Prolazi deveta godina od početka polemike koju sam vodio s nekolicinom “društveno-političkih” radnika iz Bosne i Hercegovine. Započelo je s mojim osvrtom na teze koje je 14. travnja 2011. u Parlamentarnoj skupštini BiH iznio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. U nastupu na Hrvatskoj televiziji i u tekstu objavljenom u Globusu nisam se složio s predsjednikovom ocjenom “politike Republike Hrvatske devedesetih godina dvadesetog stoljeća”.
Piše: Ivo Lučić, Globus
Ta ocjena, onako kako je iznesena, naprosto nije bila točna. A kako nije bila točna, nisam vjerovao da na bilo koji način može pomoći smanjenju tenzija i rješavanju barem dijela problema. Poznajući odnose u BiH, znao sam da će najveći, a svakako najutjecajniji dio sarajevsko-bošnjačko-bosanske javnost to protumačiti kao “priznanje hrvatske krivnje”, “izraz slabosti” i dokaz svoje “moralne superiornosti”. Predmnijevao sam da će posljedica takvog govora i njegova pretpostavljenog tumačenja biti još veći pritisak na Hrvate u BiH i njihovo daljnje obespravljenje. To se i dogodilo.
Na moje primjedbe oštro su reagirali Ivan Lovrenović i Ivan Šarčević. Ubrzo je u časopisu Status (broj 14.) objavljen i moj članak Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi. Njime je otvorena daljnja rasprava u koju se s oko 30 tekstova uključilo 14 javnih djelatnika – od sveučilišnih profesora i pisaca, do svećenika i novinara. Tako široka polemika označila je i kraj dominacije kontroliranih medija, jer je dio tekstova iz polemike objavljen na portalu www.poskok.info koji je tada bio jedan od rijetkih otvorenih i slobodnih medija u BiH. Komentarima tekstova objavljenih na portalima uključio se i dobar dio informatički pismene javnosti. Za bosanske i za hercegovačke okolnosti važno je napomenuti da su u raspravi zastupljene sve tri nacionalnosti, a i “ostali”.
Uglavnom, u toj polemici bilo je dobrih tekstova, sjajnih metafora, ali i izljeva mržnje, bijesa i primitivizma. Sve u svemu, to je bila polemika, to smo bili mi, to je bila jedna od slika društva, ili da budem do kraja precizan – društava u kojima smo živjeli početkom ovoga desetljeća.
Danas ta polemika može poslužiti za usporedbu s aktualnim stanjem u društvu ili društvima. Na temelju tih tekstova možemo ocijeniti koliko je tko tada bio u pravu, a što je puno važnije možemo vidjeti gdje smo danas u odnosu na početak desetljeća. Gdje smo “danas”, pokazuje nam članak koji je 28. prosinca 2018. objavljen na mrežnoj stranici Ivana Lovrenovića. Autor članka “Tri polemike Ivana Lovrenovića o Bosni i Hercegovini” je Ivica Đikić, koji nas podsjeća na ukratko opisanu polemiku i nudi nam materijal za usporedbu. Članak je zapravo Đikićevo izlaganje na “Znanstvenom skupu o djelu Ivana Lovrenovića”, održanom 7. i 8. prosinca 2018. u Tešnju. Organizator skupa je Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj. Direktor Centra je pjesnik Amir Brka, urednik i autor knjiga o dvojici Tešnjaka – komunističkom revolucionaru i visokom oficiru Ozne Nisimu Albahariju te o ustaškom doglavniku Ademagi Mešiću, kojem se tamo svojevremeno klicalo: “Iznad Tešnja zora sviće, dobro došo, doglavniče!”
Na “znanstvenom skupu” sudjelovalo je sedamnaest Lovrenovićevih poštovatelja i sljedbenika iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, među kojima je bilo i znanstvenika. O kakvoj se pak vrsti znanstvenoga skupa radi, najbolje svjedoči sam Đikić koji je u uvodu izlaganja rekao: “S obzirom na to da ovaj tekst nastaje za potrebe i u povodu znanstvenog skupa, pošteno je da kažem da nisam znanstvenik, da ne znam pisati kao što pišu znanstvenici, i da ovo što slušate ili čitate nikako nije znanstveni rad. Nije, između ostalog, zato što znanstvenost podrazumijeva neutralnost i objektivnost, a ja ne mogu biti takav kad je riječ o Ivanu Lovrenoviću, ako uopće mogu biti takav. Ovo je samo izraz moje potrebe da pokušam osvijetliti neke probleme koji me dugo opsjedaju, i to ne samo iz striktno osobnih razloga, a koji su na izvanredan način obrađeni u Lovrenovićevu djelu – po mom mišljenju, kao ni u jednom drugom ovdašnjem književnom i intelektualnom opusu.”
