Hrvatski se „standard razlikuje od srpskoga jezika jer je u njega upisana povijest cijele hrvatske kulture u susretima sa zapadnim i drugim kulturama“ – argumentira gospođa Dubravka Oraić Tolić iz HAZU u obrazlaganju potrebe za Zakonom o hrvatskom jeziku. Od dosadašnjih argumenata o razlici, a čuli smo ih u dugu vijeku bukadar, ovaj je najslabiji, gotovo kapitulantski. Jer za svaki stari i novi jezični standard štokavskoga kruga (hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski) jednako se može reći to isto: da je u svaki od njih upisana povijest cijele njegove kulture u susretima sa zapadnim i drugim kulturama. Gdje su, onda, razlike?
No, što bi konkretno moglo značiti to, da je u hrvatski standard „upisana povijest cijele hrvatske kulture u susretima sa zapadnim i drugim kulturama“? Koje su to druge kulture, s kojima je hrvatska u susretima, a koje se, za razliku od zapadne, ne imenuju (lijepi strah, kaže stara bosanska)? U našim povijesnim konstelacijama, mogu biti samo istočne. A od istočnih? Pa najprije i najviše – bizantsko-pravoslavna, osmansko-islamska. Povijesno autohtoni nosioci i baštinici hrvatskoga jezika i kulture u Slavoniji, u kontinentalnom zaleđu Dalmacije, u Lici, u Bosni, u Hercegovini (o, u Bosni, u Hercegovini!), koji su u dinamičnom i interakcijskom susretu s tim kulturama stotinama godina, primajući od njih i usvajajući primljeno kao svoje, te sva njihova jezična, pjesmotvorna dubina, moć i identitet – sve živo svjedoči o čemu je tu riječ. I, eto glavobolje: što s vlastitim elementima istočnih kultura! S takozvanim srbizmima i s takozvanim turcizmima! Za tu glavobolju, u stoljetnoj hrvatskoj jezično-identitetnoj borbi za čistoću i razlikovnost, do danas nije izumljen drugi lijek nego amputacija in vivo svih tih elemenata iz „najdubljih temelja hrvatske kulture“, da se poslužim izrazom gospođe Oraić Tolić iz HAZU.
Srpska jezična i kulturna dominacija jest bila realna opasnost po jezični identitet i standard nekad, u vremenima u kojima je, u zajedničkim državnim tvorbama, za sobom imala političku volju i moć, pa je moglo izgledati da se hrvatski može braniti jedino čistunskim reduciranjem, gestom obrambenoga odsijecanja svega svojega što je i „njihovo“ ili sliči „njihovome“. Danas toga odavno više nema, ima se vlastita država, vlastita kulturna i obrazovna politika, a hrvatski refleks jezično-identitetnoga samoosakaćivanja svejedno živ da življi biti ne može. Kao da je strah od vlastite plurimorfnosti i sam postao jedan od „najdubljih temelja hrvatske kulture“ i hrvatskoga jezika.
Rječnik „turcizama“, koji već dugo za dušu popunjavam striktno uzimajući u obzir samo one riječi koje su svakodnevni dio mojega vlastitog jezika, jezične melodije i jezičnoga imaginarija, na današnji dan broji 873 jedinice, u što nisu uključene izvedenice i frazemi. U hrvatski standard jest pripušten manji broj njih, koji su (poput baruta i bubrega, ili bakra i šećera, ili topa i torbe) praktično nezamjenljivi. Sve ostalo – van, po preporuci standardologa: u tzv. „stilsku rezervu“! Ali, bez njih nema mojega (hrvatskog) jezika, ni standardnoga ni nestandardnoga. Svojevremeno je Tomislav Ladan ustvrdio da je „ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi”. Kao Bosanac i kao vrstan jezikoslovac znao je svu širinu i dubinu onoga o čemu govori, kao jedan od tvrdih hrvatskih standardžija nije, očito, imao ništa protiv oduzimanja, nego ga je, dapače, afirmirao kao načelo. Ni prvi ni posljednji. Golema li jazuka i zijana!
wpDiscuz
