Ivica Đikić, hrvatski i bh. pisac i scenarist, kolumnist tjednika Novosti, napisao je tekst o posljednjim događajima u BiH izazvanim prvo najavom, pa povlačenjem Christiana Schmidta oko nametanja političkog dijela Izbornog zakona BiH. Onim dijelom Izbornog zakona BiH, koji je ostao nenametnut, nad Hrvatima bi se samo dijelom otklonila diskriminacija i provela presuda Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić.
Đikićevu kolumnu “Pad u bezumlje” prenosimo u cijelosti i bez uredničkih intervencija:
Neslužbena najava izmjene izbornih pravila, dijelom u korist hrvatskih zahtjeva u vezi s Domom naroda Federacije BiH, izazvala je zapaljive reakcije i prosvjede gotovo cjelokupne bošnjačke političke scene i vjersko-intelektualne elite.
Čim se sarajevskim diplomatskim i medijskim krugovima pronijelo da će Christian Schmidt, visoki međunarodni predstavnik, iskoristiti svoje ovlasti i, između ostalog, jednostrano izmijeniti izborna pravila koja se tiču izbora zastupnika u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, gotovo sve bošnjačke i “probosanske” stranke, plus Islamska zajednica BiH, plus dežurni sijači mržnje s društvenih mreža, istupili su u javnost dramatičnim upozorenjima, apelima, pozivima na prosvjede, prijetnjama.
Svima im je zajedničko to što u Schmidtovim intervencijama – koje nisu službeno potvrđene ili objavljene do zaključenja ovog teksta u srijedu popodne – vide hrvatsku zavjeru protiv Bosne i Hercegovine, zavjeru čiji je smisao u produbljivanju etničkih podjela i rasturanje države Bosne i Hercegovine. Zajedničko im je i otvoreno manifestiranje zapaljive netrpeljivosti prema Hrvatskoj i svim Hrvatima koji nisu poput “hrvatskog” člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, razlikuju se samo u stupnju radikalizma, kao i uporno podcjenjivanje pameti svakog tko se iole potrudi da razumije što se događa u političkom životu BiH i kakve su dominantne pozicije tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata, s naročitim naglaskom na političke pozicije i odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH, većem bosanskohercegovačkom entitetu.
Prema onome što je objavljeno u medijima, Schmidt je naumio uvesti izbornu regulu po kojoj se predstavnici konstitutivnih naroda u federalnom Domu naroda ne bi birali iz onih kantona u kojima neki od konstitutivnih naroda ima manje od tri posto pripadnika u odnosu na ukupan broj pripadnika tog naroda u Federaciji BiH prema popisu iz 2013. godine. Pritom bi se navodno našlo rješenje da i ti ljudi ne ostanu bez svog delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, domu koji, inače, broji 58 zastupnika biranih u deset federalnih kantona: po 17 iz redova konstitutivnih Bošnjaka, Hrvata i Srba, a sedam je predstavnika ostalih.
Pravi smisao Schmidtovih izmjena, ako se dogode, jest u tome da se onemogući da Bošnjaci izaberu hrvatske delegate u Domu naroda barem u onim županijama u kojima živi manje od tri posto Hrvata od ukupnog broja Hrvata u Federaciji BiH. Bošnjačka politika, ali u velikoj mjeri i Bošnjaci kao nacija, pobunili su se, dijelom i na sarajevskim ulicama, protiv toga što će im biti uskraćeno da izaberu dio hrvatskih predstavnika u Domu naroda, pri čemu se moglo, ili može, dogoditi da na taj način bude izabrano šest od sedamnaest hrvatskih delegata, a trećina zastupnika u svakom od nacionalnih klubova dovoljna je za odluke o izvršnoj vlasti. Visoki predstavnik Schmidt, međutim, ne namjerava zadirati u model biranja tročlanog Predsjedništva BiH, što otvara realnu mogućnost da Željko Komšić glasovima Bošnjaka još jednom bude izabran za predstavnika Hrvata.
“Na ovaj način bi nam se navukla još jedna luđačka košulja. Slijedi snažan otpor, prije svega odredbi o pragu od tri posto”, rekao je šef SDA Bakir Izetbegović i dodao: “Od turskog ambasadora sam tražio da se Turska kao predstavnik Organizacije islamskih zemalja ovom usprotivi. Pozivamo i na prosvjede dok se ovo ne zaustavi.” Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte: “Siguran sam da građani Bosne i Hercegovine nisu spremni prihvatiti antievropska rješenja koja produbljuju etničke podjele u izbornom zakonu. Schmidt bi trebao dobro razmisliti o tome što razmatra i biti siguran da odluka na štetu građana i države Bosne i Hercegovine ne može proći bez posljedica.”
Predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić: “Ovakvom odlukom nagradile bi se nacionalističke i rasističke političke opcije koje promiču politiku etnički čistih teritorija, priječe povratak građana, provode diskriminaciju i zagovaraju etnički ekskluzivizam.” Javila se i Islamska zajednica BiH i u svome – sasvim političkom – saopćenju poručila da “budućnost Bosne i Hercegovine, kao i Evrope, mora biti u integracijama i poštivanju prava svakog pojedinca, a ne dodatnim podjelama i segregaciji na osnovu bilo kojeg identiteta”.
