Published On: Pet, sij. 4th, 2019

IVO LUČIĆ: Iz Hrvatske će se i 2019. neki iseljavati, ali više nitko iz nje ne mora bježati

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale i lijeve demokrate – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se samo iz njihova socijalizma

Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine, kojim drugim glasom može osigurati besmrtnost negoli govorničkim – napisao je Ciceron u svome djelu O govorniku (De oratore). Dakle, povijest kao svjedok vremena pamti i govorništvom odnosno pisanim tekstom prenosi istinu novim generacijama što joj osigurava besmrtnost i status učiteljice. U široj upotrebi ta je rečenica uglavnom reducirana na to da je povijest “učiteljica života”, dok je ostalo zanemareno. Svjedok, svjetlo, život i glasnica su nestali, ostala je samo učiteljica s teškom zadaćom i lošim učenicima.

Piše: Ivo LučićGlobus

Hegel je zaključio da vlade i narodi nikada ništa nisu naučili iz povijesti niti su djelovali u skladu s poukama koje su iz nje mogli izvući. Naše nam iskustvo i poznavanje povijesti to potvrđuje. Okolnosti, društveni odnosi i specifičnosti aktera povijesnih događaja toliko su različiti da je potpuno besmisleno i nemoguće utvrditi jedinstvena pravila postupanja na temelju povijesnih spoznaja. Iz istih je razloga vrlo teško pretpostaviti i pokušati prognozirati razvoj događaja u budućnosti, makar i onoj relativno kratkoj. Početak godine izazov je za takvo nešto.

Naravno, pritom ne mislimo na prorokovanje ili predviđanje budućnosti u stilu Nostradamusa, babe Vange, braće Tarabića ili njihovih više otužnih nego smiješnih oponašatelja koje je nemoguće zaobići u večernjim terminima na lokalnim televizijskim postajama. Oni su simboli duboke društvene, duhovne i moralne krize. Odmah iza njih dolaze tumači drevnih kalendara, tarot majstori, gatare, čitači iz dlana, zvjezdoznanci, različiti opsjenari i katastrofičari, vjesnici sudnjega dana, glasnici kataklizme, netom oslobođeni taoci vanzemaljaca i graditelji spasonosnih skloništa. Tko ne umre ove godine, vjerojatnije će umrijeti sljedeće, ako svijet ne propadne do datuma koji su odredili, ništa zato, odredit će novi i krenuti iz početka.

Na kraju ovoga lanca ili možda na njegovu početku dolaze oni koji pod krinkom znanosti izmišljaju događaje, poriču činjenice, ne mare za argumente, povijesnim osobama čitaju misli i učitavaju osobine. Takvi ponekad imaju i znanstveno-nastavna zvanja, ali puno češće umjesto njih imaju posebne, nemjerljive, teško dohvatljive i još teže razumljive titule: “ugledni”, “istaknuti” i “vodeći”. Prema njima redoviti sveučilišni profesori na prvi pogled djeluju neugledno, potisnuto i povodljivo. Slično je i u politici.

Dok neki ljudi savjesno rade svoj posao svjesni odgovornosti i njegove težine, drugi u politiku ulaze kao djeca u slastičarnicu ili kao pijanci u krčmu, odlučni da neće izići dok ih ne iznesu. Ozbiljan znanstveni izazov bio bi pokušaj da temeljem raspoloživih informacija i znanja o najvažnijim društvenim procesima i glavnim akterima na pozornici barem donekle predvidimo njihove postupke, daljnji tijek započetih procesa i eventualno početke novih koji se naziru ili temeljem iskustva očekuju.

Proteklu godinu, kao i nekoliko prethodnih, obilježio je odlazak mladih ljudi iz Hrvatske u zemlje zapadne Europe s puno višim standardom. Sličan proces već je viđen u Poljskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i drugim bivšim socijalističkim zemljama kada su postale članice Europske unije. Komunisti su uništili tradicionalni način života, a onda se urušila i njihova socijalistička utopija. Obećano socijalističko društvo, ili barem obilna socijalna davanja preživjela su još jedino u zapadnoeuropskim kapitalističkim državama. Ta su davanja privukla i brojne migrante iz azijskih i afričkih zemalja koji navodno “bježe od siromaštva, zaostalosti i rigidnih vjerskih zakona koji uključuju i neravnopravnost žena”.

Njihove motive u ozbiljnu sumnju dovodi činjenica kako istu tu “zaostalost i rigidne vjerske zakone, kao i odnos prema ženama” nastavljaju održavati, čak i jačati u državi u koju su pristigli. Ipak, za razliku od ruševnih postsocijalističkih društava, na europskome zapadu (još uvijek) postoji osjećaj stabilnosti, sigurnosti i perspektive. Administracija u stabilnim demokratskim državama prožeta je sviješću da služi građanima, a ne da vlada njima. Ona im pomaže ostvariti njihove poslovne i druge zamisli, a ne spriječiti ih. Njihovo školstvo i zdravstvo nisu “besplatni” pa su funkcionalni i ne trebaju im svake godine epohalne reforme. Zato je takav odnos “države” prema pojedincu privlačan i mladim ljudima iz bivših socijalističkih zemalja.

