INTERVIEW POSKOKA SA ŽELJKOM KOMŠIĆEM: Neću čestitati Milanoviću. Lik mi ne da domovnicu

Poskok: Gospodine Komšiću, Milanović je osvojio još jedan mandat. Zašto mu niste čestitali?
Komšić: Ne.

Poskok: Ne? Možete li pojasniti?
Komšić: Možda.

Poskok: Možda? Što to znači?
Komšić: Komplicirano.

Poskok: Pa nije valjda tako komplicirano poslati čestitku?
Komšić: Znaš.

Poskok: Što znam?
Komšić: Sve.

Poskok: Dakle, mislite da je Milanović to očekivao?
Komšić: Nikad.

Poskok: Nikad? Pa ipak, ljudi očekuju neku pristojnost među susjedima.
Komšić: Susjedi.

Poskok: A kakav je vaš odnos s Milanovićem, osobno?
Komšić: Hladan.

Poskok: Zato što je kritizirao vaš izbor?
Komšić: Zrcalo.

Poskok: Hoćete reći da je Milanović vaše zrcalo?
Komšić: Rekao.

Poskok: Je li moguće da je razlog jednostavniji? Možda niste imali vremena?
Komšić: Možda.

Poskok: Možda? Gospodine Komšiću, građani žele znati: zašto mu niste čestitali?
Komšić: Stvar.

Poskok: Kakva stvar?
Komšić: Velika.

Poskok: Ali o čemu se radi?
Komšić: Tajna.

Poskok: Tajna? Što bi moglo biti tako tajnovito?
Komšić: Sve.

Poskok: Gospodine Komšiću, mislite li da će ovo utjecati na odnose između BiH i Hrvatske?
Komšić: Možda.

Poskok: Je li moguće da ste samo zaboravili?
Komšić: Ne.

Poskok: Pa, hoćete li mu naknadno čestitati?
Komšić: Vidjet ćemo.

Poskok: Gospodine Komšiću, ovo je bio… zanimljiv razgovor.
Komšić: Znam.

Poskok: Gospodine Komšiću, jeste li svjesni da hrvatski član Predsjedništva mora imati politički utjecaj u hrvatskom klubu Doma naroda?
Komšić: Jesam.

Poskok: Ali vi nemate taj utjecaj, zar ne?
Komšić: Možda.

Poskok: Možda? Zar nije jasno da vas hrvatski narod ne priznaje?
Komšić: Jasno.

Poskok: Pa kako onda mislite obavljati dužnost?
Komšić: Kreativno.

Poskok: Kreativno? Na koji način?
Komšić: Mudro.

Poskok: Ali vaše „mudro“ djelovanje ne odražava volju Hrvata. Kako to komentirate?
Komšić: Ne komentiram.

Poskok: Zar nije ključna zadaća hrvatskog člana Predsjedništva štititi interese Hrvata?
Komšić: Teoretski.

Poskok: Teoretski? Gospodine Komšiću, ovo nije teorija, ovo je stvarnost.
Komšić: Možda.

Poskok: Kako možete ignorirati činjenicu da Hrvati žele veto u Domu naroda?
Komšić: Možda žele.

Poskok: Naravno da žele. Pa vi to znate, zar ne?
Komšić: Znam.

Poskok: Onda zašto ne djelujete u skladu s time?
Komšić: Ne mogu.

Poskok: Ne možete? Ili ne želite?
Komšić: Obje.

Poskok: Obje? Gospodine Komšiću, ovo je ozbiljan problem.
Komšić: Možda.

Poskok: Pa kako biste opisali svoju funkciju, ako ne radite za Hrvate?
Komšić: Neutralno.

Poskok: Neutralno? Ali to nije ono što Hrvati trebaju.
Komšić: Njihov problem.

Poskok: Njihov problem? Zar nije i vaš?
Komšić: Možda.

Poskok: Gospodine Komšiću, jeste li vi zapravo u sukobu s vlastitom funkcijom?
Komšić: Filozofsko.

Poskok: Filozofsko? Ovo nije filozofija, ovo je politika.
Komšić: Debata.

Poskok: Gospodine Komšiću, mislite li da biste trebali podnijeti ostavku?
Komšić: Ne.

Poskok: Nikada?
Komšić: Nikada.

Poskok: Dakle, tvrdite da ste i dalje legitimni hrvatski član Predsjedništva?
Komšić: Naravno.

