Partizanski spomenik je spomenik kulture. On ima ime svog autora. Svoj nacrt, potpis i pečat. Njegova rekonstrukcija, tako je barem rečeno, i tako bi to trebalo biti u normalnim državama svijeta, trebala bi se raditi pod stručnim nadzorom konzervatorskih službi. Nikako ta obnova ne bi smjela ići stihijski, nestručno, i diletantski nego isključivo kroz nadzor struke.
Ono što gledamo ovih dana je upravo diletantizam. Unutar kompleksa se radi po volji. Ploče koje se obnavljaju su urađene tako da su na nekima zamijenjena imena, datumi rođenja. Kao da su ti životi bili nebitni.
Prostor je to politizacije, upornog prepucavanja dviju strana u Mostaru, odnosno grupe NGO-a s jedne strane i vlasti u Mostaru , u kojima dominiraju SDA i HDZ s druge.
Svako drvo unutar kompleksa, svaki kamen, zapisani su i skicirani u projektu Bogdana Bogdanovića. Detaljno i precizno. Projekt je pohranjen u arhivi grada Mostara i Beograda. U posjedu je i federalnog ministarstva kulture.
Zašto ova država i ovo društvo dopuštaju da se od ovog spomen kompleksa radi novi Oručevićev prostor za performanse? Kao da je malo performansa urađeno na njemu do sada od onih ratnih pa ovih poratnih?
Već smo pisali da se godinama, organizirano, produciraju skandali na Partizanskom, kako bi se potom povukli grantovi za razne profitabilne NGO organizacije. Zato se od Mostara pravi slučaj i producira rascjep grada.
Jer samo rascjep donosi lovu za projekte “pomirenja”. U kojima je pomirenje zamišljeno tako da će jedni docirati a drugi klimati glavama. Centri za pomirenje siju najveću gorčinu i govore mržnje. Napade slušamo svaki dan.
Producira se fašizam kako bi se naplatio antifašizam. Potom profesionalni antifašisti, last minute antifašisti, kreću u lov na lovu. I novac se vrti. Sve se uvijek svodi samo na novac. Na površini je antifašizam u pozadini priče su novi stanovi u Titovoj.
Partizansko groblje, kao spomenik nulte kategorije jednog vremena, svjedok jednog vremena, ma kakvu emociju imao netko o njemu, morao bi se, otrgnuti od politike i vratiti u polje u koje je i smješten. Polje kulture sjećanja.
Polje pijeteta i umjetnosti.
Možda kao i prostor za dijalog, na kojem će sutra djeca jednih, drugih i trećih voditi polemike umjesto što će se s Partizanskog slati nove poruke mržnje i prijetnji. U Gradu koji “mora ostati fašistički” da bi se lakmus antifašizam namirivao.
Stari most je pod zaštitom UNESCO-a. To znači da bi i na njemu ideološki performansi kakve radi Oručević morali biti dokinuti.
Svi koji ne korespondiraju s njegovom simbolikom i vremenom.
Partizansko groblje, u odnosu na Stari most ima dodatnu notu respekta i tišine. Koja očito njima, wannabe antifašistima, ne znači ništa. Njima koji tim pojom mašu , istovremeno slaveći neke od najvećih ubojica naše epohe. Ubojicama koje je antifašizam odavno osudio.
Federacija BIH, Država BIH, i Grad Mostar, trebali bi se uozbiljiti.
I najvažnijim lokalitetima na svom tlu dati respekt kakav zaslužuju. Ovdje se nećemo doticati nekih drugih lokacija, recimo odnosa države prema srednjovjekovnim dvorcima koji zjape poptuno ruinirani iako bi mogli biti turistički hit. Tema je to za neku širu priču.
U svakom slučaju apeliramo na odgovorne institucije, u prvom redu na ministricu Zoru Dujmović da zaustave devastaciju Bogdanovićevog spomenika nestručnom obnovom, da zaustave blasfemiju s preturanjem imena na njemu. I vrate ga u izvorni oblik u kakvom mora biti.
Od držanja ovog spomenika devastiranim samo je gore prepustiti ga Oručeviću na daljnju ideološku devastaciju. Neka svoj bismilah antifašizam, privatizira negdje drugo.
U BIH je poginulo 20.000 Hrvata u antifašistima. Samo na Sutjesci poginulo ih je 3500. Mi ćemo ih isporučiti Oručeviću? E pa nećemo.
Ti ljudi nisu dobili spomenik da on bude niti naš niti Safin. Negu njihov.
Neka na njemu Budena, neka sviju, nek se sukobljava tisuće ideja i tumačenja. Ali on mora biti zaštićen od institucija ovog društva i obnovljen stručno. Te vraćen u kontekst prostora i vremena u kojem ga je i zamislio Bogdanović. Ne Oručević. Isto košto je most Hajrudinov a ne Safin.
Ako je hrvatskim nacionalistima teško za shvatiti ovaj tekst recimo to ovako čisto iz hrvatskog kuta: Tamo su imena i prezimena, datumi rođena i smrti i hrvatskih partizana. Naše djece. Oručević ih neće premještati kako mu bude ćeif.
Barem ne u BIH. Koja je i hrvatska država. I po slovu i po duhu svog Ustava.
Poskok.info