Intervju s uhićenim “diplomatom” ISIL-a za veze s Ankarom

Marokanski inženjer Abu Mansur, koji je kasnije dobio nadimak Al-Magrebi, bio je emir “Islamske države” koji je vodio diplomatsku misiju “kalifata” u Turskoj. Sada sjedi u iračkom zatvoru i čeka izvršenje smrtne kazne. Tamo je dao intervju lokalnim novinarima i otkrio neke zanimljive detalje do sada nepoznate javnosti, prije svega o funkcioniranju struktura ISIL-a i odnosima ISIL-a i Turske tijekom kratkog uspona “kalifata”.

Razgovor s “diplomatom” ISIL-a

“Moj rad u Raqqi je bio o međunarodnim poslovima”, prisjeća se Abu Mansur Al-Magrebi svoje trogodišnje službe u  ISIL-u.

“Moje dužnosti su bile odnosi Islamske države s turskom obavještajnom službom. Zapravo, počelo je kad sam radio na granicama”, objašnjava, vraćajući se na svoj prvi posao u ISIL-u, prije nego što je postao “emir” ISIL-a i  veleposlanik “kalifata” u Turskoj.

Abu Mansur je inženjer elektrotehnike iz Maroka, a stigao je u Siriju 2013. godine. Poput mnogih stranih militanata, rekao je da je stigao u nadi da će muslimane osloboditi diktatorskih režima i izgraditi islamski kalifat kojim vladaju islamski ideali. Putovao je iz Casablance u Istanbul i preko južne granice Turske u Siriju. Njegova prva stanica bila je Idlib, baš kad su počela neprijateljstva između Al-Nusre i ISIL-a. Abu Mansur je bio na strani ISIS-a nakon Raqqe je i imenovan od strane ISIS-a kao službenik na sirijskoj strani turske granice. Njegov je posao bio da prihvaća stalan priljev stranih boraca koji su se prema ISIL-u dolazili kroz Tursku, mnoge od onih koji su dijelili njegov isti san.

“Moj je posao bio slanje operativaca na primanje stranih boraca iz Turske”, objašnjava Abu Mansur, misleći na mrežu ljudi koje plaća ISIL, koji je omogućila putovanje stranih boraca iz Istanbula u granične gradove Turske Gaziantep, Antakya, llylıurfa, itd.

“Većina onih koji rade na turskoj strani, osim ideologije, imaju još jedan cilj – novac”, kazao je.

Kada je upitan o mrežama ISIL-a u Turskoj, priznaje da su “mnogi u Turskoj vjeruju i daju svoju prisegu vjernosti kalifati, da u Turskoj ima ljudi iz ISIL-a, pojedinaca i grupa, ali unutar Turske nema oružanih skupina”.

Vraćajući se stranim borcima, Abu Mansur objašnjava: “Stigli su iz raznih mjesta, uglavnom iz sjeverne Afrike. Broj Europljana je bio mali, samo 4000 ljudi.”

“Iz Tunisa 13 000, 4 000 iz Maroka. Bilo je manje boraca iz Libije jer su imali frontu u Libiji koja se borila s manje od 1000 boraca. Govorim o situaciji do 2015 godine” , dodaje.

Nije iznenađujuće da se njegovi podaci podudaraju s prikupljenim podacima službi o podrijetlu i broju stranih militanata koji su se pridružili ISIL-u, uključujući i veliki broj militanata iz Tunisa.

“Znači, niste bili samo službenik koji je radio na prihvatu u ISIL i prijavljivao nove regrute?”, pitao ga je novinar.

“Moj posao je bio štititi granice između Sirije i Turske i prihvatiti borce”, objašnjava Abu Mansur, nasmiješivši se na činjenicu da je bio priznat za moćnijeg čovjeka nego je sam mislio.

“Gledao sam prijem u Tal Abyadu, Aleppu, Idlibu i na cijeloj granici”, odgovara on.

Jasno je da je bio odgovoran, pa ga pitam: “Dakle, vi ste bili emir ISIL-a?”

“Da”, priznaje i činilo bi se sretnim što je bio “uhvaćen” i prepoznat za ono što stvarno jest.

“Najprije sam samo registrirao ljude, a onda sam postao vođa. Bio sam emir”, rekao je Abu Mansur Al-Magrebi. Govorio je i o ženama koje su u Siriju došle kroz Tursku.