Mladost posjeduje snagu i energiju koja pruža uvjerenje kako je svaki cilj dostižan. To je uvjerenje najčešće iluzija, ali se ne da otkloniti savjetom. Popušta tek pred osobnim iskustvom, s ožiljcima na vlastitoj koži. Tako je i dobro, po tome smo jedinstveni. Ali smo zato i nepredvidljivi i vrlo je teško pretpostaviti kako će naš život i svijet izgledati u budućnosti, posebno zato što ona i ne ovisi samo o nama već i o drugim ljudima te nepoznatom broju različitih čimbenika. Ono što ipak možemo zaključiti, barem po trendovima koje održavaju mediji, jest nastavak procesa iseljavanja iz Hrvatske koji dio medija potiče i ohrabruje prikazujući ga kao svojevrstan moralni čin.

Tako u jednome dnevnom listu bivši novinar, dopisnik, diplomat, glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije i donedavni savjetnik u Agrokoru piše kako “mladi iz Hrvatske ne odlaze, nego bježe”. Razlog njihovu bijegu on nalazi u kapitalizmu koji “jede svoju djecu”, proizvodi dobra ali i nejednakost. Začudo, mladi Hrvati odlaze u zemlje s još čvršćim i trajnijim kapitalizmom, a nitko još nije otišao na Kubu, u Sjevernu Koreju ili barem u Kinu. Savjetnik u Agrokoru (sve do njegova sloma) piše i da se u Hrvatskoj “bolje živi od sinekura nego od rada”, zatim da je “pripadnost na višoj cijeni nego kritičnost” te da je “isplativije slušati nego misliti”.

Da je to tako, najbolje dokazuje svojim primjerom odnosno životopisom koji “frizira” huškanjem ljudi na “revoluciju”, žaleći što je Hrvatska “mirna” dok “u susjedstvu plamti nezadovoljstvo”. Ako bi ta revolucija koju novinar–savjetnik priželjkuje i na koju poziva težila pravdi, on bi bio među prvim žrtvama “giljotine”, kao simbol svega onoga čime su ljudi nezadovoljni i od čega “bježe”.

Na svu žalost bivših komunističkih aparatčika prerušenih u liberale, lijeve demokrate i “šezdesetosmaše” – iz Hrvatske se ne bježi. Bježalo se iz zemalja narodne demokracije ili socijalizma za kojim oni i dalje žale ili njime prijete čim ostanu bez unosne sinekure i privilegija u “kapitalizmu”. Bježalo se preko bodljikavih žica i (berlinskih) zidova, preko kojih se danas u te zemlje, pa i u Hrvatsku, provaljuje, ali to je druga tema. Danas se “bježi” od njih koji veličaju bijeg, kao i od društva koje su oni stvarali, a koje se ne da lako i u jednoj generaciji promijeniti. Ipak, hrvatski su građani slobodni, a kao građani Europske unije imaju pravo i mogućnost raditi gdje žele, tamo gdje su bolje plaćeni i gdje su bolji uvjeti života.

Odlazak na rad u kapitalističku Irsku ili Njemačku nije nikakav bunt protiv kapitalizma, nego potraga za boljim životom koja sadrži i “iluziju” da je svaki cilj dostižan. U današnjim uvjetima to je ravno nekadašnjem “bijegu” iz sela u grad, odlasku iz Skradina u Zagreb. Potraga za boljim životom uključuje težak rad i odricanja uz koja bi se vjerojatno uspjelo i u Hrvatskoj. Samo, za razliku od “kapitalističkih” država i društava rad se ovdje još uvijek ne smatra “normalnim”, a oni koji pokušaju radom i odricanjem osigurati bolji život unaprijed su proglašeni “luzerima”.

Formula prihvatljivoga “uspjeha” sastoji se od upisa u “partiju” ili njezinu omladinsku sekciju, uključenja u nevladinu udrugu, traženja “pravde” za nekoga, solidariziranja s Banjalučanima, ridikuloznog navlačenja “žutoga prsluka”. Za uspjeh treba postati “konceptualni umjetnik”, “performer” ili borac za prava “ugroženih” društvenih skupina, biljaka i životinja, ili u najgorem slučaju postati plaćeni domoljub. Uz malo sreće i puno prijetvornosti može se dogurati do saborskih klupa. Je li realno nadati se boljoj budućnosti u društvu gdje su političke zvijezde oni koji obećavaju obustavu plaćanja računa, radikalno smanjenje poreza i drastično povećanje socijalnih davanja, uz “besplatno” ali zato besprijekorno zdravstvo i školstvo?

To je realno koliko i očekivati procvat brodogradnje u Trećem maju i Uljaniku nakon obustave državnih davanja. Socijalizam je sjajan ako ga ima tko plaćati, makar kao rentu za “antifašizam”, ali on po svemu pripada prošlosti. Budućnost sami gradimo ne znajući što će biti sutra. Nakon puno stoljeća lutanja napokon odlučujemo (iako ne sami) o svojoj sudbini. Državu smo izborili, a društvo moramo mijenjati i uređivati. Iz povijesti možemo naučiti kako izbjeći pogreške koje smo u prošlosti počinili, a koje još uvijek skupo plaćamo. Možemo naučiti i kako izbjeći pogreške drugih, ali za to doista treba biti dobar učenik./HMS/

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer