‘Bože sačuvaj da netko i pomisli na ruganje! Što je u moru srdela, to je na selu krava: hraniteljica obitelji!’, pojašnjava Ivan Vukas
Biti jedini stanovnik sela sačinjenog čak od četiri zaseoka pomalo je božanski osjećaj; čini se čovjeku da je u toj osamljenoj ljepoti Dalmatinske zagore sam, da je sva njegova. No, u svjetlu činjenice da taj “Pale sam na selu” nije pustinjak, nego obrazovan čovjek koji ima obitelj, onda ta okolnost postaje i malo nepraktična, piše Slobodna Dalmacija .
Ivan Vukas iz sela Ljuta kod Tijarice, nedaleko od granice s Bosnom, po formalnoj je struci inženjer elektronike, a kad se otisnuo u Split na školovanje, nije ni slutio da će nakon povratka u rodno selo ostati – sam. Apsurd je još veći ako uzmemo u obzir da Ivan nije umirovljenik koji se u zadnjem poglavlju života zaželio grude s koje je ponikao, nego 47-godišnjak, dakle čovjek u najboljim godinama za stvaranje i na vrhuncu radnog elana; zbog toga njegova odluka o životu na pustom selu, kojega je jedini stanovnik, još više podsjeća na kakav ekshibicionizam, da ne kažemo boemski ispad.
Selo Ljut inače je sačinjeno od zaselaka Vukasi, Grubišići, Šipići i Blaževići, a sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća naseljavalo ga je šezdesetak obitelji! Te su familije imale najmanje petero djece – šest je bio prosjek – što je značilo da je života i te kako bilo. Ilustracije radi, prva četiri razreda osnovne škole u Grubišićima ne tako davne 1970. godine pohađalo je četrdesetero djece, a područne škole postojale su i u zaseocima Rože, Voštane, Kamensko, Gornja Tijarica, Donja Tijarica i Strizrep, s ukupno čak četiristotinjak mališana u klupama u vrijeme Ivanova školovanja! Danas, pak, Osnovnu školu “Tijarica” pohađa manje od tridesetero djece u svih osam razreda. Ove manje škole do prva četiri razreda – treba li reći – ne postoje.
– Znam da sela umiru, ali nama je ovde lipo. Ispada da sam se uzalud školova jer ni u struci nisam puno radija, tek nešto malo u “Cetinki”, ali dobro je imat školu. Svoje blizance, koji su ove godine maturanti Matematičke gimnazije u Splitu, potičem da nastave školovanje jer znam kako je meni bilo stalo do toga – prisjeća se Ivan, jedan od šestero djece svojih roditelja: dvije sestre mu žive u Sinju, jedna u Trilju i još jedna u Švicarskoj, dok brat Nikola ima također sinjsku adresu.
Foto: Tom Dubravec/Cropix
– Kad san bija mali, čeznija san za učenjem; dida je bija strog, nije dozvolija gledat televiziju ni slušat radio iza dnevnika. Zato smo morali po dva sata dnevno molit Boga – smije se, dok mu povlađuje suprugaBlaženka, a uokolo se igra sinčić mu Božo, preslatki petogodišnjak – bez društva.
– Ima malo djece u Voštanama, tri-četiri kilometra odavde. Vrtića, naravno, nema, ali Božo je veselo i komunikativno dite, brzo se sprijatelji sa svima – raznježeno će mama Blaženka, nekadašnja radnica u sinjskoj tvornici konca “Dalmatinka”.
Kao prelkinja sa završenom srednjom školom u Sinju otkaz je dobila na pragu ovog tisućljeća, ali toga se prisjeća bez gorčine; svako zlo za neko dobro.
– Nismo se vjenčali premladi, bili smo oboje blizu tridesete, pa smo imali vremena okusiti i zabave i grada. Za mene ništa nije ljepše od života na selu; kad se s blagom popnem na Kamešnicu, osjetim miris prirode, uberem gljiva, drinjina, šepurina, divljih kruškica… To mi je najveći užitak – priznaje mama, koja sama proizvodi i svu hranu.
