Iva je Zagrepčanka i novinarka koja godinama živi u Kölnu gdje radi kao urednica na javnom radiju WDR, a za Trusty.hr piše o posljedicama nasilja prema ženama u novogodišnjoj noći i promjeni atmosfere u inače vrlo ugodnom gradu na Rajni
Posljednjih par dana stižu mi preko facebooka i maila pitanja prijatelja i rodbine: Tko je koga i zašto napao na Staru godinu u Kölnu? Jesu li izbjeglice? Jesu li stranci? Koliko ih je bilo i što je radila ta silna policija? Što se to događa u tom inače finom i ugodnom gradu na Rajni, koji je strance uvijek prihvaćao srdačnije od bilo kojeg drugog u Njemačkoj?
Odgovor na sva ta pitanja uopće je teško dati, od Stare godine dogodilo se puno toga, informacije dolaze na kapaljku, a i kad dođu često su proturječne. Malo je čvrstih dokaza, a puno rekla-kazala, ali zato su emocije snažne. Događaji ne silaze s naslovnica ne samo njemačkog tiska, desnica demonstrira protiv prihvata izbjeglica, ljevica protiv rasizma, žene demonstriraju protiv nasilja, politika demonstrira odlučnost, policija efikasnost.
Bilo kako bilo, to što se dogodilo je sve jako, jako krivo, a kako se radi o područjima kojima se u javnoj debati lako instrumentalizira, poput kulturnog identiteta, položaja žene, stranaca, različitosti, (ne)kompatibilnosti kultura, debata se vodi na svim razinama, od medija, preko politike, kafića na uglu, do tete u dućanu, i uvijek je i bez iznimke nabijena jakim emocijama te čvrstim i nepromijenjivim stavovima.
 |
| Plato na kojemu su divljački napadane žene |
Ali, što se zapravo dogodilo? Desetak dana od početka nove godine znamo da je u noći 31. prosinca pred glavnim željezničkim kolodvorom u Kölnu došlo do niza slučajeva seksualnog zlostavljanja i krađe. Skupine muškaraca u toj su noći doslovce ganjale žene po platou ispred kolodvora, okruživale ih sa svih strana, dirale ih, otimale im torbice – dakle grupno iživljavanje s pozicije moći, nasilje koje je po obliku i dimenzijama nadišlo slične, pojedinačne slučajeve. Broj prijava se od Nove godine popeo na preko 500, od toga se 40 posto odnosi na seksualne delikte. Istraga o događajima koncentrirana je na muškarce do 35 godina starosti iz sjevernoafričkih i arapskih zemalja, a vodi se protiv 20 osoba, među kojima su i tražitelji azila i osobe koje ilegalno borave u Njemačkoj, navodno nijedan s prebivalištem u Kölnu.
To masovno nasilje koje je izmaklo kontroli za pristaše desničarskog pokreta Pegida ili stranke Alternativa za Njemačkukonkretizacija je svih strahova u vezi rizika liberalne politike useljavanja, inkompatibilnosti istočnih kultura s demokracijom, navodnom islamizacijom Njemačke, koja sad, eto, znači i opasnost po „naše žene“. Liberalniji krugovi pokušavaju raspravu o Staroj godini odvojiti od one o useljavanju izbjeglica, ali trenutno su te dvije teme u nekakvoj javnoj svijesti nerazdvojno slijepljene.
Ono što sa sigurnošću svatko u Kölnu može reći jest da se sve žešći, netolerantniji i ostrašćeniji stil javne i političke diskusije osjeća i na gradskim ulicama i utječe na atmosferu u gradu. Prošli vikend demonstracije desnice protiv daljnjeg useljavanja završile su fizičkim sukobom s policijom, a u noći nakon njih, zbog stranog, „orijentalnog“, izgleda u više odvojenih napada pretučena su jedanaestorica stranaca – četvorica Pakistanaca, dvojica Sirijaca i trojica muškaraca s Papue Nove Gvineje. Policija kaže da bi se moglo raditi o napadačima povezanima s desničarskom huliganskom scenom, koja je preko društvenih mreža pozvala na nasilje. Uopće, tirade mržnje na internetu trenutno bujaju, a sudeći po porastu broja napada na domove za azilante (u prošloj godini Savezni kriminalistički ured izbrojao ih je 163), čini se da bi Njemačkoj mogao prijetiti novi val rasističkog nasilja.
