1.
Od 2006. godine u Bosni i Hercegovini se politička napetost neprekidno zaoštrava a izgradnja održive i funkcionalne države zapada u sve dublju krizu. Zašto 2006. godina? Tada je prokockana prva poslijeratna šansa za preokretanje klime u pravcu „otopljavanja“ i političke konsolidacije u vidu tzv. „aprilskoga paketa“ ustavnih promjena koji je inicirala američka administracija.
Projekt je imao podršku svih relevantnih stranaka i lidera, osim Harisa Silajdžića i Bože Ljubića, koji su ga radi svojih političkih interesa udruženim snagama srušili u Parlamentu BiH. Danas se na drastičan način pokazuju svi dugoročni destruktivni efekti toga postupka. Među najvažnijima i najkrupnijim svakako su – ojačanje pozicije Republike Srpske i Milorada Dodika kao faktotuma srpske politike, te stalno pogoršavanje bošnjačko-hrvatskih odnosa u Federaciji BiH.
Sadržaj i smjer ovoga negativnog procesa (a važno je razumjeti da se radi o procesu!) u najgrubljem opisu bi se mogao svesti na pitanje kamo se kreće država Bosna i Hercegovina: prema državi triju nacija ili prema tri nacionalne države. Krucijalno je pitanje: postoje li mogućnosti reintegracije?
Pri čemu pojam reintegracije više doista nije razumno shvaćati kao bilo kakav oblik restauracije nekoga od prošlih „poželjnih“ političkih stanja, nego kao novu, realno ostvarljivu političku strukturu, koja će omogućavati socijalnu i političku stabilizaciju i opstanak Bosne i Hercegovine.
Sve to stvara zatvoreni krug: ta se struktura mora početi stvarati kroz ustavne i političko-administrativne promjene, a politički odnosi tako su zaleđeni i pozicije tako ukopane, da se ne nazire nikakva mogućnost razgovora o promjenama u dobroj vjeri i s ozbiljnim namjerama. Strah i sumnja u namjere drugih, elementarna neiskrenost, nepovjerenje – to su glavne značajke svih politika u BiH, a ne volja da se dođe do rješenja s kojima bi bili svi zadovoljni, ili barem jednako nezadovoljni, za početak.
2.
Prije izbora 2010. godine politički život imao je jasnu konfiguraciju: dominacija etnopolitike (hrvatske i bošnjačke u Federaciji, srpske u Republici Srpskoj, a svih triju na državnom nivou), uz lijevu socijaldemokratsku alternativu „građanske“ politike koju je, kao opozicija, predstavljao SDP BiH, prije svega u Federaciji, ali i na nivou državnih političkih institucija. Poslije izbora 2010. godine došlo je do krupne promjene: etnopolitički moment ostao je jednako snažan, ali je alternativa fatalno kompromitirana.
Stranka nominalno srodna SDP-u BiH, Dodikov SNSD, već je davno prije toga postao vladajući nacionalistički stroj u Republici Srpskoj, zadržavši od socijaldemokracije i od lijeve orijentacije samo (ironičnu) oznaku u nazivu.
Nakon izbora SDP BiH Zlatka Lagumdžije s relativnom, u bosanskohercegovačkoj konstelaciji zapravo sasvim mršavom pobjedom u ruci (i to samo na nivou Federacije BiH), odlučio se na sastavljanje takve koalicijske vlade Federacije BiH koja svjedoči da su Lagumdžija, Željko Komšić i drugovi golu volju za vlast pretpostavili vlastitim proklamiranim ideološko-političkim načelima.
Glavni koalicijski partner im je bošnjačka nacionalna partija SDA s podjednakim izbornim rezultatom, pa pošto je ogromna većina simpatizera i glasača SDP-a također iz bošnjačkoga naroda, na ovaj način je praktično napravljen bošnjački politički „blok“, s jednom lijevom, „građanskom“, i jednom desnom, etnonacionalnom partijom (tzv. „crveno-zelena“ koalicija, koja je do jučer bila nezamisliva).
Kako bi, pak, ta koalicija (nazvana Platformom po programskom dokumentu koji je donijela) imala i kakav-takav hrvatski legitimitet, ali uz zaobilaženje HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 (koje su imali većinski izborni rezultat među Hrvatima), partneri su pronađeni u minornim strankama HSP Zvonke Jurišića i NSRzB braće Lijanovića – prva s filoustaškim ideološkim identitetom, druga s tipičnim tajkunsko-profiterskim porijeklom i interesima.
