Albanski politički vrh s nadmoćne pozicije promatra događanja u Makedoniji i Srbiji i povremeno dolije ulje na vatru. Premijer Edi Rama nedavnom je izjavom, kako će se u slučaju da Kosovo ne bude primljeno u Europsku uniju u Tirani razmatrati plan spajanja Albanije s Kosovom, razljutio srpske nosioce vlasti. Nakon što je Jonuz Musliu, predsjednik Nacionalnog savjeta Albanaca, zaključio da Preševo, Bujanovac i Medveđa trebaju biti pripojeni Kosovu i Albaniji, Aleksandar Vulin, ministar rada u Vučićevoj vladi, zaključio je:
“To je otvoreni poziv na rušenje ustavnog poretka i ugrožavanje teritorijalnog integriteta Srbije. Edi Rama poziva na Treći balkanski rat, ali zaboravlja da se taj rat neće voditi samo na teritoriju Srbije. Projekt Velika Albanija proteže se i na Makedoniju, Grčku i Crnu Goru. Kad nas sljedeći put budu pitali zašto nabavljamo MiG-ove, pročitajte izjave Rame i Tachija pa će vam biti jasno “.
Premijer i novoizabrani predsjednik Aleksandar Vučić nije uzvratio prijetnjom, nego je rekao kako se treba suprotstaviti svima koji žele mijenjati granice na Balkanu u želji da naprave Veliku Albaniju, ne pitajući Srbe čiji bi teritorij, poznato je, najradije oteli.
Moramo ih pobijediti politički, bez rata, bez sukoba. Cijelom svijetu moramo objasniti koliko je važno braniti mir u ovom dijelu svijeta. Ali, na kraju, ako na to budemo primorani, znat ćemo sačuvati ono što je naše, ne tražeći ništa što je tuđe”, zaključio je Vučić na jednoj komemoraciji u Donjoj Gradini u Republici Srpskoj reagirajući na Edija Ramu.
Hibridni rat
Dok se Beograd verbalno domunđava s Tiranom i Prištinom, razbuktao se hibridni rat u Makedoniji na svim razinama. Mediji pod kontrolom još vladajuće VMRO-DPMNE natječu se tko će jače opaliti po američkom veleposlaniku Jessu Bailyju, po njima glavnom kreatoru postizbornog kaosa u zemlji. Baily, izdanak Obamine administracije, novcem američkih poreznih obveznika, navodno, financira svu silu Sorosevih plaćenika i medija u cilju destablizacije Makedonije. Washington protežira Albance, tvrde, dok Makedoniji pokušava nametnuti nekakav prelazni okvir koji bi u budućnosti vjerojatno doveo do raspada zemlje. Tu politiku provode albanski političari uz svesrdnu pomoć Washingtona i Bruxellesa. Temelj je takozvana Tiranska platforma sastavljena u glavnom gradu Albanije pod ravnateljskom palicom premijera Rame i njegova stožera. To je razlog zašto predsjednik Makedonije Đorge Ivanov iz VMRO-DPMNE-a ne želi priznati koaliciju oporbenjaka Zorana Zaeva i dvaju glavnih makedonsko-albanskih stranaka koja im nosi prevagu u Sobranju, makedonskom parlamentu.
Dok presjednik Ivanov i premijer Gruevski odbijaju svaku pomisao o ustupanju vlasti koaliciji oko Zorana Zaeva, Makedonija četiri i pol mjeseca od izbora nema vladu, predsjednika Sobranja, dok je gradonačelnicima i načelnicima općina mandat istekao jer lokalne izbore nema tko raspisati.
