Ovoga mjeseca, točnije 19. ožujka, obilježava se dvadeset treća godišnjica razmjene logoraša iz bugojanskog logora „Stadion“ koji je kontrolirala Armija BiH. Kroz ovaj logor prošlo je mnoštvo hrvatskih i srpskih civila kao i pripadnika HVO-a. Različite, psihopatski kreativne metode mučenja, bilo fizičkog ili psihičkog, ostavile su posljedice koje i toliko godina kasnije mnogi osjećaju. Jedan od preživjelih logoraša čije je zdravlje nepovratno izgubljeno je i naš sugovornik, gospodin Ivica Topić. Imao je samo 17 godina kada su započeli oružani sukobi u BiH. Iz trećeg razreda srednje škole otišao je na brzu vojnu obuku. U osvit krvavog rata malo njih je to prihvatilo jer nisu to smatrali svojim ratom.
„Obuku je predvodio Vinko Žuljević Klica. Ne znam čime se on bavio poslije rata ali tada je bio doista korektan. Upozoravao je kako se smijemo, a kako ne smijemo ponašati. Naglasak je uvijek stavljan na nužnu samoobranu. U devetom mjesecu 1991. ilegalno sam zadužio svoje prvo oružje kao dragovoljac i po osnutku Prve bojne brigade Eugen Kvaternik postao sam njezin član.“, prepričava gospodin Topić.
U početku su se vodile borbe sa srpskom vojskom, a prošao je sva ratišta na području Bugojna i Donjeg Vakufa, uglavnom štiteći bošnjačka sela. Jedno od ratišta koja su mu posebno ostala u sjećanju je selo Vesela, mjesto stanovanja donedavnog ministra boraca i invalida, Zukana Heleza. Za mjesto su se vodile višednevne teške borbe, sve dok konačno pod zapovjedništvom Jurgena Schmidta srpske snage nisu razbijene i selo obranjeno. Tek je manji dio bugojanskih Bošnjaka bio uključen u redove HVO-a prilikom obrane ovih mjesta.
Prividno mirno stanje među Hrvatima i Bošnjacima uskoro se pokazuje kao velika iluzija. Početkom 1993. Bošnjaci postavljaju kontrolne punktove u svim mjestima gdje imaju kontakta s Hrvatima. Premda je na izborima HDZ BiH imao 21 vijećnika u Bugojnu, a SDA 20, Bošnjaci preuzimaju vlast u gradu isključujući Hrvate iz svih sfera upravljanja općinom. Ipak, kada je već došlo do podjele vojske, bugojanski Bošnjaci napuštaju obranu grada i prepuštaju je HVO-u. Napetosti i dalje rastu, a sve je izvjesnije kako će sve eskalirati u oružanom sukobu Hrvata i Bošnjaka. Upravo tako se i dogodilo. Uskoro su uslijedila mnoga neriješena ubojstva hrvatskih civila, a oni preživjeli su prestrašeni i bježe dok im se imovina otima i uništava. Stvarne namjere Armije BiH se pokazuju u srpnju 1993. u selu Vrbanji gdje na jednom kontrolnom punktu bez ikakvih upozorenja ili razloga otvaraju vatru na vozilo u kome se nalazilo nekoliko pripadnika HVO-a. Ubijena su tri vojnika, a kasnije se ispostavilo kako su među počiniteljima bili i mudžahedini. Nešto kasnije istog mjeseca počinje opći napad ABiH na Bugojno koji je završio za deset dana zauzimanjem grada. Odsječeni, pripadnici HVO-a su vodili teške borbe uz velike gubitke. Naime, poginulo je 90 pripadnika HVO-a, mnogi su zarobljeni i odvedeni u logore, a 13 tisuća Hrvata Bugojna je protjerano.
Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u središnjoj Bosni na visoravni Rostovo između Bugojna i Novog Travnika nalazio se mudžahedinski trening kamp gdje su odvođeni bojovnici HVO-a iz logora “Stadion”. ”Tamo su mudžahedini nakon završene obuke morali uhvatiti živog čovjeka na velikom prostoru. Puštali su zarobljenike Hrvate u šumu i hvatali ih. (…) To je pričao i sam Gasal. Hvalio se kako je sve to osobno vidio. To je pričao i policajcima hrvatske nacionalnosti. On je, naime, nakon rata bio u bugojanskoj policiji”, svjedočio je jedan od zatočenika logora. Nakon iskopavanja ostataka pronađena su obezglavljena trupla, a općepoznata činjenica je da su mudžahedini ritualno ubijali odsjecanjem glava.
Među zarobljenim pripadnicima Prve bojne bio je i gospodin Topić. Zarobljen je 19. srpnja 1993. pri pokušaju izvlačenja vojnika nakon što je već uspio izvući četvoricu, a iz logora je razmijenjen punih osam mjeseci kasnije, 19. ožujka 1994. Svoje zatočeničke dane proveo je u logoru „Stadion“ te bugojanskoj bolnici.
„U logoru nas je u jednom trenutku bilo oko 400. Već danima prije kada bi nam donosili hranu, vojnici Armije su urinirali u nju. Donijeli bi hrane za 20 ljudi i rekli da to raspodijelimo na svih 400 kako god znamo. Jedina voda koju smo imali na raspolaganju za piće nalazila se ispod staje, kontaminirana životinjskim izmetom. Znali su nas zatvoriti u podrumske prostorije, bez prozora i bilo čega, samo goli beton, puno vlage. Držali su nas tu po nekoliko dana. U takvim uvjetima mi se zdravstveno stanje jako uništilo. Od maltretiranja koja sam i tu prolazio trpio sam velike bolove, a nehumani uvjeti su doveli do toga da su mi bubrezi bili pred otkazivanjem onoga trenutka kada sam poslan u bugojansku bolnicu.“
U knjizi „Razmijenjeni iz bugojanskog logora ‘Stadion’“, autora Josipa Kalaice može se naći i detaljno opisano kakvi nehumani uvjeti su vladali u logoru i kako su se zvjerski pripadnici ABiH odnosili prema zarobljenicima. Konkretno, za „Stadion“ su bili zaduženi pripadnici 307. motorizirane brigade ABiH.
Po dolasku u bolnicu gospodin Topić kao ni ostali zatočenici nije imao mira od zlostavljanja.
„U bolnici su bili smješteni i ranjenici armije BiH. Oni su nas sustavno premlaćivali, najčešće u kasnim noćnim satima na nagovor starijih pripadnika armije.“, no odlučno napominje „Za ova maltretiranja bolničko osoblje nije znalo. Na našem odjelu bila je liječnica Melika Mahmutbegović koja je bila zlato i siguran sam da ni ona ni većina osoblja nisu podržavali ono što nam se događalo.“
Prilikom razmjene, Topić je otpremljen u mostarsku bolnicu. Iz Mostara odlazi kod obitelji u Njemačku gdje je također bio liječen od posljedica osmomjesečnog zarobljeništva. Čim je stanje bilo bolje, Topić se vraća u BiH u redove Vojne policije HVO-a i u njihovim redovima je dočekao završetak rata.
