Bosna i Hercegovina razvalila je Hrvatsku na terenu rezultatom 110:90. Džanan Musa je doista briljirao, cijela BIH je slavila. Baš svi. Po prvi put i nakon dugo vremena.I taman kad pomislite da je došlo novo vrijeme gdje svi BH repku zovemo “to su naši momci” i da sad konačno svi govorinmo “uspjeli su ono što politika godinama nije” – ujediniti sve narode pod istim plavo-žutim dresom – eto ti izbornika Adisa Bećiragića sa debilizmom kakvog odavno niste mogli čuti: “Džanan Musa je kao Deliler iz osmanske vojske.”
Molim? Kao tko?
Sultanovi specijalci na parketu
Evo što je rekao naš Adis, sav ponosan:
“Musa me podsjeća na Delilere iz osmanske vojske – specijalnu jedinicu s Balkana koju je sultan pozivao kad Osmanlije nisu mogle osvojiti tvrđavu. Išli su u bitku s drvenim mačevima, pokazujući neprijatelju da su nadmoćni. Musa je baš kao jedan od njih – hrabar i nepokolebljiv.”
Dakle, Musa nije samo košarkaški genijalac, nego i reinkarnacija Delilera, tih osmanskih specijalaca. Oni koji su, podsjećamo, obredno klali, otimali djecu i palili sela – ali s velikim stilom i drvenim mačevima. Pravi heroji svakako, posebno ako ste odlučili da Bosna i Hercegovina uđe u Top 10 genocidnih inspiracija za sportske metafore.
SDA PR u punom sjaju
Ova izjava miriše na nešto što ne izlazi iz sportske dvorane, nego iz jedne fine centrale na Poljinama. Kao da su mu nakon utakmice poslali poruku:
“Bravo na pobjedi, Adise, ali nemoj previše tog zajedništva. Malo nam osmanskog sjaja ubaci, da znaju ljudi čiji je ovo narod.”
I eto ti Adisa, s izjavom zbog koje bi pola zemlje trebalo stati pred ogledalo i zapitati se: Jesmo li mi stvarno zemlja u kojoj se pobjeda protiv Hrvatske – nešto što bi trebalo ujediniti Bošnjake, Hrvate i Srbe – slavi kroz metaforu s Osmanlijama?
Zamislimo suprotnu analogiju
Recimo, umjesto Delilera, Adis je odlučio pohvaliti hrvatskog igrača kroz usporedbu s Jure Francetićem:
“Ivan Lončar je poput Jure Francetića – ulijeće, rješava situaciju, vodi nas prema pobjedi.”
Ili srpskog igrača kroz usporedbu sa Škorpionima:
“Aleksandar igra kao Škorpion – neumoljiv, odrješit, nezaustavljiv precizno puca skroz bolan.”
Pa bi li to prošlo bez reakcije? Naravno da ne bi. BiH bi bila na nogama, i s pravom. Ali eto, kad je riječ o Osmanlijama, očito je drugačije. Delileri su odjednom simbol borbe i hrabrosti, a ne imperijalnog terora.
Osmanlije? Negacija Bosne i Hercegovine
Kad su Osmanlije bile ovdje, Bosne i Hercegovine nije bilo. Ne, ozbiljno – njezina ideja nije ni postojala. Osmanlije su bile negacija svega što BiH jest. To što danas uopće imamo ovu državu rezultat je poraza tih istih Osmanlija i pobjeda naroda koji su se borili da se BiH digne iz pepela sultanovih snova.
Delileri? Pa oni su simbol imperijalizma, represije, genocida i otimačine – i to ne samo za Hrvate i Srbe, nego za svakoga tko ima imalo osjećaja za povijest. Da budemo jasni: uspoređivati reprezentaciju BiH s osmanskim jedinicama nije samo blesavo. To je povijesno neukusno, politički štetno i, iskreno, pomalo izdajnički.
Košarka kao teren za sve
G. Bećiragiću. ako želiš da Bosna i Hercegovina bude zemlja samo jednog naroda, samo jedne prošlosti, onda samo nastavi s Osmanlijama. Ali ako želiš da ova reprezentacija bude simbol svih nas, prestani kopati po imperijalnim vojnim jedinicama i genocidnim epovima.
Jer Bosna i Hercegovina ne treba Delilere, niti Juru Francetića, niti Škorpione. Treba momke poput Džanana Muse – sportaše koji na terenu pokazuju da možemo pobijediti zajedno, bez obzira na to kako se tko zove i gdje se moli.
Nije kasno da se ispraviš. Sljedeći put, kad pohvališ Musu, reci jednostavno:
“Džanan Musa je naš vođa. Hrabar, odlučan, najbolji kad je najteže.”
I ostavi povijest povjesničarima. Jer tvoja Deliler analogija nije slavlje Bosne i Hercegovine – to je slavlje onoga što nas je skoro uništilo.
Na kraju evo još jedan video g. Bećiragića. Ovo je njegov odogovr na pitanje o vjeri i što mu ona znači u životu:
Nije nam jasno da netko tko da ovako lijepu i humanu izjavu može porediti najboljeg igrača utakmice s nečim tako lošim i nehumanim kao što su osmanski osvajači.
Pišemo lapsus g Adisu i žao nam je što smo uopće morali kvariti ovakvu pobjedu ovim tekstom.
Čestitke na pobjedi od srca i veselimo se novoj. Bez Osmanlija. /POSKOK
wpDiscuz