Poskok: Unatoč svemu što smo upravo rekli?
Komšić: Apsolutno.

Poskok: Gospodine Komšiću, ovo je bio… iscrpljujući razgovor.
Komšić: Znam.

Poskok nastavlja razgovor sa Željkom Komšićem, postavljajući pitanje o razlici između izvornika Daytonskog sporazuma i njegovog prijevoda na bosanski, hrvatski i srpski jezik. 

Poskok: Gospodine Komšiću, u izvorniku Daytona jasno stoji da hrvatski član Predsjedništva veto podnosi na teritoriju s kojeg je izabran. Kako tumačite tu razliku u prijevodu?
Komšić: Ne znam.

Poskok: Ali ta razlika mijenja smisao funkcije hrvatskog člana Predsjedništva.
Komšić: Možda mijenja.

Poskok: Znači li to da vi zapravo ulažete entitetski, a ne hrvatski veto?
Komšić: Tako ispada.

Poskok: Zar nije to onda kršenje duha Daytona?
Komšić: Formalno nije.

Poskok: Pa kako objašnjavate da se u prijevodu izostavlja pojam teritorija s kojeg se bira hrvatski član?
Komšić: Nesretan slučaj.

Poskok: Nesretan? Ili namjeran?
Komšić: Tko zna.

Poskok: Zar vas ne brine da vas Hrvati zbog toga ne priznaju?
Komšić: Ne priznaju ionako.

Poskok: Onda zašto uopće obnašate tu funkciju?
Komšić: Zakon dopušta.

Poskok: Znači, sve je po zakonu, ali ne i po duhu Daytona?
Komšić: Tehnički točno.

Poskok: Gospodine Komšiću, ako Dayton kaže jedno, a prijevod drugo, nije li to manipulacija?
Komšić: Možda jest.

Poskok: Treba li onda vratiti izvorni tekst Daytona?
Komšić: Tko će?

Poskok: Pa možda upravo vi, kao “hrvatski” član Predsjedništva?
Komšić: Nisam siguran.

Poskok: Dakle, priznajete da se služite krivim prijevodom za vlastitu legitimaciju?
Komšić: Ne bih rekao.

Poskok: Što biste onda rekli?
Komšić: Ne komentiram.

Poskok: Gospodine Komšiću, što vas sprječava da čestitate Milanoviću na pobjedi?
Komšić: Nije prioritet.

Poskok: Zašto? Red bi bio, zar ne?
Komšić: Možda bi.

Poskok: Nije li vrijeme da barem ovaj posljednji mandat posvetite Hrvatima?
Komšić: Vidjet ćemo.

Poskok: Ne mislite li da bi takav potez pokazao HDZ-u kako se stvarno brane nacionalni interesi?
Komšić: Teško pitanje.

Poskok: Ali zar ne bi bilo korisno za vašu političku ostavštinu?
Komšić: Možda bi.

Poskok: Pa zašto onda ne pokušate?
Komšić: Razmislit ću.

Poskok: Gospodine Komšiću, zašto baš sada ne biste pokazali iskrenu brigu za Hrvate?
Komšić: Puno razloga.

Poskok: Recite barem jedan.
Komšić: Nema potrebe.

Poskok: Hoće li vaša čestitka Milanoviću ipak stići?
Komšić: Možda nikad.

Poskok: Gospodine Komšiću, bi li vas domovnica motivirala da čestitate Milanoviću?
Komšić: Možda bi.

Poskok: Dakle, postoji šansa?
Komšić: Teoretski.

Poskok: A što biste napravili s domovnicom?
Komšić: Neću otkriti.

Poskok: Zar to nije prilika da pokažete hrvatsku solidarnost?
Komšić: Možda jest.

Poskok: A ako vam Milanović osobno uruči domovnicu?
Komšić: Zanimljivo bi bilo.

Poskok: Hoćete li mu onda čestitati?
Komšić: Tko zna?

Poskok: Biste li mu možda čak pružili ruku suradnje?
Komšić: Ne isključujem.

Poskok: Znači, sve se vrti oko domovnice?
Komšić: Nije samo to.

Poskok: A što još?
Komšić: Osobni razlozi.

Poskok: Gospodine Komšiću, kako komentirate prijetnje smrću koje su vehabije na vašem skupu uputile Dragan Čoviću i Kolindi Grabar-Kitarović?
Komšić: Nisu moje.