“Neudane žene su išle ravno u Raqqu do centara za samce. Udane žene su išle svojim muževima”, objašnjava. Navodi da su te supruge ostajale u hostelima ISIL-a.

“Budući da su obitelj, njima se nudi smještaj sve dok njihovi muževi ne završe obuku”,  što se odnosi na vojnu obuku, obuku za oružje i obvezno osposobljavanje u ISIL-u za šerijat u kojem se regrute poučava ideologiji ISIL-a koja opravdava upotrebu nasilja nad onima koji se smatraju hereticima ili nevjernicima, uključujući i druge muslimane. Abu Mansur objašnjava format i prirodu oblika prijema.

“Popunili bi obrazac s pitanjima o vojnom iskustvu, zemljama koje su posjetili, itd. Ne sjećam ih se dobro, ali bili su vrlo detaljni”, objašnjava on.

“Bilo je nekoliko ljudi koji su došli s visokim obrazovanjem. Za takve osobe smo zabilježili njihove specijalnosti, vještine, znanje jezika. Te stvari su napisane u mojim oblicima”, kaže Abu Mansuru i dodaje kako su zapošljavani nakon redovitog prolaska u kampovima za obuku.

“Na tim mjestima je bilo vrlo pouzdanih ljudi koji su se regrutirali u ćelije ISIL-a, pa ako kažete da ste inženjer, oni bi vam ponudili tu vrstu posla. Tu je bio ured za ljudske resurse, kaže on, ali je, naravno, bilo je i drugih scenarija, jer su imali ljude koji su izjavili da žele biti “šehidi”, “mučenici za vjeru”.

Upitan da objasni što se događa onima koji su došli rekavši da žele “mučeništvo”, odgovara: “Postoje određeni centri koji su zadužni za te stvari.”

Do 2014. i 2015. godine mnogi od njih su bili spremni prihvatiti mučeničku smrt. Abu Mansur objašnjava da je onih koji su došli umrijeti za islamski kalifat bilo puno u početku.

“Otprilike 5000 ljudi su postali mučenici. Ja ih nisam poslao u centar”, kaže on, govoreći o tome da su za potencijalna samoubojstva bili izolirani i ohrabrivani.

Zatim nastavlja: “Samo ga zapišem i pošaljem u kamp za obuku. Tada je u Raqqi postojao centar. Postoji središnja vlada koja kontrolira tko i gdje je određen da umre kao mučenik. To nije bio moj posao.”

Prema Abu Mansuru, broj potencijalnih “mučenika” se smanjio, budući da je kalifat bio uspostavljen.

“Njihov se broj počeo smanjivati kada se Raqqa stabilizirala. Tada je većina došla samo da bi živjela. Nije bilo mnogo onih koji su htjeli biti mučenici”, rekao je i gotovo natprirodnim sposobnostima zapamtio točan broj novaka.

“Do 2014. ih je 50 posto došlo da se registriraju kao mučenici. Nakon 2014. Ih nije bilo više od 20 posto”, rekao je Abu Mansur.

“U 2014. i 2015 smo imali oko 35 000 stranih boraca u Siriji. Nakon toga ne znam, ali se broj svake godine smanjivao” nastavlja.

Njegov broj se podudara s podacima stručnjaka koji procjenjuju da je najmanje 40 000 stranih boraca otišlo u Siriju, od kojih je većina završila u ISIL-u, a što se tiče onih koje je ISIL pozvao da treniraju i vrate se u domovinu zbog napada, rekao je Harry Sarfo, povratnik iz ISIL-a koji je bio zatvoren u Njemačkoj, Abu Mansur objašnjava: “Mi smo bili prijemna točka. Nismo pitali hoće li se vratiti nakon napada. Bio je to rad Raqqe.”

Iako potvrđuje da se dogodilo da su neki pozvali druge da se vrate kući i napadnu tamo, ali to nije bio njegov posao, koji je bio samo na nekoj vrsti “recepcije”.

“Ova praksa postoji, ali nisu svi ljudi koji su se vratili kući uspavane ćelije. Mnogi jednostavno napuste naš posao. Mnogima se situacija nije svidjela i oni su otišli”, objašnjava, komentirajući izjave nekih da većina povratnika ISIL-a u Europi mogu biti dio uspavanih ćelija.

“Postojao je središnji ured u Aleppu i u Raqqi. Dao sam im putovnice. Njihove kopije su poslane u našu arhivu”, kaže Abu Mansur.

“Otišao sam u Raqqu nakon što je koalicija napala granicu. Istočna Sirija je stekla stabilnost u Raqqi. Bilo je to 2015. i 2016. godine”, rekao je, a kada je  Kada upitan kako je ranjenom teroristu bilo dopušteno prijeći granicu i primiti medicinsku pomoć u Turskoj, sve iznenada poprima drukčiji zaokret, jer razumijemo da Abu Mansur nije bio samo emir, već i diplomat ISIL-a.

“Bilo je nekih sporazuma i dogovora između turske obavještajne službe i ISIL-a na graničnim koridorima za ljude koji su bili povrijeđeni”, nastavlja Abu Mansur.

“Imao sam izravan sastanak s Nacionalnom obavještajnom organizacijom Turske (MIT) i kasnije mnoge sastanke s njima”, rekao je i dodao kako su se timovi turske vlade sastajali s članovima ISIL-a.

“Bilo je timova. Neki su predstavljali tursku obavještajnu službu, a neki vojsku. Bilo je timova od 3 do 5 različitih grupa. Većina sastanaka je održana u Turskoj u vojnim objektima ili u njihovim uredima. To je ovisilo o pitanju. Ponekad smo se sastajali svaki tjedan, ovisi o tome što se dogodilo. Većina sastanaka održana je nedaleko od granica, neki u Ankari, a neke u Gaziantepu”, rekao je.

Kada je spomenuo sastanak s predstavnicima turske vlade u Ankari, odjednom se prisjetio i rekao sljedeće: “Prelazio bi granicu i oni su me puštali da prođem. Na granicu su mi Turci uvijek slali automobil i bio sam zaštićen. Sa mnom je bio tim od dvije ili tri osobe s naše strane. Većinu vremena sam ja vodio naš tim.”

Čini se da se Abu Mansur susreo s visokim dužnosnicima u svim granama državne sigurnosti i dogovorenim transakcijama.

“Pitanje zajedničkih koristi je bila velika tema. Ovo je nova stvar kada stvarate državu i odvajate je od vanjskog svijeta. Pregovori nisu bili jednostavni. Trebalo je dugo vremena. Ponekad je bilo teško. Ja nisam tip o kojem govorite”, kaže Abu Mansur, frustriran time što ga zovu nekom vrstom ambasadora.

Izjavio je da ambasador nije termin koji bi koristili u Islamskoj državi. Ipak, kako on nastavlja, saznajemo da se njegovo “diplomatsko” izvještavanje u ime ISIL-a proširilo i na samog turskog predsjednika.

“Namjeravao sam ga upoznati, ali sastanak nije uspio. Jedan od njegovih obavještajaca je rekao da me Erdogan želi vidjeti nasamo, ali to se nije dogodilo”, kaže bivši emir ISIL-a.

Abu Mansur objašnjava: “Dobio sam zapovijed od predstavnika Medžilis Al-Šure od Iračanina Mohameda Khoduda. Predstavnici šure ISIL-a imaju najviši autoritet i utječu na tijek pregovora i izbor delegata. Što se tiče Abu Bakra Al-Baghdadija, Abu Mansur priznaje: “Vidio sam ga nakratko”. Pitali su ga je li to s Turcima bila financijska veza.

“Među nama nije bilo problema s novcem”, kaže Abu Mansur i slaže se da je to bila koordinacijska funkcija – “diplomacija u kojoj koristi imaju obje strane”.

Prema Abu Mansuru, korist za Tursku je bila što se ISIL nalazio u pograničnoj zoni, a Turska želi kontrolirati svoje granice kako bi kontrolirala sjevernu Siriju. Zapravo, imali su ambicije ne samo da kontroliraju Kurde. Željeli su cijeli sjever, od Kassaba, najsjevernije točke Sirije, sve do Mosula.