Europska unija šalje u Skoplje svoje najviše birokrate, Ivanov ponekog primiri i otpravi bez ikakvih obećanja, a neki se bogme vraćaju i prije nego što su prošli kroz vrata njegova ureda. U Bruxellesu razmišljaju o primjeni jednog od svojih već viđenih kaznenih mehanizama, sankcija s imenom i prezimenom kojima bi potkačili predsjednika Ivanova i elitu iz VMRO-DPMNE-a.Isto tvrdi i njemački tisak: Angela Merkel poručila je navodno premijeru Gruevskom da će doći pod udar sankcija u obliku zabrane putovanja i blokiranja osobnih računa ako ne popusti. Washington poručuje kako će slijediti politiku EU u Makedoniji i pridružiti se mjerama saveznika.
Kako se oteže konstitutivna sjednica koja traje skoro tri tjedna, vjerojatnost uvođenja sankcija sve je veća. Neće, dakako, biti prvi put da EU i SAD uvode osobne sankcije protiv pojedinih ličnosti koje im se ne uklapaju u politiku. Nešto slično poduzeto je i 1999. usporedo s NATO-ovom kampanjom nad Srbijom i Crnom Gorom kad se na popisu sankcioniranih našlo na desetke dužnosnika režima Slobodana Miloševića te elementi vojnog aparata Vojske Jugoslavije u Crnoj Gori. Neka mi bude dopušteno spomenuti i jedan detalj za ilustraciju koliko takve sankcije mogu biti sveobuhvatne. Na popisu Srbija plus Crna Gora te 1999. godine se našlo čak i ime vojnog istražnog suca koji je vodio postupak protiv autora ovog teksta u procesu Vojnog suda u Podgorici pod optužbom za špijunažu.
Makedonski otpor
Treba također reći da je i makedonska struktura na vlasti neubičajeno tvrd orah. Vičući na sav glas “ne želimo dvojezičnu Makedoniju i promjenu državne himne i grba” i mobilizirajući svoje također brojne pristalice uopće se ne doimaju impresioniranima europskim i američkim diplomatskim pritiskom. Kako kriza dugo traje, u početku su se nadali da će novi šef u Ovalnom uredu Donald Trump u skladu sa svojom deklaracijom iz pobjedničkog govora o napuštanju politike šerifovanja po svijetu i mijenjanja nepoćudnih vlada skinuti glavu Obaminu veleposlaniku Bailyju, ali se vrlo brzo pokazalo da se Trumpova administracija neće baviti točkicama na brdovitom Balkanu, nego najkrupnijim pitanjima današnjice, Sirijom i Sjevernom Korejom. Vlast u Skoplju svejedno pokušava internacionalizirati problem organizacijom prosvjeda po bijelom svijetu pa je tako prije koji dan došlo do masovnog okupljanja Makedonaca za unitarnu državu u dalekom Sydneyju.
U početku jugoslavenske krize Makedonija je smatrana najtrusnijim dijelom bivše države koji će se najprije raspuknuti pod etničkim tenzijama. Malo tko se još sjeća da je prvi kontingent američkih snaga sletio u Skoplje daleke 1991. godine i počeo kampirati na zračnoj luci glavnoga grada Petrovci. Tristo američkih elitnih vojnika bili su svojevrsni osigurač za sprječavanje krvoprolića. Tad je na čelu bio iskusni jugoslavenski kadar, mirotvorni Kiro Gligorov, koji će četiri godine kasnije gotovo izgubiti glavu u eksploziji službenog mercedesa usred Skoplja.
Makedonija je prva država u koju je Njemačka poslala vojsku nakon 1945. godine i završetka Drugog svjetskog rata. Povijesno raspoređivanje Bundeswehra zbilo se u nekadašnjoj kasarni JNA u Tetovu, gdje su se za kamere svjetskih medija visoki plavi dečki postrojili ispred vojničkih spavaonica s natpisima na ćirilici “Proleteri svih zemalja, ujedinite se”.
Da će biti problema s brojnim albanskim življem, posebno u zapadnom dijelu zemlje uz granicu s Albanijom, naslućivalo se još početkom devedesetih godina, a otvorenim je ostalo jedino pitanje kad će se to dogoditi. Osim čestih incidenata proteklih godina zaoštrava se upravo sad, i to uglavnom zbog politike suradnje s Kinom i Rusijom koju provodi aktualno makedonsko vodstvo.