Poskok: Vaš savjetnik Nihad Hebibović prijetio je slanjem terorista na Jadran. Kako to opravdavate?
Komšić: Ne opravdavam.

Poskok: Nije li to alarmantno za “građansku politiku” koju promičete?
Komšić: Možda jest.

Poskok: Kako biste ocijenili percepciju vaše politike – neki je uspoređuju s Al-Nusra frontom?
Komšić: Pretjerano.

Poskok: Zar nije problematično što su ovakvi incidenti povezani s vašim javnim skupovima?
Komšić: Nije moje.

Poskok: Ali Hebibović je bio vaš savjetnik?
Komšić: Prošla stvar.

Poskok: Pa ipak, politika koja se veže uz takve prijetnje izaziva strah i nepovjerenje. Kako to opravdavate?
Komšić: Ne opravdavam.

Poskok: Hoćete li poduzeti korake da se distancirate od takvih izjava i osoba?
Komšić: Možda hoću.

Poskok: Zar nije vrijeme da jasno osudite takve ispade?
Komšić: Rekao sam svoje.

Poskok: Smatrate li se odgovornim za atmosferu netrpeljivosti koja se stvara?
Komšić: Ne.

Poskok: Dakle, nije vaš problem?
Komšić: Nije moj problem.

Poskok: Gospodine Komšiću, za kraj, da provjerimo vaše poznavanje hrvatskog jezika. Kako se na hrvatskom kaže “narod”?
Komšić: Millet.

Poskok: A “suverenost”?
Komšić: Egemenlik.

Poskok: Dobro… A “pravda”?
Komšić: Adalet.

Poskok: Pa evo jedno lakše – “ustav”?
Komšić: Anayasa.

Poskok: Možete li barem jednu riječ na hrvatskom?
Komšić: Možda.

Poskok: I za kraj, kako biste na hrvatskom rekli “građanski”?
Komšić: Vatandaşlık.

Poskok: Hvala vam na sudjelovanju, gospodine Komšiću. Ovo je bilo… poučno?
Komšić: Sağ olun.

Poskok: Gospodine Komšiću, vrijeme je da se malo opustimo. Alkohol. Što najviše volite popiti i u kojoj prilici?
Komšić: Rakija, jutarnja.

Poskok: Jutarnja? Pa dobro, to je… zanimljiv izbor. Uz što ide rakija?
Komšić: Kava.

Poskok: A kad nije jutro? Recimo, večernji izlazak, druženje?
Komšić: Pivo. Mnogo piva.

Poskok: Imate li omiljenu marku piva?
Komšić: Bosansko. Šta drugo?

Poskok: U redu. A recimo, vino? Crno ili bijelo?
Komšić: Samo crno. Šljivovica bolje ide s crnim.

Poskok: Čekajte, miješate vino i šljivovicu?
Komšić: Na dobar dan – da.

Poskok: A kada nazdravljate, imate li omiljenu zdravicu?
Komšić: „Neka čuju svi!”

Poskok: Tko da čuje?
Komšić: Svi.

Poskok: Za kraj, što bi bio idealan povod da nazdravite?
Komšić: Kad odem u penziju.

Poskok: Pošteno. Hvala vam, gospodine Komšiću. Ovo je bio najopušteniji dio intervjua.
Komšić: Živjeli!

Poskok: Gospodine Komšiću, naši čitatelji vole čuti osobne misli lidera o važnim životnim pitanjima. Možete li podijeliti nekoliko misli o vjeri i što vas motivira?

Komšić: Naravno. Vjera je unutarnja snaga. Ne pokazujem je često, ali nosim je sa sobom.

Poskok: Na što konkretno mislite kad kažete “unutarnja snaga”?
Komšić: Mislim na izdržljivost, na sabur – strpljenje koje te vodi kroz teške trenutke.

Poskok: Dakle, sabur je ključna riječ?
Komšić: Apsolutno. Strpljenje i vjera u pravdu.

Poskok: Spominjete pravdu – je li to islamski koncept pravde ili univerzalna pravda?
Komšić: Islamski koncept pravde je vrlo precizan. Koga Allah vodi, taj ne luta.

Poskok: Postoji li neki specifičan motiv iz islamske tradicije koji vas inspirira u svakodnevnom radu?
Komšić: Inspirira me hadis: „Najbolji od vas su oni koji najviše koriste ljudima.” To je vodilja.

