Da je onomad, kad je Zlatko kupovao Jurišića, i od njegove stranke pravio karijes hrvatskog društva u BiH, Živko Budimir ostao vjeran dotadašnjim načelima, da je odbio postati jedan iz ergele bošnjačkih janjičara, danas je mogao biti velik. Toliko velik da bi kao predvodnik reformirane pravaške stranke komotno mogao ići u utrku za hrvatskog člana predsjedništva onaj dan kad se izborni zakon prilaogodi Ustavu i kada Hrvatima bude vraćeno oteto pravo na konstitutivnost. Ovako, Živko Budimir je mali. I jadan. Toliko potrošena politička figura da postaje gadljiv za gledati, rečenice su mu neslušljive a kod većine Hrvata sama njegova pojava izaziva osjećaj stida.
________piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Ne stide ga se samo Hrvati u BIH, stidi ga se i predsjednik Hrvatske koji je kao legalist, do sada odbio sve do jedan mogući susret s njim. Naime, svi koji iole prate protokolarne susrete hrvatskog predsjednika do sada su mogli primjetiti da Josipović nije niti jednom prilikom dao legitimitet bilo kome iz Platforme. Za razliku od nekih lokalnih Hdzovaca koji su ga primili. Primaju se više razine, dok Platforma, za Pantovčak ne postoji. Tako ne postoji ni Živko.
Oni bliži uredu Zlatkovog predsjednika, jadaju se kako je do sada Živko tražio nekoliko puta susret na Pantovčaku. Na upite mu nikada nije čak niti odgovoreno. Budući da se nije mogao uslikati u Zagrebu s Josipovićem pokušao je fotoshooting uzeti na Danima Matice Hrvatske.
Svi oni koji nagađaju što se to dogodilo Muselimoviću, starom dodvoravatelju kojem su svačije pare drage, neka odgovor traže upravo u činjenici da je na Danima Matice bio i Josipović, koji ako imalo drži do sebe do Živka nije mogao sjediti.
Živko je dakle ostao sam. Usred Naseobine. U BIH odnedavno tako žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Sejdić, Finci i Živko Budimir. On je ničiji predsjednik u ničijoj zemlji. Lutak koji luta. Čovjek kojem je trebalo godinu dana da shvati da sarajevske ćevape i mjeseci komplimentiranja nisu bili u finkciji slavlja njegovog generalskog čina i biografije vrijedne divljenja nego tek u i samo u cilju porobljavanja političkih prava vlastitog mu naroda.
General koji je navodno branio svoj narod u ratu njegova politička prava izručio je neprijatelju u miru. Poslovica “Lako je biti general poslije bitke” u BIH više ne vrijedi. Nije lako danas biti Živko Budimir. Prezren od vlastita sela, kuće, ulice, omražen do ontoloških razina danas hodaš pustošima HercegBosne za koju si nekad bio spreman leći pod zemlju, po toj istoj HercegBosni te vucaraju po podu, okreću glavu kad te vide, jebu ti mater, što tiho što na glas, mater koja je ni kriva ni dužna rodila to što je rodila, onda tako pokisao trčiš u Sarajstan na TV, pokazati priprostim sunarodnjacima da si ti gore ipak faca koju se pita, i potom, kad si namjestio frizuru i nakostriješio obrve trpiš javno brutalno zlostavljanje i salve uvreda od onog Heleza, koji bi te priklao u ratu da je mogao, uvrede koje činjenično ipak stoje. I na njih nemaš odgovora. Salve uvreda od navodno podređenog ministra koji u slobodno vrijeme dok ne skida Hrvatima prava, privatno hvali Dževada Mlaću.
Nije lako Živku Budimiru. Zdravlje ga kažu još dobro služi. Bilo je lako živjeti kao oporbeni Hrvat, korektor HDZ lopovluka. Kako dočekati smrt? Kako umrijeti obilježen kao Zlatkov janjičar? Kao klasični politički izdajnik? Gdje se pokopati? U čije groblje? Koliku duboku rupu si iskopati i kakav armirani beton ugraditi u grobnicu da ti Hrvati i posthumno ne zapišavaju mir? Makar to jednog dana bio i mir pokajnika.
Što će sad “Budimir bez zemlje”? Taština kojom se cijeli život razmetao, sujetnost o kojoj svjedoče svi koji ga znaju konačno je na pravom testu. Hoće li povesti rat? Rušiti vladu? Poreći sve što je do sada unutar Platforme govorio?
Malo je kasno. Nazad među svoje ne može. Naprijed mu ne daju svijetla privremene lažne moći. Previše je odlutao od samog sebe da bi se po onoj Selimoevićevoj mogao vratiti nazad. U svoju prvotnu bit. Miljacka je duboka i hladna. Nije za odbojkaša. A Neretva bi ga ispljunila…
Da me bar netko ošamari, da mi bar Hrvati nešto skrešu u lice. Pa da se bar otvori nekakav dijalog. Ta nepodnošljiva lakoća ignoriranja naprosto ubija.
Na Dunjaluku Živko. Živko Jadni. Do neba jadni Živko. Tumarajući mrtvac.
Iskrena sućut obitelji i svima koji su ga voljeli.
wpDiscuz