Ipak, završetak rata za njega nije donio kraj maltretiranja, psihičke torture, zastrašivanja i ponižavanja. Premda je u logoru obolio od hepatitisa B i artritisa, premda mu je uništena funkcija bubrega, a kao posljedica stresa pojavio se i progresivan oblik dijabetesa čije napredovanje mu oduzima vid, povišeni krvni tlak, depresija i PTSP, Topić je na revizijama izgubio veliki dio invalidnine koja je dovedena do mizernih 150 konvertibilnih maraka. Komisija istog onog Zukana Heleza čije selo je branio, izložila ga je ponovno verbalnom vrijeđanju i maltretiranju. Kada se našao pred liječnikom komisijom grubo je izvrijeđan. Kazali su mu kako nema hepatitis iako su liječnički nalazi pokazali drugačije, premda jedna obična analiza u svakom trenutku to može dokazati. Dok je govorio o svom zarobljeništvu, liječnici su se protivili nastavku razgovora, uporno ga ispravljajući kako nije bio u logoru nego u zatvoru jer A BiH nije imala logore. Čak su ga pitali gdje su mu nalazi iz ratne bolnice u Bugojnu u kojoj je bio smješten dva puta tijekom zarobljeništva. Rekao je da kao ratni zarobljenik nije imao ništa, na što su mu oni odgovorili kako je morao imati nalaze.
Ono što je dalo razloga gospodinu Topiću da misli kako je protiv njega na djelu bio politički progon je činjenica da je odlučio svjedočiti protiv ljudi koji su upravljali logorom. Tako su osmorica pripadnika ABiH osuđeni: Enes Hadžić ( osam godina), Senad Dautović (sedam godina), Šaćir Duraković (šest godina), Ened Enko Vrban (šest godina), Osman Šego (pet godina), Nisvet Gasal (četiri godine), Musajb Kukavica (četiri godine) i Alija Osmić (tri godine). Neki od njih nisu nikada osuđeni i do danas obavljaju javne funkcije. Jedan od takvih je Besim Cetin koji je obavljao dužnost zamjenika upravitelja logora. Zaposlen je u PU Bugojno, a 2012. godine se čak našao na „Nezavisnoj listi za Bugojno“ koju je podržao i Željko Komšić premda se na njoj nalazi ratni zločinac. Zbog svjedočenja protiv ranije navedenih ratnih zločinaca, za vrijeme suđenja ga se nekoliko puta zastrašivalo, a najdalje se otišlo u ranim jutarnjim satima kada su ga dva automobila pokušala izgurati s ceste u provaliju.
Unatoč svim tegobama koje trpi i nepravdama koje su ga snašle, Ivica je smiren, razuman i razborit. U njegovom glasu nema mržnje, nema ružnih riječi prema bilo kome. Zadivljujuća je snaga koju je bilo moguće čuti preko njegovih riječi, a nemoguće ne osjetiti poštovanje pred ovakvom gromadom od čovjeka i žalost zbog događaja koji su ga snašli. Ne skriva ni ljude koji su mu pomogli u teškim situacijama, načelnika Kupresa Pericu Romića i Ljilju Kovačević, ravnateljicu uprave za pitanja branitelja Hercegbosanske županije. Ipak, unatoč svim ovim događajima ostaje nejasno jedno, je li Ivica zaslužio da bude zaboravljen od strane svih i da sam vodi borbu protiv sustava, istog onog koji pokušava Hrvate prikazati kao ravnopravne dok sarajevska politika na ovakav perfidan način progoni čovjeka koji se usudio svjedočiti protiv zločinaca i time razbiti mit o nepogrešivosti i čistim rukama Armije BiH. Nakon psihičkih i fizičkih tortura koje je prošao u logorima, jednako mu se ponavlja godinama nakon rata, time što mu se oduzimaju ionako malena davanja, što se ponižava njegova žrtva na način da si ne može priuštiti liječiti sve ove teškoće koje su nastale kao posljedica maltretiranja, premlaćivanja, zatvaranja u vlažne tamnice i mnogih nezamislivih tortura koje je prošao. Mjesecima već Ivica odlaže odlazak kod liječnika u Mostar premda mu je ugrožen vid, jetra uništena, tlak previsok, a zbog artritisa i otečenih zglobova ne može spavati, sve jer si put do Mostara ne može priuštiti. Ipak, kaže da ne traži ništa osim da se čuje njegova priča. Preživio je ali oduzeta su mu osnovna ljudska prava.
A. Kunth i Poskok.info
wpDiscuz