Poskok: Znači, svoju politiku vidite kao oblik služenja ljudima?
Komšić: Sviđa mi se kako ste to rekli. Da, služenje ljudima, ali uz svijest o višem cilju.

Poskok: A postoji li neka osobna molitva koja vam daje snagu?
Komšić: Svaka molitva. Ali najviše me smiruje Al-Fatiha. Uvijek iznova podsjeća na put koji treba slijediti.

Poskok: Hvala vam na ovim mislima. Imate li poruku za svoje birače?
Komšić: Sabur. I vjera da pravda dolazi onima koji je iskreno traže.

Poskok: Gospodine Komšiću, još jedno ležernije pitanje – koje medije najviše pratite u Bosni i Hercegovini?

Komšić: Pa, pratimo sve što nam može koristiti.

Poskok: Konkretno, neki portali ili televizije?
Komšić: Ima ih više. Klix, Faktor, Oslobođenje… Naravno, Al Jazeera.

Poskok: A domaći mediji koji vas često kritiziraju, poput Poskoka?
Komšić: (smijeh) I to ponekad pogledam, čisto da vidim koliko ste kreativni.

Poskok: Znači, ipak pratite?
Komšić: Moram, vi ste… inspiracija.

Poskok: A strani mediji?
Komšić: BBC, Guardian… Ponekad RT.

Poskok: RT? To je iznenađenje.
Komšić: (osmijeh) Uvijek je dobro imati širu sliku.

Tagovi: Željko Komšić, mediji u BiH, Klix, Al Jazeera, Oslobođenje, BBC, RT, Poskok.

Poskok: Gospodine Komšiću, kako vaša supruga gleda na sve ovo što se događa? Na vašu ulogu, kritike, pa i na činjenicu da vas dio građana ne priznaje kao svog predstavnika?

Komšić: Ona me podržava. Uvijek je bila uz mene, i u dobrim i u lošim trenucima.

Poskok: Možda bi ona, kao prva dama, mogla obići Hrvate u BiH? Zna se reći – iza svakog velikog muškarca stoji još veća žena. Možda ona ima hrabrosti za takav korak?

Komšić: (smijeh) Pa, znate… Ona ima svoje mišljenje, ali ne voli se previše eksponirati u politici.

Poskok: Ipak, nije mala stvar – prva dama svih građana BiH, uključujući i Hrvate. Ne bi li možda bila idealna za gradnju mostova?

Komšić: Teško da bi to mogla popraviti. Mostovi su… srušeni davno prije.

Poskok: Dakle, nema šanse da je vidimo u Čitluku, Grudama, Mostaru…?

Komšić: (osmijeh) Tko zna… Nikad ne reci nikad.

Poskok: Možda ona ima „muda“ koja vama, kažu, ponekad nedostaju?

Komšić: (smije se) Kreativni ste, kao uvijek. Ali, znate, moja obitelj i ja se međusobno podržavamo. To je najvažnije.

Poskok: Dakle, za sada ostaje – „ne, hvala“?

Komšić: Možemo reći… diplomatski, da.

Poskok: Gospodine Komšiću, u vezi s vašom odlukom da imenujete osobu za diplomaciju koja je, prema tvrdnjama, krivotvorila životopis i tvrdila da ima završeni fakultet, kako komentirate te navode?

Komšić: Nije moje da provjeravam. Svatko stoji iza svojih potpisa.

Poskok: No, nije li to ozbiljan propust, s obzirom na to da je riječ o diplomaciji koja treba predstavljati BiH u inozemstvu?

Komšić: To je posao Ministarstva vanjskih poslova. Oni provode postupke, ja nisam ni sudac ni inspektor.

Poskok: Ali vi ste je imenovali. Smatrate li da imate političku odgovornost za ovakve slučajeve?

Komšić: MVP daje plaću, ne ja. Moj zadatak je nominirati ljude, a ostalo je na institucijama.

Poskok: Što je s informacijama da nije povučena iz Praga unatoč aferi?

Komšić: Pitajte Elmedina Konakovića. Ministar je on, ne ja.

Poskok: Neki sugeriraju da je ovo naslijeđe Bisere Turković. Slažete li se?

Komšić: Apsolutno. Ovo su repovi njene administracije.

Poskok: Što je s potencijalnim kaznenim odgovornostima, ako su ovi navodi točni?

