Published On: Pon, stu. 19th, 2018

Ivan Lovrenović: Mostar, 25 godina poslije

Bio je deveti svibanj 1993. Savezništvo obilježeno puškaranjem, pretvorilo se u granatiranje jednog dijela grada, onog pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. I prije Mostara su ARBiH i HVO pomalo ratovali, ali nigdje toliko kao u Mostaru taj sukob nije imao, istovremeno, obilježja sarajevske opsade, srebreničkog okruženja, krajiških metoda etničkog čišćenja.

I nigdje kao u Mostaru nije bilo tako jasno da je Bosnu i Hercegovinu napala još jedna država. Ona čiju je pomoć uživao, u početku saveznički, HVO. Od tog jutra, pa do 18. marta 1994, Mostar je proživljavao sudbinu Vukovara, Sarajeva, Hirošime, Dubrovnika – u jednom svome kvartu.

To kako se Mostar odbranio ostat će tajna svakome ko rat gleda samo kroz teoriju vojevanja, to kako je preživio užas, nikada se do kraja neće dati objasniti.

Taj bol koji je zavladao kada je Mostaru srušen Stari most, teško je uporediv sa bilo čim. Devet godina poslije, Dani podsjećaju na vrijeme pakla, na jedan grad koji ne postoji, na užasnu preostalu podjelu, na sve nestalo. I na most.

Tekstom objavljenim u Zagrebu, kada su u tom gradu o Mostaru, Bosni i Hercegovini, logorima za Bošnjake i silovanim Bošnjakinjama, pisali samo najhrabriji

 

 

Svaki prelazak preko Staroga mosta u Mostaru imao je u sebi nešto od čuda: dok vam pod nogama promiče gipka zelena masa Neretve, osjećate da to što vas tako čvrsto i pouzdano drži u toj svijetloj nebeskoj praznini nije kamen, već čista misao u koju se kamen prometnuo, stvrdnuvši se pod rukom graditelja Hajrudina i njegovih majstora u taj vitki bijeli luk.

Stojite u vrhu, u kruni mosta, pod vama zeleno protjecanje vode, nad vama plava beskonačnost mediteranskoga neba, i svaki djelić tijela vam je najedanput prožet slatkom strepnjom od izravnoga dodira s vječnošću…

Da, ovaj most bio je sveto mjesto; hram bezimene, univerzalne religije, s nekim jednostavnim obredom bez riječi i bez gesta. Neposredno iskustvo svetosti. U njegovoj fantastičnoj pojavi, u nevjerojatnosti njegova lebdećega postojanja, svih 427 godina izgledalo je kao da će ovaj čas nestati, jer je snoviđenje!

Po savršenom spoju nemogućnosti i čvrste ostvarenosti, ovaj most bio je jedno od najvećih graditeljskih čuda Evrope u 16. stoljeću. A u Bosni toga vremena bio je kruna, estetski vrhunac jedne izuzetne stvaralačke epohe, obilježene rascvatom svih oblika orijentalne kulture življenja, arhitekture, urbanizma.

Iz istoga vremena je i čuveni monumentalni most preko Drine u Višegradu, te brojni manji ali ne manje smjeli, lijepi i čvrsti, na drugim rijekama i u drugim gradovima (Sarajevo, Žepa, Trebinje, Konjic, Blagaj, Livno…).

U tom stoljeću su cvali bogati i lijepi gradovi: Sarajevo (uspoređivano s Damaskom i Bagdadom), Banja Luka, Mostar, Travnik, Jajce, Livno, Foča…

U njima, pak, nastaju i drugi raskošni oblici orijentalnoga graditeljstva: veleljepne džamije, sahatkule, karavansaraji, bezistani, obiteljske kuće. Manje je poznato, a neobično važno za povijest ove nesretne zemlje, da se u tim gradovima trajno njegovala tradicija knjige, čitanja, znanosti; sve do najnovijih vremena u tim starim kućama bile su sačuvane čitave obiteljske knjižnice i arhivi, te prelijepi proizvodi sakralne i profane kaligrafije na koži, tekstilu, pergamentu, metalu, drvetu, kamenu…

Orijentalna civilizacija i islamska religija jesu u Bosnu došle kao rezultat vojnoga pokoravanja ove zemlje i njezina pripajanja Osmanskome carstvu, čime je nasilno prekinuta linija razvoja zapadnjačke srednjovjekovne kraljevine Bosne. No, to nije posve ukinulo povijesnu tradiciju ove zemlje još iz predosmanskih stoljeća: njezinu kulturu i religijsku plurimorfnost. Iako u drugom planu i u skromnijim oblicima, u Bosni i dalje živi katolička (hrvatska) vjerska i narodna zajednica, sa svojim zapadnoevropskim oblicima kulture, s turskim osvajanjima sve se više širi pravoslavna (srpska) s bizantskim, a nakon egzodusa iz Španjolske i Portugala krajem 15. stoljeća, Židovi sefardi donose u bosanske gradove pitoreskni elemenat židovsko-španjolske kulture i jezika. To je povijesni i svakodnevni ambijent u kojemu je, dakle, stvoren mostarski Stari most. U kojemu je stvoren, i koji je i sam dalje stvarao i oblikovao.