“To je ideologija Erdoganovih islamista”, objašnjava Abu Mansur, dodajući: “Oni su željeli cijeli sjever Sirije i to su njihove stvarne ambicije. Zapravo, razgovarali smo o onome što je Erdogan javno rekao i što je doista želio. Ovaj dio Sirije je bio dio osmanske države. Prije sklapanja sporazuma nakon Prvog svjetskog rata, Aleppo i Mosul bili su dio turskog Osmanskog carstva, a onda su izgubili te regije u paktu koji je potpisan prije stotinu godina. Na našim susretima razgovarali smo o obnovi Osmanskog carstva. Bila je to njihova vizija Turske.

Abu Mansur jasno kaže da je ono što mu je rečeno tijekom susreta s Turcima predstavljeno kao vizija predsjednika Erdogana, ali njih nije nužno dijelio svatko.

“Ne mogu reći da je to vizija cijele turske vlade. Mnogi se protive provedbi ovog projekta. Kažu da će pokušati jednostavno pobijediti PKK i Kurde. Boje se ujedinjenja Kurda i činjenice da bi mogli postati kurdska država, a bili su se proširili i na Aleppo”, dodaje Abu Mansur.

U vezi s težnjama Turske u Siriji nastavlja: “Budući da su država NATO-a, a ne mogu koristiti NATO protiv njih, a žele uništiti kurdski svijet, stoga su se tim bavili preko ISIL-a i imali su koristi od Islamske države.”

“Ovo je bila velika prednost za kalifat, jer su nam štitili leđa. Oko 300 km naše granice je bilo s njima. Turska se smatrala izvorom medicine, hrane i tolike druge pomoći. Vrata su nam bila otvorena”, rekao je Abu Mansur.

Međutim, oko dobivanja oružja iz Turske Abu Mansur skida bilo kakvu krivnju s Turaka, tvrdeći: “Nitko ne može optužiti tursku vladu da nam je dala oružje, jer smo oružje dobili iz različitih izvora. Zapravo, nismo ni morali nabavljati oružje iz Turske”.

Istaknuo je da su im vojnici Slobodne sirijske vojske davali oružje za kutiju cigareta.

“Oporbena vlada nam je dala oružje. Mnoge kriminalne i druge skupine su nam prodavale oružje. U Siriji je i nafta bila dovoljna za plaćanje oružja i svega što vam je potrebno”, nastavlja Abu Mansur.

“Naši prihodi od nafte iznosili su više od 14 milijuna dolara mjesečno, a čak je polovica tog novca bilo više nego dovoljno za plaćanje svega što nam je potrebno za tadašnje troškove oružja.  Kad uočim ogroman iznos od 7 milijuna dolara mjesečno za oružje, to je zapravo mali iznos. Ponekad je cijena po bitki bila 10 milijuna dolara”, rekao je.

Abu Mansur inzistira na pribavljanju dodatnih podataka o općem proračunu ISIL-a, kaže da je bio u zatočeništvu 1,5 godinu i više se ne sjeća općeg proračuna ISIL-a. Ipak, čini se da ga je znao dobro i detaljno.

“Složili smo se poslati naše borce u bolnice u Turskoj. Bilo je to olakšanje i nisu ni gledali putovnicu posjetitelja na liječenju. Uvijek su bila otvorena vrata. Da smo imali hitnu pomoć, mogli bismo prolaziti bez pitanja. Možemo prijeći granicu u Tursku na mnogim mjestima. Oni ne pitaju ništa dužnosnike koji su dopustili prelazak. Samo smo ih morali obavijestiti”, pojašnjava.

Na pitanje kako točno objasniti kako se to događalo, Abu Mansur objašnjava: “Kada je osoba ozlijeđena, u Siriji je bolnica, a ta ga bolnica šalje automobilom do granice. Na turskoj su strani čekala hitna vozila. Bilo je liječnika koji nisu voljeli Bashara. Tretirali su naše momke. Turska obavještajna služba je zala za svaku kritičnu situaciju i slala hitnu pomoć do granice. Bilo je i bolnica u blizini granice. Tko je dobio prvu pomoć, tamo bi se liječio, a MIT je slao ostale širom Turske, ovisno o njihovim potrebama. Bilo je vrlo zainteresiranih liječnika, sirijskih i turskih, koji su željeli pomoći. Dakle, ako ih nije bilo moguće tretirati na granici, oni bi bili poslani dalje u Tursku.”