Komšić: Svatko tko je prekršio zakon mora odgovarati, ali opet, naglašavam – nisam ja taj koji treba to istražiti ili kazniti.

Poskok: Dakle, tvrdite da je kompletna odgovornost na MVP-u i da vi nemate nikakvu odgovornost u ovom slučaju?

Komšić: Točno. Ja sam svoj posao obavio prema procedurama. Ostalo je na nadležnim institucijama.

Poskok: Gospodine Komšiću, vratimo se malo u 1994. godinu i događaje u Varešu. Priča ide da ste večer prije sjedili i pili s hrvatskim suborcima iz HVO-a, a sutradan ih zarobili. Je li to točno?

Komšić: Nije baš tako…

Poskok: Pa kako je onda? Zar nije malo čudno da čovjek dobije Zlatnog ljiljana za takvo „junaštvo“?

Komšić: To je vojna situacija, razumijete? Rat je rat.

Poskok: Ali rat nije pijenje s ljudima i zarobljavanje istih nekoliko sati kasnije. Ne zvuči baš kao djelo dostojno Zlatnog ljiljana, zar ne?

Komšić: Svi smo mi imali svoje zadatke.

Poskok: Dakle, vaš zadatak je bio da ih zarobite? Ljude s kojima ste večer prije dijelili čašu rakije?

Komšić: Gledajte, bolje da su bili zarobljeni nego da…

Poskok: Da što? Da se vrate na položaje koji su tada bili pod zapovjedništvom Rasima Delića, zar ne? Je li vam to bila zapovijed?

Komšić: Ne ulazim ja u zapovijedi. Radili smo ono što je najbolje za sve.

Poskok: Najbolje za sve? Za vas sigurno – Zlatni ljiljan je bio osiguran. A što je bilo s tim ljudima nakon što ste ih zarobili?

Komšić: Pa bolje zarobljeni nego osuđeni za UZP ili nešto drugo.

Poskok: Čekajte, želite reći da ste ih zarobili kako ne bi napravili neki zločin? Je li to ozbiljno vaša obrana?

Komšić: Bolje spriječiti nego liječiti.

Poskok: Dakle, vi ste tada bili neka vrsta vizionara?

Komšić: Radili smo što smo morali.

Poskok: Gospodine Komšiću, je li to vaš način da priznate kako možda postoji mrlja na vašem ratnom putu?

Komšić: Nema mrlje, samo odluke u interesu mira.

Poskok: I tako ste postali ratni heroj?

Komšić: Zlatni ljiljan ne dijeli se tek tako.

Poskok: Sudeći po ovom razgovoru, možda i dijeli.

Poskok: Gospodine Komšiću, imamo jedno ozbiljno pitanje za vas. Selmo Cikotić, bivši ministar obrane, trenutno je u zatvoru, ali nije procesuiran za zločine u Bugojnu. Znamo da ste u jednoj emisiji izjavili kako biste “bili iznenađeni tko traži da se ti slučajevi ne diraju”, i pritom naglasili da taj pritisak ne dolazi ni od Bošnjaka ni od Srba. Možete li nam reći tko je to?

Komšić: Ne mogu ulaziti u detalje.

Poskok: Ne možete ili ne želite? Znate li da je prikrivanje takvih informacija kazneno djelo?

Komšić: Sve je to komplicirano.

Poskok: Komplicirano je? Znate tko vrši pritisak da se zločini u Bugojnu ne procesuiraju, ali ništa niste poduzeli. Nije li to vaš posao kao člana Predsjedništva BiH – zastupati pravdu i prijaviti takve stvari?

Komšić: Sve se rješava institucionalno.

Poskok: Institucionalno? Gospodine Komšiću, godinama znate tko radi pritisak, a niste podnijeli kaznenu prijavu. To znači da ste de facto postali saučesnik u zataškavanju zločina.

Komšić: To nije moj posao.

Poskok: Kako nije? Vi ste hrvatski član Predsjedništva. Ako nije vaš posao, čiji je?

Komšić: To treba raditi pravosuđe.

Poskok: Kako će pravosuđe raditi svoj posao kad vi, kao državni lider, ne podnosite prijave protiv onih koji opstruiraju istrage? Sjetimo se, to je vaš citat: “Iznenadili biste se tko traži da se ne dira.” Pa dajte, iznenadite nas.

Komšić: Ne bih o tome.