Tako drastična političko-ideološka heterogenost koalicije govori do koje mjere je SDP, kao njezin predvodnik i kreator, zaglibio u golu, besprincipijelnu političku pragmu. To potvrđuje i spremnost na razne smicalice, sve do kršenja ustavnih odredaba, bez čega nije bilo moguće formirati vladu Federacije (a ni to ne bi bilo moguće bez snažne podrške SAD-a i OHR-a). Mnogi koraci koje su SDP i vlada Federacije od tada do danas poduzeli, prije svega u kadrovskoj politici, u ovladavanju javnim poduzećima, te u otvorenom instrumentaliziranju javne, Federalne televizije, dodatno ilustriraju takvu orijentaciju SDP-a.
SDA se tu nalazi u vrlo osjetljivom položaju: ne sviđa joj se to što je SDP neslužbeni ali stvarni „šef“ koalicije i njezine vlade, ne sviđaju joj se ni mnogi konkretni potezi SDP-a, ali je paralizirana stalnom SDP-ovom prijetnjom da je vrlo lako zamjenjiva drugom bošnjačkom strankom, s također respektabilnim izbornim rezultatom – SBB-om medijskoga tajkuna Fahrudina Radončića.
Ovakva strategija SDP-a i partnera stvorila je odlične uvjete za dodatnu dramatizaciju tzv. hrvatskoga pitanja, uz dosta elemenata koji činjenično potvrđuju postojanje nedobronamjernih manipulacija hrvatskim legitimitetom. To savršeno ide naruku HDZ-u i Draganu Čoviću da se – igrajući na sigurnu kartu nacionalnoga ressentimenta – po tko zna koji put predstavi kao jedini i „opunomoćeni“ zastupnik i zaštitnik hrvatskih nacionalnih prava i interesa.
Nakon što su američka administracija i OHR „oprali ruke“ od gafova kod sklapanja vlade Federacije, te nakon što Lagumdžiji zbog toga nije uspjelo ovladati „državnom vladom“ (na što je bespotrebno izgubljeno četrnaest mjeseci), Vijeće ministara BiH sastavljeno je na klasičan dejtonski način: 2 + 2 + 2, to jest, od tri nacionalna politička bloka (SNSD i SDS, HDZ BiH i HDZ 1990, SDP BiH i SDA), pri čemu je Lagumdžija prešutno ali više nego jasno pristao na etnopolitički koncept vlasti na nivou države.
Nakon trijumfalnoga ulaska u Vijeće ministara, Čović najavljuje i ulazak obaju HDZ-ova i u rekonstruiranu vladu Federacije, čime bi bilo dovršeno urušavanje lijeve, „građanske“ političke alternative, koju je nakon izbora u listopadu 2010. slavodobitno predstavljao i obećavao Lagumdžija a vlastitim postupcima ju višestruko kompromitirao.
3.
Na bošnjačkoj političkoj sceni, na kojoj bi, kako se uobičajeno (premda ne uvijek opravdano) misli, trebalo biti najviše zainteresiranosti za politički oporavak i opstanak Bosne i Hercegovine, nema osmišljenoga i dugoročnog odgovora na tendencije koje taj oporavak sprečavaju. Ta scena je razdrobljena, ali ne na način zdravoga političkog pluralizma, nego u znaku partijsko-personalnih nepodnošljivosti i rivalstava koja katkad prelaze u prava neprijateljstva, uz spremnost na radikalnu uzajamnu demonizaciju i kompromitaciju.
Naročito je to izraženo u odnosu Fahrudina Radončića, predsjednika SBBB-a i vlasnika moćnoga dnevnog lista Dnevni avaz, prema Stranci demokratske akcije i dvojici njezinih čelnika Sulejmanu Tihiću i Bakiru Izetbegoviću, ali, kako smo vidjeli, ni odnosi između koalicijskih partnera SDP-a i SDA nisu nimalo prijateljski… K tomu, osim SDA, koja ponekad još demonstrira makar rudimentarne momente svijesti o vlastitoj odgovornosti za državu i njezinu budućnost, druge bošnjačke stranke kao da te svijesti uopće nemaju.
To pomanjkanje na frapantan način pokazao je Lagumdžija, kada je u noći izborne „pobjede“ izjavio da će SDP spasiti Bosnu i Hercegovinu tako što će od Federacije napraviti Zapadnu Njemačku, koja će, onda, kao uspješan, napredan i demokratski entitet, usisati onaj drugi, to jest, Republiku Srpsku -Istočnu Njemačku! Najgore je to, što SDP nije ostao samo na ovim politički nesuvislim riječima svojega predsjednika, nego je u narednim mjesecima zaista na djelu pokazao da ga zanima jedino ovladavanje Federacijom.