Dakle, Đikić sam kaže da nije znanstvenik, ne zna pisati kao što pišu znanstvenici, nije neutralan i objektivan, njegovo izlaganje nije nikakav znanstveni rad, nego je ono “izraz njegove potrebe” i odraz njegove opsjednutosti “nekim problemima”. Objašnjenje djeluje više fiziološki nego intelektualno, a zapravo se radi o problemima identiteta i pitanjima na koja Đikić, kao i mnogi drugi u sličnim krizama, odgovore traži od Lovrenovića koji se već odavno profilirao u svojevrsnog iscjelitelja i gurua sa statusom “bosanskog djeda”. Hrvatska novinska agencija objavila je informaciju o skupu u Tešnju i izvijestila da je Lovrenović ocijenjen “jednim od najistaknutijih ali i najzanemarenijih živućih književnika u Bosni i Hercegovini”.
Književnik Miljenko Jergović u svome je izlaganju naveo da je Lovrenović bio često pozivani gost u televizijskim emisijama, na javnim panelima, konferencijama i okruglim stolovima, “kad god bi formulu višenacionalne i multikulturne Bosne trebalo ispuniti nekim sadržajem”, ali da ga danas u Sarajevu i u Bosni “nigdje više nema”, a nema ga “zato što više nema zajednice u kojoj bi on mogao išta biti”. Proturječna ocjena po kojoj je netko istaknut a u isto vrijeme zanemaren može se donijeti samo na znanstvenom skupu na kojem ljudi s krizom identiteta govore neznanstveno.
Ništa manje neznanstveno, da ne kažem blesavo, nije čuđenje nad činjenicom da su bosanski unitaristi i bošnjački nacionalisti odbacili Lovrenovića nakon što su ga maksimalno iskoristili i kada im više ne treba. Logično je očekivati da će slična sudbina zadesiti i mnoge njegove sljedbenike.
Đikić se u svom neznanstvenom izlaganju na znanstvenom skupu o Ivanu Lovrenoviću osvrnuo na polemike koje je slavljenik svojevremeno vodio s Abdulahom Sidranom, Srećkom Džajom i sa mnom – o čemu sam pisao na početku ovoga teksta. Sažetak polemika Đikić obuhvaća na sljedeći način: “Kao što Sidran u Lovrenoviću, kad dođe do javnog konfrontiranja, ne želi vidjeti išta drugo doli ustašu, makar bio i ‘ozbiljan književnik’, a Džaja ništa kompleksnije i drukčije od zatočenika ‘serbokroatističke paradigme’, odnosno jugoslavenstva, valjda jugoslavenstva, jer obojica srdito bježe od merituma i eskiviraju suočenje s krhkošću svoje argumentacije i elaboracije, ako se o takvom čemu uopće može govoriti, tako ni Ivo Lučić – ratni šef ispostave hrvatske tajne službe u Hercegovini, pa kasniji zagrebački povjesničar s namještenjem u Hrvatskom institutu za povijest i odnedavno ‘nezavisni politički analitičar’ – ne umije dalje od toga da Lovrenovića ignorantski proglasi ‘bosanskim nacionalistom’ s jugoslavensko-komunističkim sentimentima i pratećom društvenom privilegiranošću u vrijeme ‘nenarodnog režima’.”
Očito Đikić, kao i nekada Lovrenović, ne vidi u meni ništa doli “ratnog šefa ispostave hrvatske tajne službe u Hercegovini”. U njegovu se tekstu da barem naslutiti što su to Sidran i Džaja prigovarali Lovrenoviću, međutim, nije razvidno što sam ja doista pisao Lovrenoviću. Umjesto toga u prvi je plan (kao i Lovrenović prije devet godina) istaknuo da sam ja u ratnom i poratnom razdoblju, odnosno od 1991. do 2000., bio hrvatski obavještajac. Ta činjenica me iz jugoslavenske perspektive, kao i iz perspektive političkog bosanstva valjda u startu diskvalificira. Suprotno tome, ja sam ponosan na svoju biografiju. Ne ističem je, ali je niti ne zanemarujem. Vjerujem da o mojim knjigama i radovima puno više govore moja znanstvena i sveučilišna nastavna zvanja, znanstvene nagrade i sudjelovanja na znanstvenim skupovima na kojima znanstvenici iznose rezultate znanstvenih radova.
Međutim, ako su životopisi važni kao svojevrsna potvrda vjerodostojnosti javnoga rada i nastupa, onda ću rado izložiti svaki relevantan detalj iz svoje karijere. Jednako tako, javnost treba upoznati i sa životopisima ostalih sudionika rasprave.
Kada mi je svojevremeno Lovrenović “prigovorio” da sam “Tuđmanov general i obavještajac”, odgovorio sam mu da je on “Izetbegovićev diplomat i obavještajac”, a da je prije toga bio “neformalni glavni cenzor” za komunističke vlasti u SR Bosni i Hercegovini. To sam potkrijepio činjenicom da je osamdesetih godina prošloga stoljeća Ivan Lovrenović bio urednik časopisa “Odjek” i glavni urednik u izdavačkim kućama “Veselin Masleša” i “Svjetlost” iz Sarajeva. Đikić pokazuje da ne zna kako su za vrijeme komunističke vlasti uredništva časopisa i izdavačkih kuća bila, kako je to rekao Rodoljub Čolaković, “mali štabovi revolucije”. Kvaliteta urednika mjerila se po njegovoj “budnosti” i onome što nije objavio, a ne po onome što je objavio. Ulogu urednika u komunizmu dobro je opisao srbijanski književnik Ivan Ivanović rečenicom: “Meni su sudije zabranile jednu knjigu, a urednici sve ostale.”