Pitamo tko je platio medicinske račune. “ISIL je plaćao za liječenje, ali neke turske državne bolnice su te borce uzimale besplatno. Ne samo borce, već i žrtve eksplozija. Ne znam koliko ih je liječeno u Turskoj, ali to je bilo uobičajeno”, objašnjava Abu Mansur, dodajući kako to nije njegovo područje pa o tome nema informacija.

“Jednostavno znam za sporazum da otvore vrata za naše ranjene i da su za njih slana kola hitne pomoći. Bio je to međudržavni sporazum za naše ranjene. Složio sam se oko tih sporazuma. Za ranjenike, lijekove i druge potrepštine, a ja sam pregovarao po vodi u Eufratu”, dodao je.

Problem vode je bio presudan za ISIL i dopušteno im je da imaju vodu za poljoprivredu i proizvode električnu energiju preko brana.

“Zapravo, mi u Siriji smo imali sporazum s Turskom za oko 400 kubnih metara u sekundi za Siriju. Nakon revolucije počeli su smanjivati količinu vode na 150 kubnih metara u sekundi. Nakon naših pregovora 2014. vratili su 400. Trebali smo i struju, kao vitalni izvor života. Voda je također išla i za Irak. Ali važnost vode ne može se minimizirati. Ona je potrebna za rad brana. Možda imamo još jedan izvor, na primjer, benzin, ali nam je potrebna voda za poljoprivredu. Postoje tri brane. Najveća je brana Tabka. Zapravo, sa 150 kubnih metara smo mogli proizvoditi struju. Pregovori su trajali mnogo vremena”, objašnjava Abu Mansur.

Na pitanje što je ISIL dao u zamjenu za vodu, odgovorio je: “Dali smo ono što su htjeli – njihova zemlja je bila sigurna i stabilna.”

Pitam misli li da je ISIS pristao da ne napada unutar Turske.

“U pregovorima nisam mogao reći da napadamo Tursku. To je jezik bandi, ali rekao sam da ćemo pokušati sačuvati i Tursku od vojnih bitaka i ne vidimo Tursku kao neprijatelja. Razumjeli su o čemu govorimo. Mnogo puta smo rekli: “Vi niste naš neprijatelj.”

Abu Mansur objašnjava da je ISIL pregovarao i s Turskom i s predstavnicima “Assadova režima” oko kontrole nad branom Tabka, kao i drugim resursima pod njihovom kontrolom.

“Na kraju, kad je Raqqa bila opkoljena, koalicijske snage su pokušale  kontrolirati branu. Ovo je laž. Nije bilo kontrole. Sva vrata su bila zatvorena, a razina vode se podigla. Govorilo se da će brana puknuti, ali tehnički to nije bilo moguće. Da bi riješio problem, ISIL je omogućio Assadovim inženjerima da ručno pokušaju otvoriti vrata. To su bili inženjeri kompanije koja pripada Assadovom režimu. Kad su pokušali popraviti vrata i ručno ih otvoriti, koalicijske snage su ih pogodile i umrli su u Raqqi”, rekao je Abu Mansur.

Što se tiče prodaje ISIL-a, Abu Mansour priznaje: “Najveći dio sirijske nafte otišao je u Tursku, a tek male količine režimu Bashara. Nisam ni morao pregovarati o toj prodaji izravno s turskim vladinim dužnosnicima, budući da se to dogodilo spontano”.

“Mnogo trgovaca je bilo u poslu, a Turska je bila jedino tržište na kojem se nafta mogla prodati. Njihovi trgovci su plaćali naftu koja je otišla u Tursku”, objašnjava on, jasno stavljajući do znanja da, iako se vjeruje da se Erdoganov sin obogatio na nafti ISIL-a, poslove su obavljali posrednici.

“Nafta koja je išla sirijskoj vladi je malo slana kroz nafotovod, a malo kamionima. Naftu koju je ISIL slao u Tursku ugovarali su trgovci iz Turske, koji su došli kupiti naftu s našim dopuštenjem. Trgovci su dolazili i sa sirijske strane”, dodao je.