Poskok: A zašto? Je li to zato što je u pitanju američki ambasador Murphy? Ili je to zato što se plašite reakcije svojih političkih partnera?

Komšić: Ne bih ulazio u te spekulacije.

Poskok: Spekulacije? Gospodine Komšiću, vi ste osoba koja je izravno priznala da zna tko blokira pravdu za zločine u Bugojnu. Svako daljnje izbjegavanje odgovora ne samo da je moralno problematično, već bi moglo biti i pravno inkriminirajuće.

Komšić: Sve će se riješiti u svoje vrijeme.

Poskok: Gospodine Komšiću, to nije odgovor. Pravosuđe neće djelovati samo od sebe dok politički lideri kao vi zatvaraju oči. Je li vama lakše nositi teret takvog zataškavanja ili biste radije pogledali obiteljima žrtava u lice i rekli im da znate tko sprječava pravdu, ali da vas nije briga?

Komšić: Pravda će pobijediti.

Poskok: Možda. Ali ne zahvaljujući vama.

Poskok: Gospodine Komšiću, kakav je osjećaj biti jedini čovjek u povijesti koji je četiri puta izabran s ciljem da majorizira vlastiti narod? To je, priznat ćete, poprilično jedinstven “uspjeh”.

Komšić: Radim u interesu svih građana.

Poskok: Zanimljivo. Ali taj “interes svih građana” uvijek nekako uključuje majorizaciju Hrvata, naroda kojeg bi vi trebali predstavljati. Nije li to malo paradoksalno?

Komšić: Nisam ja birao sustav.

Poskok: Ali ste ga iskoristili do maksimuma. I ne samo to – nakon četiri puta što ste birani uz pomoć bošnjačkih glasova, taj isti narod nazivate radikalnim. Gdje su te prijetnje? Gdje su ti radikali?

Komšić: Postoje tendencije.

Poskok: Tendencije? Znači, nema stvarnih prijetnji, samo “tendencije”? Pa zašto onda cijelo vrijeme ponavljate tu mantru o radikalizmu?

Komšić: Govorim ono što vidim.

Poskok: A što vidite? Jer mi vidimo narod koji vas 25 godina trpi bez ozbiljne prijetnje prema vama. Četiri puta ste izabrani da ih ignorirate, da im se rugate i da ih prozivate za radikalizam. Kako objašnjavate tu očitu kontradikciju?

Komšić: Svatko ima svoje viđenje.

Poskok: Da, ali viđenje stvarnosti mora imati oslonac u činjenicama. Gospodine Komšiću, nema dokaza o tome da su Hrvati u BiH ikada ozbiljno prijetili vašem političkom opstanku. Pa ipak, vi stalno koristite retoriku o “opasnosti”. Je li moguće da ste vi zapravo radikal koji ne prepoznaje vlastiti radikalizam?

Komšić: Ne bih to tako rekao.

Poskok: Kako biste onda rekli? Jer dok ste vi četiri puta birani da majorizirate Hrvate, vaš narod nije posegnuo za osvetom, za prijetnjama, za nasiljem. Je li moguće da su Hrvati u BiH daleko manje radikalni nego što ih želite prikazati?

Komšić: Nisam rekao da nisu.

Poskok: Pa zašto ih onda ne prestanete demonizirati? Možda biste napokon mogli pokazati barem trunku poštovanja prema narodu koji trpite već toliko godina?

Komšić: Vidjet ćemo.

Poskok: Vidjet ćemo? Gospodine Komšiću, možda je vrijeme da vi konačno vidite stvarnost onakvom kakva jest.

Poskok: Gospodine Komšiću, moramo se osvrnuti na jedno pitanje koje nikada nije dobilo zadovoljavajući odgovor. Postoje tvrdnje da ste vi osobno dali novac za autobusnu kartu Muameru Topaloviću, čovjeku koji je nakon povratka iz Beograda otišao u Konjic i na Božić brutalno pobio hrvatsku obitelj Anđelić. Je li vas policija ikada ispitala u vezi s tim okolnostima?

Komšić: Nikada.

Poskok: Nikada? Dakle, nitko vas nije pitao zašto ste uopće dali novac čovjeku koji je kasnije postao ubojica?

Komšić: Nisam znao što će uraditi.

Poskok: Ali osjećate li odgovornost? Jer, htjeli vi to priznati ili ne, taj je čin na kraju rezultirao nezamislivom tragedijom za jednu obitelj.

