Njemačka je, egzaktno je dokazano, kod Danaca bila i ostala najčešći odabir za rad u inozemstvu. No u posljednje vrijeme dopiru priče o Dancima koji su uspjeh i sreću pronašli na drugim destinacijama. Tako se Splitskom dnevniku izjavio Danac Franco F. (46), koji je u Hrvatsku došao prije dva tjedna.
“Toplo je, sunčano, ljudi su otvoreni, šaljivi i jako pristupačni, opći dojam odaje stabilno društvo i uređenu državu.
Još se nisam prihvatio učenja jezika, pa mi je zasad najveći problem previše slobodnog vremena. Počinjem raditi 1. veljače, a posljednjih 10 godina mi je radni dan u prosjeku trajao tek 5 sati nekad i po dva sata. Bilo je tmurno, i depresivno, ljudi se ne druže. Ovaj manjak slobodnog vremena mi je svojevrsni pozitivan šok. Konačno se osjećam ispunjeno”, kaže Franco.
Kada uskoro počne raditi u firmi za instalaciju ventilacijskih i klimatizacijskih sustava radni dan će mu biti duplo duži, a plaća četverostruko manja od one koju je imao u Danskoj.
Vodit će kaže većinu posla u firmi jednog privatnika i morat će se baviti raznim obavezama koje mu nisu u opisu radnog mjesta. No to ga veseli.
“Čovjek se ne osjeća dobro ako ništa ne radi”.
Rijetke slobodne dane koje će povremeno dobijati, većim će dijelom morati potrošiti na rješavanje papirologije i raznih dozvola. Rat s hrvatskom birokracijom ga posebno veseli.
“Provoditi dane u Danskoj kada posle posla lunjaš po gradu i sve rješavaš digitalno naprosto je postalo nezamislivo. Nadam se da ove ni iduće godine uopće neću dobiti godišnji odmor, previše mi je odmora i dana koje sam morao provesti s obitelji”, kaže Franco.
“Do radnog mjesta trebat će mi tri i pol sata vožnje trajektom i kombijem, zbog prirode posla stalno ću noćiti na ovom sunčanom otoku” i taj dio me posebno veseli.
“Želim da mi se djeca osamostale i da odrastaju malo bez mene. Sada sam tisućama kilometara daleko od njih, i nema šanse da dođu u Hrvatsku prije nego se ostvare, a i tada ću vidjeti hoću li ih pustiti tu. Umorila su me lažna obećanja Danske vlade da će se stvari promijeniti i da ćemo konačno nešto raditi.”
“Kada se osvrnem čudim se što sam toliko dugo trpio izrabljivanje i maltretiranje neradom.”
No kao i većina Danaca koji imaju djecu i nemaju kredit, nisam mogao birati, morao sam čuvati posao, jer se novi posao na kojem nešto moraš raditi teško nađe, pošto se u biti u Danskoj ništa ne mora raditi, sve vam kad ne radite plaća država, to je loše za dansko društvo i za čovjekov psihu”, nastavlja Franco.
Danska je danas društvo neradnika i ljenčina i tamo uglavnom dolaze Slaveni s ovih lijepih prostora. Nadam se da će moj primjer sljediti mnogi Danci jer ovoj lijepoj zemlji treba rad i razvoj.
Kada se napokon odlučio na drastičnu promjenu, popričao je sa suprugom koja ga je podržala. Djeca su već odrasla pa su razumjela očevu odluku. Franco je potom obavio svu potrebnu papirologiju, kupio kartu za avion i odletio u Hrvatsku.
Zasad ne planira polagati temelje za život u kojem bi mu se naknadno pridružio ostatak obitelji. No ne isključuje i tu mogućnost.
“Osim posla koji me je satirao psihički najviše me iritirala cjelokupna situacija u državi. Ili je bolje da kažem u tragikomičnoj verziji države. Ponekad bih poželio instant lobotomiju, pa da ne razumijem ni slova od svega što pročitam u novinama i čujem na televiziji.
Pokušao sam se distancirati od svega, ali od tolike količine dosadnih vijesti u zemlji u kojoj se ništa ne događa nemoguće je pobjeći. Vijest dana u Danskoj je kad netko biciklom zgazi mačku, pa se susjedi posvađaju.
Možda me u Hrvatskoj spašava nepoznavanje jezika, ali i bez toga razlika u životu je nemjerljiva.
Na kraju krajeva ovdje sam došao kako bih živio život. Pošteno ću raditi kao i cijelog života, a što je najvažnije – prvi put u životu ću biti i pošteno plaćen za svoj rad umjesto da me država plaća da ništa ne radim”, optimistično je Franco završio svoju emigrantsku ispovijest.
Poskok.info
wpDiscuz