– Imamo svoje meso i suhomesnato, mlijeko i proizvode: sir, maslac, jogurt, “kiselinu”, pa povrće, kiseli kupus, kapulicu, sokove… Pravimo i svoje slatko, kolače, džemove, imamo voćnjak i orahe domaće. Moj Bože još nije zakašljao; viroze će ga vjerojatno počet hvatat kad ode u školu u grad, kao i blizance Petra i Josipa – smije se Blaženka, uz napomenu da ta ekoprehrana ima ekonomsko uporište, te da drukčije ne bi ni mogli živjeti s obzirom na to da su oboje formalno nezaposleni; dobiju oko tisuću kuna godišnje u ime poticaja za život u brdsko-planinskom području, kao i jednokratnu naknadu kad im se oteli tele; sada imaju nekoliko grla junadi, od kojih su osobito ponosni na ljepoticu, kravu imena Kolinda.
Foto: Tom Dubravec/Cropix
– Bože sačuvaj da netko i pomisli na ruganje! Što je u moru srdela, to je na selu krava: hraniteljica obitelji! Ovoj smo dali odavno to ime jer je prekrasna, čista i blistave žute dlake, te s velikim trepavicama – kazuje Ivan, te dodaje da je u župi Voštane sto posto glasova na izborima otišlo upravo predsjednici Kolindi.
– Pripadamo župi u Voštanama, crkva nam je Presvetog imena Isusova i praktično je sve što ovdje imamo. Neću vam govoriti ništa o župniku don Petru Dukiću – oneraspoložio se najednom naš domaćin, te brzo promijenio temu.
– Prvi demografski udar Vukasi su doživjeli u Drugom svjetskom ratu, kad je pedesetak mještana pobijeno i zakopano u masovnoj grobnici – pokazuje nam kroz prozor na ograđeno mjesto, obilježeno i hrvatskim barjakom.
– Kasnije je stvar dokrajčilo iseljavanje, odlazak na rad u Njemačku sedamdesetih i osamdesetih godina. Danas vidite kakvo je stanje: nekim kućama se i krov srušio jer se braća i sestre ne mogu dogovorit oko podjele, a i nemaju volje dolazit. Neke ipak živnu barem vikendom, i barem su bolje održavane – zadovoljno pokazuje Ivan na kuću prvog susjeda, mladog umirovljenika iz inozemstva, na kojoj se obavlja renoviranje.
Okoliš kuće jedine familije u Ljutu krasi nekoliko automobila; treba li im uistinu toliki vozni park, pitamo se mi.
– Ma kakvi, nije to naše. To se poznanici ne mogu riješit auta, pa ih “privremeno” ostave ovdje – smije se Ivan.
Vukasi imaju za svoje potrebe traktor i auto, no od najvažnijih “pokretnina” tu je junad, dvadesetak komada peradi, kobila Severina, a kupe i nekoliko svinja. Ranije su imali i puno ovaca, ali su ih “smakli”.
– Više na selu nitko nije gladan kao u vrime mog djetinjstva, kad je bilo puno usta. Ja sam u osnovnu krenija s dijagnozom pothranjenosti i samo 19,5 kila upisanih u kartonu, a danas moj mali ima još dvije godine do škole i 25 kila. Pa ipak, ljudi na selo neće. To je apsurd, ali šta možemo – sliježe ramenima naš domaćin, koji ima i spreman prijedlog revitalizacije ruralnih područja.
– U Hrvatskoj triba prostituciju hitno legalizirat, i po selima (točnije, najmanje 25 kilometara daleko od grada) otvorit bordele! Tako bi cili svit dolazija u Zagoru, sve bi procvalo, a država bi lipo zaradila. A za početak, moglo bi se otvorit i koji starački dom; najbliži je u Buškom Blatu, preko granice – poručio je inženjer i obiteljski čovjek Ivan Vukas, ponosni stanovnik sela Ljuta , piše Slobodna Dalmacija.
