Iranci su nam bili posebna briga, to su, u suštini, bili teroristi!

Bliski suradnik i prijatelj nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) Wesley Clark (Wesley Clark) danas je uspješan investitor i bankar. U razgovoru za “Dnevni avaz” kaže da mu posao dobro ide unatoč globalnoj recesiji. Posjeta borcima – Uvijek volim doći u Sarajevo i koristim priliku kad god ima povod da sam tamo. Nedavno sam bio u vašem glavnom gradu tijekom snimanja dokumentarnog filma o Richardu Holbrookeu (Richard Holbrooke). Sarajevo se danas ne može prepoznati. Sjećam se kada sam prvi put 1994. godine, bio tamo. Obišao sam vojnike Armije RBiH u rovovima. Tim ljudima su očajnički trebali obuka i oružje, ali im moral nije nedostajao – prisjeća se Clark.

 Ima li detalja iz bh.. epizode Vašeg života koje nikada nećete izbrisati iz sjećanja? – Itekako. Krajem rujna 1995. godine bio sam u Mostaru. Tu sam, zajedno s ostatkom američke delegacije, imao sastanak s Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Silajdžić nam je ispričao kako je vidio petogodišnje dijete koje je surovo mučeno. I onda je rekao: “Nekako i mogu razumjeti kada se muči odrasla osoba. Ali dijete od pet godina … Pa šta je ono krivo? ” Taj detalj će mi ostati urezan u memoriju do kraja života. Nakon Mostara, vratili smo se u Sarajevo. Aleja snajpera, smrt posvuda, ruševine, osakaćeni ljudi … Onda je netko došao na ideju da se Sarajevo demilitarizira. Izetbegović je vrlo pronicljivo shvatio da je to nemoguć posao. Nitko nije bio spreman ni da položi oružje, a još manje da efektivno garantira sigurnost svakome. Američka vojska nije bila na terenu, a još manje bi bila u stanju biti u svakoj kući u Sarajevu i svojim prisustvom garantirati sigurnost. Odbijanje Izetbegovića da demilitarizira Sarajevo osiguralo je da taj grad ostane u Federaciji. A moram reći i da je ta ideja bila suluda! Dejton je potom sklopljen i potpisan u Parizu. Nakon te ceremonije, zaputio sam se u Sarajev

o ponovo na sastanak s Izetbegovićem. Washington je imao legitimnih briga u vezi s angažmanom Iranaca i mudžahedina iz Saudijske Arabije koje sam morao podijeliti s njim. Iranci su nam bili posebna briga! To su, u suštini, bili teroristi! On nas je uputio na Alispahića, koji je tada bio ministar policije. Kada smo mu prenijeli naša saznanja, Alispahić nam je rekao da to nije točno. Mi smo ga suočili s nekim od naših saznanja, ali je on sve to negirao i govorio nam da nema Iranaca u BiH koji se bave terorizmom ili imaju kampove za obuku.

Izuzetan pritisak Što se onda dogodilo? – Alispahić je, kao ministar policije, morao znati što se radi i koji su sigurnosni izazovi i po nas i po njegovu zemlju. No, on je sve negirao.

Zašto? Hoćete da kažete da je štitio Irance? – Pa, to je očito. Očito je da nas je nastojao obmanuti. Znate, Kongres je na nas vršio izuzetan pritisak zbog informacija o iranskom djelovanju u BiH i mi smo morali nešto uraditi. Htjeli smo da se sve uradi u koordinaciji i uz pomoć vla

sti u Sarajevu. Izetbegović nije mogao odgovoriti na sva pitanja koja smo imali pa nas je poslao Alispahiću.Taj je, pak, sve negirao. Onda smo mi rekli: “Dobro, gospodine Alispahiću, ako Vi tvrdite da sve to nije točno, molim Vas da to i potpisati.” I on je stavio svoj ​​potpis.

A onda je IFOR upao u jedan objekt i vlasti u Sarajevu suočio s onim što ste tamo našli … – Da. I Alispahić je morao otići. On je podnio ostavku.

Krajišnik je samo govorio: “Ne, ne i ne!” Što su bili izazovi u radu s predstavnicima bh.. Srba i Hrvata? – Mogu govoriti o onome što je bio moj posao. U tome sam imao prilike razgovarati s Momčilom Krajišnikom. On je tada bio prvi među bosanskim Srbima, jer s Radovanom Karadžićem nismo htjeli nikakve susrete. Taj Krajišnik je kasnije optužen, a potom i osuđen za ratne zločine. Sjećam se sastanaka s njim. Bio je vrlo krut i samo je govorio: “Ne, ne i ne!” Postao je majstor u izricanju “ne-ova”, stalno je odbijao gotovo sve, bilo kakvu ideju … Krešimir Zubak je, pak, bio mnogo susretljiviji i kooperativniji. Franju Tuđmana sam vrlo dobro znao i on je, također, uvijek bio spreman na suradnju. 

Potpuni uspjeh – Mi jesmo u pripremama analizirali sve moguće aspekte i rizike angažiranja američkih snaga na bh.. tlu. Kada su naši vojnici konačno došli u BiH, ustanovili smo da nas svi poštuju, a neki nas se boje pa nas zato zaobilaze. Naš angažman u BiH bio je potpuni uspjeh.