Na pitanje o pregovorima za oslobađanje turskih diplomata i radnika nakon što je ISIL zauzeo Mosul, Abu Mansur objašnjava: “Pregovori su se vodili u Siriji. Zapravo, ISIL je ušao u Mosul i nije se očekivalo preuzimanje u jednom danu. Trebalo je mnogo dana, ali mislim da je turska vlada naredila konzulu da ne napušta Mosul. U to su vrijeme u Mosulu boravili i mnogi turski kamiondžije. Nisu bili u opasnosti, ali u tijeku su bili pregovori za njihovo oslobađanje. Islamska država je postavila zahtjeve. Trebalo je vremena. Nismo tražili otkupninu za osoblje i konzula, već povratak naših zatvorenika. MIT je znao njihova imena. U zamjenu za konzula i njegovo osoblje je oko 500 zatvorenika pušteno iz Turske i vratilo se u kalifat”.

Što se tiče vojnika koji čuvaju grob Sulejmana Šaha, koji su turski vojnici imali dozvolu da štite u Siriji, a ISIL ga je preuzeo 2014. godine, Abu Mansur je rekao: “To nije bilo oslobađanje njihovih vojnika. Imali su 45 stražara koji su se mijenjali svakih 6 mjeseci. Turska je  rekla da su pušteni, kada je ISIL zauzeo grob, ali je to u stvarnosti bila samo promjena straže. U to vrijeme nismo htjeli imati problema s Turskom. To bi bila prepreka našem radu, pa smo ih pustili da odu u Tursku.”

Prema Abu Mansuru, Turska je 2014. pokušala igrati dvostruku igru sa Zapadom.

“Puštali su strane borce u Siriju, ali su stvarali dojam da poduzimaju mjere kako bi to spriječili. Turska je željela da inozemni borci lako prelaze granice”, objašnjava Abu Mansur.

“Oni su samo željeli kontrolirati proces, morali su znati i kako ulaze, pa su me pitali da kažem tko je ušao i gdje. Zapravo, turska strana je rekla: “Morate promijeniti način na koji prelazite granicu. Na primjer, nemojte ići s grupama u Siriju, jer je sumnjivo kada uđe grupa ljudi. Idite samo kroz određene kontrolne točke. Idite bez oružja. Nemojte dolaziti s dugim bradama. Vaš ulaz sa sjevera prema jugu trebao držati što tajnijim.”

“Na primjer, momci iz EU bili su vrlo upečatljivi po bradama, tako da su morali prolaziti noću, ne se međusobno  presijecati i nisu trebali dolaziti u skupinama, kao prije, da bi ih sakrili. Za Europljane, to ovisi o osobi, ako može komunicirati sa Sirijcima, može doći nezapaženo. Arapi su mogli normalno ući”.

Nismo pitali Abu Mansura jesu li europski Arapi dobili lažne sirijske putovnice za ulazak, ali smo saznali od drugih članova ISIL-a koji su nam dali intervju da su je ISIL lažne sirijske putovnice osigurao za militante iz Europe i dobili bi dokumente još u Istanbulu. Najvjerojatnije su to oni koji su, prema Abu Mansuru, mogli normalno ući kroz granične prijelaze, jer su zbog dokumenata lako mogli opravdati zakonitost njihovog ulaska u Siriju iz Turske.

“U 2014. su otvorili su nekoliko legalnih prolaza koje je vidio MIT, preko kojih su naši ljudi dolazili i odlazili. Ali ulazak u Siriju je bio lakši nego povratak u Tursku. Turska je kontrolirala pokrete”, objašnjava Abu Mansur.

Objašnjava da su oni koji nisu mogli legalno ući u Siriju koristili “posebne metode” koje su im pružili krijumčari koje je platio ISIL. Tvrdi da su krijumčari radili godinama i da su oni također bili regrutirani od strane turske obavještajne službe. Međutim, ISIL nikada nije vjerovao tim ljudima, jer su u poslu samo tražili novac.

“Krijumčar je kao trgovac ili taksist. Plaćate mu, ali mu ne vjerujete. On nam nije nužno odan i možda su simpatizirali sirijsku stranu. Naši razgovori su održani jednom u Siriji, drugi put u Turskoj, i tako dalje,… tamo i natrag”, objašnjava Abu Mansur, ali najčešće “na granicama, na službenim prolazima”.

Međutim, 2016. godine Abu Mansur je zamoljen da se predstavi u Ankari i ostane nekoliko tjedana.