U slici i u smislu Staroga mosta zbijeni su smisao i duh cijele Bosne. Suština mosta jest: susret i spajanje, suprotnost razilaženju i rastavljanju. Zato je fatum toga mosta i te zemlje – jedan fatum. Kao i most, ova zemlja bila je zasnovana na su-sretanju i spajanju, a djeljiva samo uz krajnje nasilje i brutalnost.

Od prvoga dana rata u Bosni, Srbi Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića pokazali su da to veoma dobro znaju. Oni su, naime, đavolskom dosljednošću i sistematičnošću stali primjenjivati nezamislivo nasilje i brutalnost, jednako u ubijanju stotina tisuća bosanskih ljudi, kao i u bjesomučnom razaranju svih svjedočanstava i oblika bosanske kulture i konvivencije. Nijedna džamija, kao i nijedna katolička crkva ili samostan koji su se našli na dometu srpskih topova ili njihova eksploziva – nisu ostali čitavi! Zgranuo sam se, recimo, kako je svijet ostao nijem na činjenicu da je, prije nekoliko mjeseci, u Banjoj Luci (dakle, u mirnom “srpskom” gradu!) naprosto razbijena, dignuta u zrak, sravnjena sa zemljom džamija Ferhadija, također iz 16. stoljeća! Taj je hram božiji bio pravi pandan bilo kojoj od najčuvenijih evropskih katoličkih crkava. Pokušajte, primjera radi, zamisliti – samo zamisliti! – mogućnost i prizor da iz čista mira, usred dana, u prahu i pepelu đavolske eksplozije nestane kölnska ili, možda, chartreska katedrala!

Nakon Karadžićevih Srba, to su počeli pokazivati i oni hercegovački vandali što su pod vodstvom Mate Bobana i pod samozvanom formom “Herceg Bosne”, a uz bezrezervnu podršku oficijelnoga Zagreba, politički uzurpirali, i gotovo nepopravljivo osramotili, ime bosanskih Hrvata, a taj drevni bosanski narod gurnuli u užasan međusobni pokolj s Muslimanima, su-baštinicima zajedničke zemlje, i izložili nezamislivu stradanju, iskorjenjivanju, mržnji i nestanku. Besmislenim i ružnim rušenjem Staroga mosta (kao i besprimjernim mučenjem i zatiranjem ljudi u “istočnom Mostaru”) pokazali su da pripadaju istom barbarskom soju kao oni što su spalili sarajevsku Vijećnicu (narodnu i sveučilišnu biblioteku!), srušili Ferhadiju u Banjoj Luci, uništili “mali Louvre” – franjevački samostan u Plehanu, a prije toga bombardirali Dubrovnik, Šibenik… Zato je doista degutantno kada se danas, nakon rušenja Mosta, sa hrvatske strane čuju iste one bijedne ograde koje su se sa srpske čule kada je stradavao Dubrovnik: “nisu nam dostupne informacije…” Ako hrvatsko ime još išta znači, ako hrvatski ponos doista ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu, onda se pred ljudima i pred Bogom može spasiti samo decidiranim i djelotvornim odricanjem od ovih barbara, čiji su postupci utoliko gori ukoliko se čine u ime hrvatstva i tzv. nacionalnog interesa. Znam samo da to odricanje mora biti vjerodostojno, dakle potpuno suprotno od poražavajuće licemjernog, upravo grotesknog osnivanja tzv. odbora za obnovu, te njegova javnoga predstavljanja, koje je popraćeno nekim neobjašnjivim a do neba neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i egzaltacijom, uz proklamiranje “uzvišenoga cilja” – da se obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom narodu.

Jest, mnogi su već i među Muslimanima podlegli tomu užasnome nagonu destrukcije vlastite zemlje; svjedoči o tome ubojstvo dvojice franjevaca u njihovu starome samostanu u Fojnici. Onaj tko ubija bosanskoga fratra, kao da hoće ubiti i samu ideju Bosne! No, nije li upravo to razlogom, i nije li upravo stoga posljednji čas za pitanje: što je, i kojim slijedom paklene spirale događaja, moglo dovesti do toga? I: nije li to dokazom da se Bosna, osim đavolskom voljom, dijeliti nije smjela?

Samo najveća, samo najrjeđa, samo čistim duhom stvaranja taknuta djela ljudskih ruku postaju dijelom planetarne riznice. Stari most u Mostaru bio je to. Bio je jedno od tako malobrojnih mjesta univerzalne ljepote i univerzalne svetosti. Tko ga je srušio, sam je sebe izopćio iz svijeta razuma i kulture, počinio je zločin planetarnoga sakrilegija: svijet bez Staroga mosta u Mostaru nije potpun Svijet.

(Vjesnik i Dani, studeni 1993)