Ivan Vukas iz sela Ljuta kod Tijarice, nedaleko od granice s Bosnom, po formalnoj je struci inženjer elektronike, a kad se otisnuo u Split na školovanje, nije ni slutio da će nakon povratka u rodno selo ostati – sam. Apsurd je još veći ako uzmemo u obzir da Ivan nije umirovljenik koji se u zadnjem poglavlju života zaželio grude s koje je ponikao, nego 47-godišnjak, dakle čovjek u najboljim godinama za stvaranje i na vrhuncu radnog elana; zbog toga njegova odluka o životu na pustom selu, kojega je jedini stanovnik, još više podsjeća na kakav ekshibicionizam, da ne kažemo boemski ispad.
Selo Ljut inače je sačinjeno od zaselaka Vukasi, Grubišići, Šipići i Blaževići, a sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća naseljavalo ga je šezdesetak obitelji! Te su familije imale najmanje petero djece – šest je bio prosjek – što je značilo da je života i te kako bilo. Ilustracije radi, prva četiri razreda osnovne škole u Grubišićima ne tako davne 1970. godine pohađalo je četrdesetero djece, a područne škole postojale su i u zaseocima Rože, Voštane, Kamensko, Gornja Tijarica, Donja Tijarica i Strizrep, s ukupno čak četiristotinjak mališana u klupama u vrijeme Ivanova školovanja! Danas, pak, Osnovnu školu “Tijarica” pohađa manje od tridesetero djece u svih osam razreda. Ove manje škole do prva četiri razreda – treba li reći – ne postoje.
– Znam da sela umiru, ali nama je ovde lipo. Ispada da sam se uzalud školova jer ni u struci nisam puno radija, tek nešto malo u “Cetinki”, ali dobro je imat školu. Svoje blizance, koji su ove godine maturanti Matematičke gimnazije u Splitu, potičem da nastave školovanje jer znam kako je meni bilo stalo do toga – prisjeća se Ivan, jedan od šestero djece svojih roditelja: dvije sestre mu žive u Sinju, jedna u Trilju i još jedna u Švicarskoj, dok brat Nikola ima također sinjsku adresu.
Foto: Tom Dubravec/Cropix
– Kad san bija mali, čeznija san za učenjem; dida je bija strog, nije dozvolija gledat televiziju ni slušat radio iza dnevnika. Zato smo morali po dva sata dnevno molit Boga – smije se, dok mu povlađuje suprugaBlaženka, a uokolo se igra sinčić mu Božo, preslatki petogodišnjak – bez društva.
– Ima malo djece u Voštanama, tri-četiri kilometra odavde. Vrtića, naravno, nema, ali Božo je veselo i komunikativno dite, brzo se sprijatelji sa svima – raznježeno će mama Blaženka, nekadašnja radnica u sinjskoj tvornici konca “Dalmatinka”.
Kao prelkinja sa završenom srednjom školom u Sinju otkaz je dobila na pragu ovog tisućljeća, ali toga se prisjeća bez gorčine; svako zlo za neko dobro.
– Nismo se vjenčali premladi, bili smo oboje blizu tridesete, pa smo imali vremena okusiti i zabave i grada. Za mene ništa nije ljepše od života na selu; kad se s blagom popnem na Kamešnicu, osjetim miris prirode, uberem gljiva, drinjina, šepurina, divljih kruškica… To mi je najveći užitak – priznaje mama, koja sama proizvodi i svu hranu.
– Imamo svoje meso i suhomesnato, mlijeko i proizvode: sir, maslac, jogurt, “kiselinu”, pa povrće, kiseli kupus, kapulicu, sokove… Pravimo i svoje slatko, kolače, džemove, imamo voćnjak i orahe domaće. Moj Bože još nije zakašljao; viroze će ga vjerojatno počet hvatat kad ode u školu u grad, kao i blizance Petra i Josipa – smije se Blaženka, uz napomenu da ta ekoprehrana ima ekonomsko uporište, te da drukčije ne bi ni mogli živjeti s obzirom na to da su oboje formalno nezaposleni; dobiju oko tisuću kuna godišnje u ime poticaja za život u brdsko-planinskom području, kao i jednokratnu naknadu kad im se oteli tele; sada imaju nekoliko grla junadi, od kojih su osobito ponosni na ljepoticu, kravu imena Kolinda.