“Tražili su od nas da neko vrijeme ostanemo u Turskoj i da ćemo se možda sastati s predsjednikom Erdoganom. U to vrijeme, 2016. godine, prije vojnog napada na Manbij u razdoblju od lipnja do rujna 2016., Turska je pokušala prekinuti odnose s Islamskom državom. Otišao sam kako bi ostao u Ankari. Odjednom, užasnut mišlju da bismo mogli biti u istom hotelu u Ankari od jedne od mojih mnogobrojnih posjeta, pitam s užasom o tome gdje ću biti. Bio je privatni hotel za goste. Zgrada obavještajne službe. Mislim da sam bio na određenom mjestu u njihovom stožeru ili je to možda bila sigurna kuća. Ostao sam tamo tjedan dana”, rekao je bivši “ambasador kalifata” u Turskoj.

“Ne bi me držali, da sam tražio da odem. Bio sam pod njihovom zaštitom. Također su predložili da, ako želim odsjesti ovdje tjedan dana, mogu to organizirati i prijeći u grad. Turska je imala proturječja u odnosu s nama”, rekao je Abu Mansur.

Slično tome, unutar ISIL-a su postojale skupine koje se nisu međusobno slagale.

“Nakon događaja u Manbiju su se dogodile mnoge promjene. Uvijek je postojao unutarnji sukob u Islamskoj državi. Turska nas je mnogo puta pitala za uspostavu sigurne između Turske i Sirije. Htjeli su da Sirijci žive 10 km od granice, ali pod kontrolom Turske. Turska je željela da se pomaknemo 10 kilometara od granice kako bismo uklonili opasnost za njih. Željeli su ovu zonu pod turskom kontrolom. 60 km dugu i 10 km široku”, dodao je.

Pitamo ga što je pošlo po zlu u odnosima s Turskom i je li ISIL proveo teroristički napad na zračnu luku, noćni klub i na ulicama u Ankare i Istanbula.

“Operacije s napadima u Turskoj nisu bile političke. Bio sam u Turskoj i mislili su da imam veze s tim skupinama. Bio sam u Gaziantepu kad je napadnuta zračna luka u Istanbulu. Kada se to dogodilo, mislili su da je to nešto što se priprema s političke strane Islamske države, ali to nije bilo logično. Mi smo tamo i napadamo ih. Napadači su poslani iz Raqqe. Naša unutarnja sigurnost je naručila turske ćelije ISIL-a i mislim da su u ovoj skupini bili momci iz Nacionalne obavještajne zajednice Turske (MIT). Sumnjao sam da napad na zračnu luku nije koristio ISIL-a, nego je bio u interesu pojedinih skupina ISIL-a koje su željele napade u Turskoj ili su bile pod utjecajem drugih obavještajnih službi koje nisu željele veze između kalifata i Turske. Inače, taj napad nije imao nikakvog smisla, jer je većina naših ljudi prošla kroz tu zračnu luku. Možda su nalozi za te napade došli od momaka iz MIT-a u kalifatu, a ne s naše političke strane. Nisu htjeli uništiti Erdogana, već jednostavno promijenili njegov kurs u sirijskom pitanju. Željeli su da iskoristi vojsku za napad na Siriju i napad na ISIL. Napad na zračnu luku mu je dao dobar razlog za ulazak u Siriju”, tvrdi diplomat bivšeg samoproglašenog “kalifata”.

“Ovo nije teorija urote”, insistira Abu Mansur, rekavši da je, kada ga je zarobio YPG, prije nego što je prebačen u Irak, čuo da je turska vlada, nakon što su bili u Raqqi, dovela 40 ljudi koji su bili dio turskih snaga sigurnosti.”

Iako bi ono što je čuo moglo biti istinito, to ne znači da su ti turski obavještajci radili s takozvanom Islamskom državom. Možda su to bili turski obavještajci raspoređeni unutar organizacije kako bi je nadzirali, tvrdi autorica intervjua Anne Speckhard.

Međutim, Abu Mansur inzistira da su Turska i predsjednik Erdogan sa svojim “islamističkim težnjama” surađivali s “kalifatom” i podsjeća: “Ako se vratite Erdoganovoj priči, on je bio u Afganistanu od 1983. do 1987. Zaglavio je u njemu.”

