Američki predsjednik Donald Trump potvrdio je: Sjedinjene Države su pogodile tri iranska nuklearna postrojenja – Fordo, Natanz i Isfahan. Riječima koje nisu ostavljale prostor za tumačenje: “Pun teret bombi bačen je na glavnu lokaciju, Fordo. Svi naši avioni su se vratili kući. Čestitam američkoj vojsci. Vrijeme je za mir.”
Na to Iran odgovara – ne panikom, ne udarom, ne “smrt Amerikancima” – nego nečim što pomalo nalikuje… korporativnom feedbacku.
“Postrojenja su evakuirana”,
“Nema velike štete”,
“Materijal je već bio premješten”.
Dakle – sve po planu? Hvala na bombardiranju, vidimo se idući tjedan?
Zašto Iran ne kaže da je sve uništeno?
Odgovor je jednostavan: ne žele priznati ranjivost. Jer priznaš li štetu, priznao si poraz. A priznaš li poraz, netko kod kuće možda počne tražiti odgovornost. A zna se kako završavaju oni koji u Iranu traže odgovornost režima.
Drugi razlog: kupovina vremena. U trenutku kad najjača vojna sila na svijetu uništava tvoju infrastrukturu, a ti si u savezu s Rusijom, Kinom i Hezbollahom, možda nije pametno odmah mahati sabljom. Možda je pametnije prvo reći: “Ma nije ništa.”
Treći razlog: percepcijski rat. Dok Trump tvrdi da je uništeno, a Teheran da nije – globalna javnost gubi kompas. A sve dok se kompas gubi, Iran diše.
Što ovo znači za regiju?
Sve. Jer regija je pod istim reflektorima. U Bejrutu, Damasku, Sarajevu, Gazi i Teheranu – isti su kanali, isti mentori, isti narativi. Ista logika: negiraj štetu, dok ne odlučiš kako ćeš uzvratiti.
I da, nije nebitno – Zukan Helez, ministar obrane BiH, samo tjedan prije napada dogovarao je nove sporazume s Iranom. A sada šuti. Dok gorivo curi, a nebo gori.
Možda zato jer zna – kad Fordo šuti, a Washington piše, bolje je ne reći ništa.
wpDiscuz