Ipak, napravio sam i jednu pogrešku koju ovom prilikom želim ispraviti. Napisao sam da je Ivan Lovrenović sudjelovao na jugoslavenskom savjetovanju “Savez komunista u borbi protiv antisocijalističkih djelovanja i antikomunističkih ideologija” koje je održano u organizaciji Komisije Centralnog komiteta SKJ za idejni i teorijski rad u SK 17. i 18. veljače 1986. u Sava centru u Beogradu. U objavljenim transkriptima sa savjetovanja ispod jednoga izlaganja potpisan je Ivan Lovrenović, ali to nije bio on. Urednici su pogriješili i umjesto sudionika sa sličnim prezimenom napisali zvučnije i poznatije Lovrenović. Kako se nije radilo o znanstvenom radu, tako sam i ja u žaru polemike i u nedostatku vremena za daljnju provjeru prenio njihovu pogrešku, zbog čega se ispričavam. Sve ostalo potvrđujem i poslije devet godina iza svega stojim.
Đikić mi prigovara što sam Lovrenovića “ignorantski proglasio bosanskim nacionalistom”. Izgleda da veliki Lovrenovićev poštovatelj nije pročitao knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata” koja je objavljena u Zagrebu 2010. godine. Tamo Lovrenović navodi da je 1971. godine bio nacionalist, ali ne hrvatski nacionalist, čak je prema Hrvatskom proljeću “politički ostao ravnodušan”. On je tada bio bosanski nacionalist i na popisu stanovništva, koji se te godine provodio, “ultimativno je od popisivačice tražio da mu u rubriku nacionalnost upiše – Bosanac”.
Lovrenović se izjasnio kao Bosanac po nacionalnosti i to napisao, a ja pročitao i citirao. Osobno mislim da pojedinačni nacionalni identitet nije iskonska, gruba i nepromjenjiva životna činjenica koja se pasivno nasljeđuje iz generacije u generaciju. Nacionalni, kao i svaki drugi identitet, stvar je i osobnog izbora. Ivan Lovrenović izabrao je biti Bosanac po nacionalnosti, a kako bosanska nacija nije postojala, kao što ni danas ne postoji, tako se njega može s punim pravom smatrati “bosanskim nacionalistom”, jer po definiciji nacionalizam je prije svega ideologija koja stvara nepostojeću naciju. Pošto je i Đikić imao potrebu istaknuti dio moga životopisa, smatram važnim i njega predstaviti čitateljima kako bi bili potpuno informirani.
U kontekstu rasprave s Lovrenovićem predstavio me je na sljedeći način: “Ivo Lučić – ratni šef ispostave hrvatske tajne službe u Hercegovini, pa kasniji zagrebački povjesničar s namještenjem u Hrvatskom institutu za povijest i odnedavno ‘nezavisni politički analitičar’.” Đikić bi kao službeni biograf Stipe Mesića morao znati što je biografija i kako se piše, pa ovakvo karikiranje držim tendencioznim i zlobnim. Točno je da sam dio ratnog razdoblja bio pomoćnik ravnatelja HIS-a i voditelj ispostave Hrvatske izvještajne službe u BiH, činjenica je da radim u Hrvatskom institutu za povijest i predajem povijest dvadesetoga stoljeća na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Mostaru.
Nikada se nisam predstavio niti se smatram “nezavisnim političkim analitičarom”, posebno mi je odbojan pridjev “nezavisni” jer sam se uvjerio da “nezavisnost” najviše ističu oni koji su i te kako zavisni odnosno ovisni. Služeći se istom metodologijom, Đikića bih mogao predstaviti na sljedeći način: Ivica Đikić – ratni propagandist HSP-a i HOS-a u Tomislavgradu, pa kasniji zagrebački novinar s namještenjem u “Novostima”, glasilu Srpskog narodnog vijeća, i odnedavno pisac bez jasnih predodžbi o znanstvenosti i nezavisnosti.
Na kraju desetljeća u BiH nema želje za polemikom, sve je rečeno i nema više potrebe za kamufliranjem odnosno “slojevitošću”. Bosanski unitarizam toliko se osilio, isprepleo i uvezao s bošnjačkim nacionalizmom i islamizmom da mu ni Ivan Lovrenović više ne treba. Dok se u Sarajevu uklanjaju i posljednji tragovi hrvatskog nacionalnog identiteta, u Tešnju se održavaju komemoracije propalim ideologijama i njihovim istaknutim a zanemarenim nositeljima. Nakon svega sudionici rastrgani između krajnosti mogu tek složno zapjevati: Iznad Tešnja zora sviće – dobro došo, znanstveniče./HMS/
wpDiscuz