Opisanu koncepcijsku prazninu među bošnjačkim političkim subjektima obilato koristi Mustafa Cerić, poglavar islamske zajednice, koji, kao vjerski dužnosnik bez ikakve formalne političke odgovornosti, nastupa u javnom i medijskom prostoru s retorikom za koju nije pretjerano reći da je nacionalistička u najgorem značenju riječi.
4.
Od 2006. godine do danas učvršćen u Republici Srpskoj kao nesumnjivi entitetski vladar i nacionalni lider, Milorad Dodik sa svojim SNSD-om (u ovom izbornom ciklusu koalicijski potpomognut SDS-om Mladena Bosića) uspio je iskoristiti sve pogodnosti koje mu pruža Dejtonski sporazum, te podrška koju uživa u Beogradu i u dijelu međunarodne zajednice, da Republici Srpskoj pribavi poziciju nedodirljive i nepromjenljive političko-administrativne činjenice. Smisao i pravac njegove politike sadržan je u sloganu kojim se često služi: „Republika Srpska zauvijek, Bosna i Hercegovina dok mora“.
Administrativna kompliciranost Federacije BiH, mnoga neriješena pitanja u odnosima Bošnjaka i Hrvata, stalno produbljivanje političke krize i upravna nefunkcionalnost u tom etnitetu, Dodiku dobro dođu za proizvodnju dojma da je u Republici Srpskoj „sve u redu“, da ona neće biti problem ni za konsolidaciju Bosne i Hercegovine, nego da je glavni problem i izvor krize u Federaciji, te da eventualne ustavne promjene zapravo trebaju početi i završiti se samo s reformom toga entiteta.
Tu orijentaciju veoma je ojačao našavši na državnom nivou za političkog partnera HDZ BiH Dragana Čovića, te se tako sve više u javnosti stvara dojam o srpsko-hrvatskom udruživanju protiv Bošnjaka i njihovoga viđenja Bosne i Hercegovine. (Kod maštovitijih, ili tačnije: paranoidnijih, taj se odnos tumači i kao kršćanski/hrišćanski savez protiv muslimana i islama.)
Kroz ovakvo profiliranje odnosa Republika Srpska i Federacija BiH, ionako disparatne i politički inkompatibilne, sve se više udaljuju i antagoniziraju, te se struktura Bosne i Hercegovine već pojavljuje kao balkanska varijanta novoga Cipra, a pitanje njezinoga „puta u Evropu“ i u NATO postaje sve neizvjesnije.
5.
„Hrvatsko pitanje“ u opisanom političkom kontekstu sadrži dvovrstan potencijalitet: može biti beskonačan „remetilački faktor“, a može biti i katalizator nekoga od mogućih oblika reintegracije. Hoće li biti jedno ili drugo, ne ovisi samo o nastupu, ciljevima i praksama hrvatskih političkih subjekata, nego i o odnosu drugih prema ovome pitanju, koje je danas, dva desetljeća nakon uspostave parlamentarne demokracije i državnoga osamostaljenja Bosne i Hercegovine, te desetljeće i pol nakon zaustavljanja rata i uspostave dejtonskoga mira, dospjelo u mrtvi politički ugao.
Ono ne predstavlja samo problem Hrvata, nego i jedan od ozbiljnih problema u ionako neizvjesnom procesu političke konsolidacije Bosne i Hercegovine. No, umjesto da ga se shvaća tako, i da se postavlja na vjerodostojan način, ono je postalo s raznih strana predmetom političke trgovine, manipulacije, zloupotrebe, ili jednostavno – nerazumijevanja.
Danas su na hrvatskoj političkoj sceni dva oprečna i međusobno rivalska nastupa, a oba se pozivaju na iste motive i ciljeve: na poboljšanje političkog položaja hrvatskog naroda, i na konsolidaciju Bosne i Hercegovine. Jedan od njih, hadezeovski, vidi postizanje tih ciljeva kroz potpunu etničku autonomiju, institucionalnu i teritorijalnu, nalazeći partnere za takvu politiku u vladajućim strankama u Republici Srpskoj (za što je cijena priznavanje apsolutne nedodirljivosti Republike Srpske u bilo kakvim budućim ustavnim promjenama).