Foto: Tom Dubravec/Cropix
– Bože sačuvaj da netko i pomisli na ruganje! Što je u moru srdela, to je na selu krava: hraniteljica obitelji! Ovoj smo dali odavno to ime jer je prekrasna, čista i blistave žute dlake, te s velikim trepavicama – kazuje Ivan, te dodaje da je u župi Voštane sto posto glasova na izborima otišlo upravo predsjednici Kolindi.
– Pripadamo župi u Voštanama, crkva nam je Presvetog imena Isusova i praktično je sve što ovdje imamo. Neću vam govoriti ništa o župniku don Petru Dukiću – oneraspoložio se najednom naš domaćin, te brzo promijenio temu.
– Prvi demografski udar Vukasi su doživjeli u Drugom svjetskom ratu, kad je pedesetak mještana pobijeno i zakopano u masovnoj grobnici – pokazuje nam kroz prozor na ograđeno mjesto, obilježeno i hrvatskim barjakom.
– Kasnije je stvar dokrajčilo iseljavanje, odlazak na rad u Njemačku sedamdesetih i osamdesetih godina. Danas vidite kakvo je stanje: nekim kućama se i krov srušio jer se braća i sestre ne mogu dogovorit oko podjele, a i nemaju volje dolazit. Neke ipak živnu barem vikendom, i barem su bolje održavane – zadovoljno pokazuje Ivan na kuću prvog susjeda, mladog umirovljenika iz inozemstva, na kojoj se obavlja renoviranje.
Okoliš kuće jedine familije u Ljutu krasi nekoliko automobila; treba li im uistinu toliki vozni park, pitamo se mi.
– Ma kakvi, nije to naše. To se poznanici ne mogu riješit auta, pa ih “privremeno” ostave ovdje – smije se Ivan.
Vukasi imaju za svoje potrebe traktor i auto, no od najvažnijih “pokretnina” tu je junad, dvadesetak komada peradi, kobila Severina, a kupe i nekoliko svinja. Ranije su imali i puno ovaca, ali su ih “smakli”.
– Više na selu nitko nije gladan kao u vrime mog djetinjstva, kad je bilo puno usta. Ja sam u osnovnu krenija s dijagnozom pothranjenosti i samo 19,5 kila upisanih u kartonu, a danas moj mali ima još dvije godine do škole i 25 kila. Pa ipak, ljudi na selo neće. To je apsurd, ali šta možemo – sliježe ramenima naš domaćin, koji ima i spreman prijedlog revitalizacije ruralnih područja.
– U Hrvatskoj triba prostituciju hitno legalizirat, i po selima (točnije, najmanje 25 kilometara daleko od grada) otvorit bordele! Tako bi cili svit dolazija u Zagoru, sve bi procvalo, a država bi lipo zaradila. A za početak, moglo bi se otvorit i koji starački dom; najbliži je u Buškom Blatu, preko granice – poručio je inženjer i obiteljski čovjek Ivan Vukas, ponosni stanovnik sela Ljuta , piše Slobodna Dalmacija.
- Advertisement -
Plaža na Buškom Blatu
Kad padne noć na selo, a nigdje ničega i nikoga, ostaje li televizija kao jedini oblik zabave (ako struje ne nestane), pitamo mi naše ljubazne domaćine.
– Ih, nikad prije ponoći ne legnemo! Kad se zaželimo društvenog života, tu su Sinj, Trilj pa i Split, a vikendom bude i mještana za druženje. Liti se odemo okupat put Omiša, a često i na jezero Buško Blato, samo osam kilometara odavde! Tamo je plaža ki na moru; ima ako ćeš pržine za dičicu, a ima i sika ko voli skočit – vedro će Ivan Vukas.
wpDiscuz