Da središnja Bosna nije pretjerano bogata kulturnim događajima nije tajna, no usuđujemo se reći da se Novi Travnik ponuđenim sadržajima ipak ističe od drugih općina. Zasluge za ovu činjenicu barem djelomično ima i jedna studentica iz Novog Travnika s trenutnim prebivalištem, zbog studija naravno, u Mostaru. Gloria Lujanović je aktivistica, zaljubljenica u kulturu, građanski i prije svega nacionalno osviještena osoba koja iza sebe ima objavljenu zbirku pjesama a njeni citati nalaze se i na jednom spomeniku. Za neke od njenih mnogobrojnih projekata ste zasigurno čuli. Od Hrvatskog proljeća središnje Bosne, zatim događaja poput “Jednu turu za kulturu”, “Kulturno ljeto – iNoviraj”, “Kako bolan nema Bosne”, do brojnih izložbi, predstava itd. Ukratko, nema umjetnosti koju Gloria nije na neki način približila novotravničanima, i to često za vrlo male, ili čak nikakve novce i bez ičije podrške. Koliko su oni to prepoznali i podržali, njima na dušu.
Oni medijski potkovaniji razumiju veličinu intervjua kao novinarskog žanra, kao i činjenicu da se rijetkima pruži prilika da svoja mišljenja i djela promoviraju na ovaj način. No u moru mladih ispranog mozga koji ne rade baš ništa, ova djevojka definitivno zaslužuje par medijskih redaka.
Otkud ljubav za kulturom? Jesu li Vas roditelji odgojili uz umjetnost ili je do čisto Vaša preferencija?
Možda je, zapravo, kombinacija i jednog i drugog. Imam sreću odrastati uz roditelje koji uvijek radije investiraju u kvalitetnu obiteljsku biblioteku, nego dobar mobitel. S vremenom je ljubav za kulturu prerasla u potrebu i obvezu vlastite afirmacije.
Kako je baviti se kulturom u državi u kojoj nitko ne mari ni za jedan segment umjetnosti a kamoli kulturni život?
Iako opstajemo u društvu koje zaista ne mari za kulturni život i umjetnost, mislim da se upornim radom i zalaganjem za opstanak i svojevrsni preporod kulture, ipak, može i treba boriti. Nedavno održane kulturne manifestacije u središnjoj Bosni najbolji su primjer kako se sa vjetrenjačama može boriti i izboriti… Naš problem je osim nadležnih institucija i javnost koja još uvijek radije kritizira koride i razna narodna druženja, nego posjećuje kulturne programe.
Trenutno živite u Mostaru, možete li nam usporediti kulturni život Hercegovine s onim u središnjoj Bosni? Ukoliko isti postoji naravno.
Kulturni život u Hercegovini najbolji je dokaz da kako ekonomska nepravda ne može u ljudima ubiti potrebu za umjetnošću. Najbolji primjeri su filmski festivali na Širokom Brijegu i kulturna ljeta u Čapljini, Posušju. Upravo takav entuzijazam nije mogao narušiti ni ministar Kaplan kada je dijelio novac.
No, kako i Hercegovina i središnja Bosna i kompletna BiH se suočavaju s financijskim problemima, u središnjoj Bosni kulturu dodatno ugrožava i politička nepravda. U svakom slučaju, kultura središnje Bosne odnedavno živi i kroz Hrvatsko proljeće središnje Bosne, Dane fra Marijana Šunjića, Rujanske susrete itd. Srednjobosanske podružnice HKD-a Napredak, Matice hrvatske i drugih organizacija kroz likovne kolonije, književne manifestacije posvećene Marku Martinoviću – Caru i Anki Topić u Vitezu, Grah za Iliju Ladina, Šopove dane na Plivi, bugojanska Fedra, vraćaju kulturi mjesto koje joj pripada u procesu izgradnje društva u cjelini.
Studentica ste politologije, imaju mi mladi općenito, Vaši kolege, razvijenu neku zdravu nacionalnu svijest?
Nacionalna svijest je u BiH zaista kontradiktornog značenja… Nažalost, nacionalne svijesti na sve tri strane podjednako uglavnom negiraju drugog više nego što se “svoje” istinski voli. Nacionalna svijest može biti pojava ozdravljenja u društvu, no teško da ćemo je doživjeti kao takvu sve dok, konkretno, hrvatska mladež, istovremeno, govori neispravnim hrvatskim jezikom tapšući se po hrvatskim ramenima. Još uvijek ne shvaćamo da samo kultura može biti čuvarica nacije.
Iza Vas su već sad brojni projekti, što biste izdvojili kao najveći uspjeh? Kako ocjenjujete brigu države za kulturni segment društva?
U nizu, kako se pokazalo, do sada uspješnih projekata “Hrvatsko proljeće središnje Bosne” sigurno je kulturni projekt koji je programima ujedinio općine SBŽ, ali i dokazao kako ne postoji čak ni isforsirani imaginarni antagonizam između središnje Bosne i Hercegovine. Proljeće je osim afirmacije brojnih mladih ljudi ostvarilo i veliki kulturni transfer. Naša sreća u nesreći je što mnoge kulturne manifestacije u BiH financijski ne ovise o milosti ministara kulture kao što su npr. Salmir Kaplan u Federaciji i Goran Mutabdžija u RS.
(artinfo.ba/im)
wpDiscuz