Drugi hrvatski nastup, koji u nedostatku nekoga osmišljenijeg koncepta zastupaju male stranke uključene u vladajuću strukturu u Federaciji BiH, mogućnost postizanje proklamiranih ciljeva vidi kroz stjecanje institucionalnih etničkih prava koaliranjem s mnogo moćnijim bošnjačkim političkim faktorima, pri čemu su mu jedine garancije – dobra volja tih faktora.
Stare hadezeovske strukture s jednako nezajažljivim apetitom i dalje pretendiraju na monopolsko predstavljanje naroda, bez ikakvih znakova svijesti o vlastitoj povijesnoj odgovornosti za hrvatski politički slom. U toj ambiciji ne ustežu se, dakle, ni od partnersko-interesnoga povezivanja s ekskluzivno srpskim nacionalnim strankama u Republici Srpskoj, najodgovornijim za političku nestabilnost Bosne i Hercegovine, kao i za demografsku i političku katastrofu Hrvata u tom dijelu države. Problem je utoliko ozbiljniji, kako smo vidjeli, što se to partnerstvo politički artikulira kao antagoniziranje srpsko-hrvatskoga i bošnjačkog političkog bloka.
Stvaranje takvih odnosa i takvoga političkog ambijenta može, eventualno, odgovarati ciljevima srpske nacionalističke politike kakvu vodi današnja vladajuća struktura u Republici Srpskoj, ali Hrvatima ne može donijeti ništa osim daljega pogoršanja vlastitoga položaja i novih teških političkih hipoteka.
Iz perspektive bošnjačkoga nacionalno-građanskog političkog hibrida (predstavljenog „crveno-zelenom“ koalicijom SDP-a BiH i SDA) na pitanje političkoga položaja Hrvata ne gleda se principijelno, kao na strukturalno i važno pitanje Bosne i Hercegovine i njezine političke izgradnje, nego kao na nužno zlo, i prilazi mu se pragmatično-interesno, tako da se ono nastoji iskoristiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva.
(SDP BiH je takav cinični odnos jasno pokazao još 2006. godine kandidirajući Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, što je ponovio i 2010.godine.) Paradoks takve prakse jest i to što se njome, reaktivno, pospješuje nacionalna homogenizacija i ojačava hadezeovska politika.
Politički i intelektualni potencijal hrvatskih krugova koji se u ratnoj i neposredno poratnoj prošlosti jasno suprotstavljao pogubnoj politici HDZ-a, u međuvremenu se ili posve istopio (stranke poput HSS BiH, NHI, itd), ili se konformirao većinskom bošnjačkom pogledu, stavivši se u otvorenu službu aktualne politike SDP-a i Platforme, što je naročito vidljivo u djelovanju HNV-a BiH fra Luke Markešića i Ive Komšića.
Deprimirajuća je činjenica da svima značajnijim hrvatskim udrugama civilnoga društva i kulture u Bosni i Hercegovini na čelu sjede pripadnici klera, baš kao da još nismo izašli iz predmodernoga vremena otomanskoga milet-sistema, kao da stoljeće i po uključenosti u laičko-građansku kulturu ne znači ništa.
Pojava je više nego indikativna; ona na svoj način govori o simptomu opće nezrelosti, ili, pak, o „pastirskoj“ volji za moć, što je samo druga strana iste pojave. Kulturno društvo Napredak od početka je prigrabljeno od Crkve i stavljeno pod neograničenu upravu popa Topića, te umjesto razvojnih i dugoročnih projekata njeguje ekstenzivne i besplodne forme pučkih manifestacija.
Udruga kakva je Napredak u formativnom i organizacijskom smislu potencijalno je silno važna institucija za kulturnu emancipaciju i izgradnju kulturne samosvijesti; ona tu može biti važnija od političkih organizacija. Na sadašnji način, ona je, zapravo, potpuno mrtva.
Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini moguće je vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati ne kao separatno etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi; tako da u cjelinu budu povezani partikularni hrvatski, i opći bosanskohercegovački motivi i ciljevi. Tek s takvom političkom uvjerljivošću postavljeno, ono može postati obavezujuće i za sve relevantne političke subjekte u državi, i za međunarodnu zajednicu (koja ga je i sama do sad uvijek tretirala kao nužno zlo ili kao zanemarljivu veličinu), i tek tako ono se od problema može preokrenuti u jedno od ključnih rješenja bosanskohercegovačke krize.
Ivan Lovrenović
Tekst je objavljen 28. 2. 2012. Kako ga smatramo važnim tekstom za podsjetiti kako netko izvana uporno dirigira ustavnu krizu i sukobe BH naroda, ponovno ga objavljujemo.
wpDiscuz