Putovanje Abu Mansura započelo je u Maroku, kada je bio mladić i gdje je prvi put vidio događaje 11. rujna iz daljine. Odjednom osjetio da ako nije s njima, kao što je rekao američki predsjednik Bush, onda je protiv njih i da se muslimani u svijetu trebaju ujediniti i suprotstaviti se diktatorima i svjetskim silama kao što je koalicija koju predvode Sjedinjene Države.

“Nakon što sam čuo kako George Bush kaže da ste s nama ili protiv nas,… kad sam to čuo i vidio njegovu invaziju na Irak, tražio sam one koji su stali iza muslimana”, rekao je Abu Mansur i dodao kako je počeo pratiti postupke vođe Al-Qaide u Iraku, Abu Musaba Al-Zarqawija, i proučavati učenja džihadističkih militanata na internetu.

“Invazija na Irak duboko je dodirnula srce muslimana, puno više od Afganistana. Počinjemo se ponovno stvarati. Znamo da se borimo protiv vrlo pametnih ljudi i moramo se dobro pripremiti. Počele su nastajati grupe otpora u Maroku i onda su ih odveli, što me je navelo da budem vrlo oprezan i vrlo strpljiv u odabiru vremena otpora”, rekao je.

Abu Mansur je čekao do 2013. kada je bio uvjeren da je došlo “pravo vrijeme” i da se u Siriji može stvoriti islamska država, nakon čega se u potpunosti predao toj ideji i da joj pomogne da uspije.

“Tražili smo identitet muslimana kako bismo zaštitili muslimane i kako bi mogli ispuniti svoje islamske dužnosti. Nije bilo želje za borbom, nije bilo sklonosti ubijanju ili osveti, samo da se oslobode diktatora. Koristim to oružje da spriječim štetu od drugih, jer sve što se čini silom mora se vratiti silom. Sve ove režime smo bili prisiljeni slušati, nismo ih sami odabrali”, objašnjava.

U zatvoru je uspio razmisliti o tome je li san o “pravednoj i dobroj islamskoj državi” moguć i je li ISIL imao priliku ostvariti je.

“Danas se osjećam jako umorno. Ovo nije kako vi vidite. Većina ISIL-a nisu obrazovani ljudi. Većina ih ima neke svoje razloge  što su došli, jer vjeruju da u nas mogu zadovoljiti njihove težnje. Dolazili smo spasiti muslimane od autoritarnog sirijskog režima i graditi naše snove u kalifatu, ali na kraju nismo bili ništa bolji. U “Islamskoj državi” ima mnogo ljudi na vlasti s diktatorskim sklonostima. Ponekad osjećam da smo iskorišteni, kao spaljeni i odbačeni papir. Pokušali smo ukloniti Assada i zamijeniti ga gorim ljudima od Assada”, dodao je Abu Mansur Al-Magrebi.

“Praksa protiv sirijskog naroda bila je vrlo okrutna. Ljudi koji su bili pod vlašću ISIL-a su lišeni obrazovanja. Oni su samo htjeli proizvoditi naftu, itd. Nisu razmišljali o siromašnim ljudima kako bi im podigli životni standard, o čemu bi trebali brinuti. Isto tako, pod Basharom i strankom Ba’ath je postojala vrlo stroga sigurnosna agencija, ali je ISIS izgradio mnogo gori sigurnosni sustav EMNI. Osim toga, podijelili su ljude u borce i neborce. Borci nisu mogli biti kažnjeni, dok su drugi kažnjavani”, kazao je.

“U Rakki su na različitim mjestima bila tijela po cestama. Kada ste prolazili kroz trgove i gradske ceste, vidjeli ste tijela kako vise. Bilo je mučenja, mučenja strujom. To nisu dobri ljudi. Pokušavaju iskoristiti svoje položaje. Svatko od njih ima želju vladati. Ja nisam tražio moć, ni kontrolu”, kaže Abu Mansur i možda govori iskreno, prenosi logično.com

Jednom je predstavljao ISIL kao veleposlanik, predstavljajući kratkotrajnu i “moćnu državu”, a sada je nemoćan, sjedi u iračkom zatvoru i osuđen je na smrt. Njegovi su snovi potpuno propali.

HS Today / Ahval News