Centralno mjesto bošnjačkih i “probosanskih” napada na Schmidtove, zasad i dalje neslužbene, najave jest to da bi spomenuta vrsta izmjena značila “produbljivanje etničkih podjela”. Na tu opasnost, dakle, oštro upozoravaju vodstva partija za koje u više od 90 posto slučajeva glasaju pripadnici jednog naroda, bošnjačkog. O čemu se radi? U suštini, radi se o tome da bošnjačka politika želi izbrisati etničke podjele tako što bi se u Federaciji BiH uspostavila puna politička dominacija uvjerljivo najbrojnijeg naroda, ali Bošnjaci pritom ne bi dominirali kao pripadnici konstitutivnog naroda nego kao “građani”, naime, građani koji su u više od 90 posto slučajeva glasači bošnjačkih stranaka s više ili manje nacionalističkog naboja. Nevjerojatna je ustrajnost u predstavljanju ove drske podvale kao borbe za očuvanje Bosne i Hercegovine, borbe za multietničnost i svekoliki prosperitet države. Zastrašujuće je pak što se ova politika duplog dna, s punom sviješću o tome da se radi o prevari ili o pokušaju prevare, prelila s političkih govornica i s nabrijanih internetskih portala među obični svijet, pa je iskazivanje iracionalne mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj postala uobičajena pojava u svakodnevnom životu Bosne i Hercegovine.
Na pogubnost etničkih podjela vatreno ukazuje Željko Komšić, član Predsjedništva BiH i predsjednik Demokratske fronte, čovjek koji je najzaslužniji za činjenicu da su bošnjačko-hrvatski odnosi danas zatrovani tek nešto manje nego ratne 1993. godine. Vođen isključivo svojim ličnim interesima i jasnom kalkulacijom da mu politička sudbina ovisi o bošnjačkim glasovima, Komšić u svoja tri dosadašnja mandata u Predsjedništvu BiH nije radio doslovno ništa nego pronalazio razloge za konfrontiranje s velikom većinom bosanskohercegovačkih Hrvata, koje bi kako-tako trebao zastupati jer je u Predsjedništvo ušao po liniji svoje hrvatske etničke pripadnosti, kao i s Republikom Hrvatskom čija je politika prema BiH u posljednjih petnaest-dvadeset godina bila svakakva, ali ne i zloćudna. Nije učinio ništa da se barem za pedalj približi hrvatskom biračkom tijelu u BiH, da dobije poneki glas među Hrvatima u Posušju ili u Kupresu: poduzimao je sve, i sad – dva mjeseca uoči izbora – naročito poduzima sve da te ljude odvrati od eventualne ideje da glasaju za njega, jer zna da je njegova jedina šansa u glasovima onih Bošnjaka koji ne vide ništa problematično i nelogično u tome da Bošnjaci imaju dva od tri člana Predsjedništva BiH, a Hrvati ni jednog, onih Bošnjaka koji u toj vrsti političke obespravljenosti Hrvata vide svoj trijumf ili svoju osvetu za ratna vremena.
Komšić je kod Bošnjaka probudio poriv za uspostavom političke dominacije kao jedinog prihvatljivog ili zamislivog oblika političkog poretka, a Hrvati su trenutno jedini nad kojima Bošnjaci mogu uspostaviti efektivnu dominaciju: Republika Srpska u tom je pogledu nedodirljiva, osim verbalno, a i to sve rjeđe i sve mlitavije. Komšića, međutim, nije nimalo briga za posljedice koje ostavlja njegova bezobzirna bitka za političko preživljavanje, posljedice koje će se na duboko štetan način i na duže staze usjeći u tkivo Bosne i Hercegovine, niti se osvrće na unutrašnje kontradikcije svoje pozicije i svojih postupaka.
On je ušao u Predsjedništvo BiH kao konstitutivni Hrvat, ali ga ne zanimaju birači hrvatske nacionalnosti i svoju politiku zasniva na ukidanju koncepta konstitutivnosti tri naroda neovisno o ishodu rata i mirovnom sporazumu, e da bi politički zavladao najbrojniji narod; on je protiv toga da Hrvati izaberu svoje političke predstavnike u najvišim tijelima federalne i državne vlasti, ali je pozvao na prosvjede zbog najave da Hrvati neće imati delegate u federalnom Domu naroda iz onih županija u kojima ih manje od tri posto u odnosu na ukupan broj Hrvata u Federaciji BiH, jer on smatra da je dobro da i ti hrvatski delegati budu izabrani glasovima Bošnjaka.
I gotovo nikog među bošnjačkim političarima i intelektualcima, u medijima i među javnim ličnostima, da razobliči tu lažnu borbu za Bosnu i Hercegovinu, a ustvari borbu za funkciju, za nastavak destruktivnog političkog parazitiranja, za produžetak prodaje opasnih iluzija bez ijednog konkretnog pozitivnog pomaka za bilo kojeg bosanskohercegovačkog građanina, izuzev Komšićevog kruga.
Kao da je sva bošnjačka pamet unazad četiri godine propala u kolektivnu paniku od optužbi Komšića i njegovih jastrebova za izdaju Bosne i Hercegovine, za pomanjkanje patriotizma, za nedovoljan otpor “fašizmu”. Bakir Izetbegović zadnji je koji bi imao integriteta te političke samosvojnosti i hrabrosti da se tome suprotstavi, pogotovo dva mjeseca prije izbora, a on je, nažalost, jedini čije bi suprotstavljanje moglo u osjetnoj mjeri zaustaviti daljnji pad u bezumlje.
wpDiscuz
