzme izrazito diplomatski i umjeren ton, bez jasne osude i bez naznaka konkretnijih političkih koraka, pokazuje da se Plenković možda ne snalazi najbolje u ulozi premijera kada je potrebno djelovati brzo, odlučno i jasno artikulirati hrvatske interese.
Njegova diplomatičnost, koliko god bila pohvalna u kontekstu međunarodnih odnosa, u ovom je slučaju odveć oprezna. Takav pristup više odgovara šefu Ministarstva vanjskih poslova nego premijeru koji bi trebao zauzimati snažan politički stav. Premijer bi trebao biti glas koji jasno definira interese svoje zemlje i svojeg naroda, dok bi ministar vanjskih poslova mogao preuzeti ulogu smirivanja situacije.
No, čini se da Plenković nije spreman na ovaj balans. Umjesto da prepusti šefu diplomacije oštriju retoriku i konkretnije zahtjeve prema Sarajevu, Plenković osobno nastoji biti faktor smirivanja. Time ostavlja dojam slabosti i neadekvatnosti, što nije doraslo funkciji premijera zemlje članice Europske unije koja bi trebala aktivno štititi prava svojih sunarodnjaka u BiH.
Ovakvim reakcijama Plenković šteti ne samo hrvatskim interesima u BiH nego i samoj Hrvatskoj te njenom međunarodnom imidžu. Diplomatske službe i međunarodni akteri pomno prate ovakve situacije, a Plenković ovakvom reakcijom Hrvatsku predstavlja svijetu kao “pussie state” – beskarakternu državu koja nije spremna stati u obranu svojih interesa i vrijednosti. Posljedice stvaranja takvog imidža države mogu se osjetiti desetljećima, jer jednom narušen ugled znači manju pregovaračku snagu i manji utjecaj u budućim diplomatskim i političkim procesima.
Milanovićeva šutnja: taktično distanciranje ili politički oportunizam?
Zanimljivo je primijetiti i šutnju predsjednika Zorana Milanovića o ovom pitanju. Premda poznat po svom oštrom jeziku i sklonosti da se suprotstavi Plenkoviću, Milanović je ovaj put odlučio ostati po strani. Ovakva distanca nije slučajna. Milanović je svjestan da ga glasovi BH Hrvata politički ne zanimaju jer na ljevici riskira više nego što može dobiti podrškom njihovim interesima. Njegova šutnja je stoga politički oportunizam, kalkulacija koja mu omogućuje da izbjegne otvaranje neugodnih tema koje bi mogle ugroziti njegovu popularnost na domaćem terenu.
Međutim, vrijedi istaknuti da je upravo Milanovićev pristup diplomaciji pokazao konkretnije rezultate u zaštiti hrvatskih interesa. Njegova odluka da Hrvatska udari veto na ulazak Švedske u NATO dok se ne osigura ustavan izborni zakon za BiH Hrvate bila je primjer kako treba djelovati na međunarodnoj sceni. Da je tada Plenković imao hrabrosti podržati takav pristup, pitanje plinofikacije uopće ne bi došlo do ove točke.
Političke kokoške i neodgovorna politika
Na kraju, treba se zapitati i o odgovornosti samih političkih predstavnika Hrvata u BiH. Premda su oni jasno izrazili svoje protivljenje ovom zakonu, njihov politički habitus ostaje nepromijenjen – redovito podržavaju mlaku politiku i figurativno “izdajstvo” u stilu Mate Granića i nekadašnjeg Demokratskog centra. Takva strategija rezultirala je time da BH Hrvati postaju političke kokoške koje nemaju stvarnu snagu utjecaja ni u BiH, ni prema Zagrebu.
Zašto bi ih itko onda žalio? Ako su spremni ponovno podržati ovakav stil vođenja politike, onda je jasno da nisu naučili lekciju. Možda im i ne treba pomagati dok sami ne prepoznaju vlastitu političku odgovornost i ne počnu zauzimati čvršći stav, ne samo prema Sarajevu, nego i prema Zagrebu.
Ukratko Plenkovićeva reakcija je granićevska. O Graniću je potrebno napisati cijele traktate teksta da bi se shvatilo koliko je taj čovjek preskupa igračka za Hrvatsku. Dovoljno je samo reći da je bio šef MVP-a u doba Oluje i da je Tuđman od njega krio svaki detalj o akciji koju je pripremao. Taj čovjek je danas siva eminencija Hrvatske, a breme njegovog jada i bijede najviše su plaćali i plaćaju BH Hrvati. Za one kojima to nije jasno, Mate Granić je dželat hrvatske konstitutivnosti u BIH.
Još jedan dokaz da je naš narod kokoška, je taj da je Mate Granić u Vitezu obavio predstavljanje svoje bijedne knjige “Diplomatska Oluja” i da mu nitko nije opalio ni šamar.
Zato smo tu di jesmo. A tu di jesmo nitko normalan tko drži do sebe nikada ne bi bio. Tamo smo gdje Mate Granić želi da budemo /IURKOV/POSKOK
wpDiscuz