Komšić: Ne osjećam odgovornost.

Poskok: Ne osjećate? Znači, činjenica da ste posredno sudjelovali u olakšavanju njegovih planova vas uopće ne muči?

Komšić: Nisam ja kriv.

Poskok: Naravno, uvijek netko drugi, zar ne? Ali recite nam, gospodine Komšiću, kako se osjećate kad vam netko spomene ime Anđelić? Ili je to jednostavno još jedna “tendencija” o kojoj ne želite razmišljati?

Komšić: Ne komentiram.

Poskok: Dobro, nećemo vas dalje mučiti. Samo ćemo iskoristiti ovu priliku da vam čestitamo Božić. Hoćete li nam se pridružiti u tome i uputiti božićnu čestitku obiteljima Anđelić i svim Hrvatima u BiH?

Komšić: Sretan praznik svima.

Poskok: Praznik? Zašto ne možete reći “Božić”, gospodine Komšiću?

Komšić: Sretan Božić svima.

Poskok: Hvala vam. Zaista je trebalo dugo. Nadamo se da će iduće godine čestitka biti iskrenija, a možda i popraćena barem trunkom suosjećanja prema onima koji su izgubili najbliže zbog okolnosti u kojima ste i vi, htjeli to priznati ili ne, igrali određenu ulogu.

Poskok: Gospodine Komšiću, hipotetički scenarij: Turska gradi plinovod preko Sandžaka u BiH, istočnu konekciju kojom će poteći arapski i američki plin. Sjedinjene Američke Države, koje podržavaju taj projekt, inzistiraju da sjedište za upravljanje plinovodom bude u Posušju, a ne u Sarajevu. Kako biste reagirali?

Komšić: Nerealno.

Poskok: Zašto nerealno? Ako SAD podržava projekt, zar ne bi trebali ozbiljno razmotriti njihove sugestije, posebno ako bi to značilo značajnu gospodarsku korist za BiH?

Komšić: Protivno interesima.

Poskok: Čijim interesima? BiH kao države, ili samo dijela države? Jer, Posušje je ipak dio Federacije BiH.

Komšić: Neprihvatljivo.

Poskok: Znači, ne biste podržali ni projekt koji bi koristio cijeloj državi ako sjedište nije u Sarajevu?

Komšić: Načela.

Poskok: Ah, načela. Gospodine Komšiću, zar ne mislite da su “načela” ponekad samo izlika za odbacivanje prilika koje mogu donijeti konkretne benefite za sve građane BiH?

Komšić: Odluka zajednička.

Poskok: Pa neka bude zajednička. Što ako i međunarodni partneri i entiteti unutar BiH podrže sjedište u Posušju? Biste li tada popustili?

Komšić: Razmotrit ćemo.

Poskok: Hvala na tom “velikodušnom” popuštanju. Možda Posušje jednom postane energetsko središte, unatoč vašim “načelima”.

Poskok: Gospodine Komšiću, jeste li ikada razmišljali o tome kako će se vaše političke odluke i naslijeđe reflektirati na vašu djecu i unuke? Vaše prezime nosi određenu težinu, posebno zbog specifičnih odnosa u društvu i vašeg političkog djelovanja. Mislite li da će vaši potomci osjetiti potrebu da mijenjaju prezime kako bi izbjegli to breme?

Komšić: Ne vjerujem.

Poskok: Ali realno, nositi prezime koje se povezuje s jednom od najoštrijih političkih figura u povijesti BiH i optužbama za majorizaciju Hrvata može biti izazovno. Mislite li da će ih to opterećivati?

Komšić: Njihov izbor.

Poskok: Da, ali kao roditelj sigurno imate mišljenje. Hoće li im vaše političko naslijeđe pomoći ili odmoći u životu?

Komšić: Vrijeme će pokazati.

Poskok: Dakle, ne osjećate nikakvu odgovornost za to što će im možda biti teško nositi prezime koje izaziva podjele?

Komšić: Neka budu ponosni.

Poskok: Ponosni na što? Na vašu politiku koja je izazvala nezadovoljstvo kod trećine građana BiH? Ili možda na vaš stav prema majorizaciji?

Komšić: Ponosni na mene.

Poskok: Ambiciozno, ali možda će se i oni jednog dana pitati je li cijena ponosa vrijedila tereta koji će nositi.

Napomena: Tekst je konceptualna umjetnost