Naoružavanje OVK-a
Susjedna Albanija u međuvremenu se prometnula u glavnog saveznika EU/NATO bloka u regiji. Zemlja orlova bila je logističkom bazom za NATO-ov napad na srpske snage na Kosovu 1999. godine. Prije nego što će krenuti intervencija, uvelike se vježbalo upravo u Albaniji, a baza je bila u zračnoj luci Rinas pokraj Tirane. Tadašnji predsjednik Albanije Sali Berisha neki dan je javno izjavio kako je Albanija naoružala Oslobodilačku vojsku Kosova, što je odmah izazvalo žestoke reakcije Beograda, čak i pozive da se Berishi sudi zbog agresije. U kontekstu tadašnjih veza Albanija – Kosovo treba se podsjetiti neobične ulične revolucije u Albaniji 1997. kad je masa poharala vojarne i uzela svu silu konvencionalnog oružja, a pod neobičnim opravdanjem da su prevareni u financijskom inženjeringu. Je li upravo to bilo oružje za oslobodilačku vojsku Kosova?
Savezništvo s Albanijom učvršćeno je nakon što su Amerikanci prisilili tada slabašnog Vladimira Putina da povuče ruske snage s prištinske zračne luke prije šesnaest godina, izgradili jednu od najvećih vojnih baza Bondsteel i postali zaštitnicima bivše pokrajine protiv srpskih prisvajanja.
U prvom redu borbe
Dok na Kosovu u znak zahvalnosti djeca nose imena Madeleine Albright, tadašnje državne tajnice SAD-a predsjednika Billa Clintona, ili ex-britanskog premijera Tonyja Blaira, albanski političari ponosni su na suradnju s Amerikom. Nedavno gostovanje ministra vanjskih poslova Ditmira Bushatija u Washingtonu samo je potvrdilo da je Tirana ponosno u prvom redu borbe za američke interese, a protiv suprostavljenog rusko-pravoslavnog bloka.
Naime, nakon što je Bushati skromno zaključio da u Albaniji cvjeta stupanj demokracije najviši na zapadnom Balkanu, uslijedio je melem za uši američkih jastrebova. Rekao je da je Albanija bedem ruskom utjecaju na Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i – Hrvatsku. Tako je nekadašnja sirotinjska i zaboravljena zemljica u očima svoje političke elite postala glavnim čimbenikom balkanske stabilnosti pred ruskom opasnošću.
Teško je predvidjeti hoće li se makedonska politička drama rasplesti mirno ili u neredima. Formalno makedonsko-albanska koalicija oko američkog favorita Zorana Zaeva ima i više nego potrebnu većinu za preuzimanje Sobranja, no druga strana, još na vlasti, tvrdi da je Zaev izdajnik, trojanski konj koji će razbiti zemlju, pa predsjednik Ivanov ističe dužnost da Makedoniju zaštiti od centrifugalnih sila. Srbija pruža punu potporu ne samo zbog pravoslavnog bratstva, nego i zbog situacije s Kosovom. Iz sjene dramu promatraju tajne službe Rusije i Kine jer je po njihovoj geodoktrini Makedonija ključan komad kopna u spajanju teritorija za prometne i energetske koridore od Grčke prema Mađarskoj. Vlast VMRO-DPMNE-a im je naklonjena i kooperativna, dok je sa Zoranom Zaevom sasvim druga priča. Zaev bi vjerojatno prekinuo suradnju, a to je pak strateški prioritet Washingtona.
Velika Albanija? Ako se Tirana i sponzorski krugovi bave prekrajanjem karata u cilju spajanja albanskog življa, onda je taj projekt doista tempirana bomba sposobna pokrenuti prvi balkanski rat u 21. stoljeću. Skoplje odavno tvrdi da Edi Rama već dugo na Kosovo šalje silne količine oružja.