Ali, da se vratim na početak i pitanju što uopće znamo. Moj prvi radni dan bio je već 1. siječnja, dakle jutro nakon događaja pred kolodvorom. Od kolega s deska čula sam da je bilo „nekakvih uznemiravanja i napastovanja žena“. Nismo u redakciji tome posvetili neku veću pažnju, činila nam se čisto lokalna vijest, a osim toga u press izjavi kölnske policije stajalo je da je „večer prošla uglavnom veselo i mirno“.
 |
| Policije je na Staru godinu bilo premalo na ulicama |
Tek tri dana kasnije prava je verzija priče stigla do medija: na Staru godinu na dosta prostranom arealu koji povezuje glavni kolodvor s platoom pred katedralom u centru grada, skupila se oveća ekipa – kao i svake godine opremljeni bocama šampanjca i piva, petardama, raketama. Ali, ove je godine vatromet izgledao drugačije nego inače. Na video snimkama s te večeri mogu se vidjeti grupe mladih muškaraca kako se ondje igraju rata – bacaju petarde ravno u gomilu, ljudima pod noge, a oko njih svi bježe. Kasnije je bilo riječi o oko tisuću pa i više muškaraca „arapskog ili sjevernoafričkog izgleda“ u dobi od 18 do 35 godina – da li je ta brojka blizu istini sada je teško reći. Područje pred kolodvorom i katedralom osiguravalo je 143 kölnskih policajaca, a unutrašnjost kolodvora 50 njihovih kolega iz savezne policije.
Prema izjavama očevidaca i nakon objavljivanja snimki mobitelima, znamo da su skupine mladih, alkoholiziranih, muškaraca počele ispaljivati rakete i petarde po platou pred kolodvorom, zatim su manje grupe počele ganjati i okruživati žrtve, uglavnom žene, seksualno ih zlostavljati, ne dajući im da izađu iz zatvorenog kruga i dirajući ih po tijelu, a u nekim slučajevima su im otimale torbice, novčanike i mobitele. U gradu koji je ponosan na tradicionalne alkoholizirane masovke u okviru velikog karnevala (da, i to nas ludilo očekuje za mjesec dana!), doček Nove godine pretvorio se dakle u stravu i užas.
Kako mi je ispričao Ivan Jurčević, koji je o tome snimio video koji je na Facebooku kliknut skoro 5 milijuna puta, policija jednostavno nije imala kapacitete da zaustavi nasilje. Jurčević, koji je radio na osiguranju jednog luksuznog hotela točno preko puta katedrale, kaže da su policajci doduše svladali par napadača, polegli ih na zemlju pred hotel, stavili im lisice i onda – čekali. Jer, nije bilo policijskih vozila koja bi počinitelje transportirala s trga! Kao objašnjenje zašto u toj noći niti jedna osoba nije privedena unatoč divljanju, u izvještaju savezne policije, koji je procurio u medije, stoji rečenica da „pritvor zbog ograničenih kapaciteta u postaji nije dolazio u obzir.“
Policija uopće nije bila pripremljena na ovakve dimenzije nereda – i to u noći u kojoj je u cijeloj Europi vladao povišen oprez zbog mogućnosti terorističkih napada, u istoj noći u kojoj su u Münchenu na osnovu dojave o mogućem predstojećem terorističkom napadu zatvorena dva kolodvora.
Zbog svega toga, pala je i prva glava – ona predsjednika kölnske policije Wolfganga Albersa, koji je po kratkom postupku poslan u mirovinu. Osim toga, protiv njega i još nekolicine policajaca više je građana ovih dana podnijelo prijave za nepružanje pomoći.
Jedna od posljedica brzinskog umirovljenja predsjednika policije jest i ta da ga sada više ne može ispitati povjerenstvo pokrajinskog parlamenta koje se bavi slučajem.
Zato je ondje dosta teškim pitanjima izložen pokrajinski ministar unutarnjih poslova Ralf Jäger – neki mediji nagađaju i o tome da bi ga, ako na vidjelo izađu i daljnji za njegov resor neugodni detalji, događaji mogli koštati karijere. Njegova obrana za sada se sastoji od prebacivanja odgovornosti na policiju.
– Potpuno je isključeno da se neko ministarstvo na bilo koji način može ili želi uključiti u operativnu situaciju. To bi bilo isto kao da Ministarstvo zdravstva operira upalu slijepog crijeva – odgovorio je Jäger u parlamentu na pitanje o svojoj odgovornosti. Pokrajinska premijerka Hannelore Kraft dala je svom ministru punu podršku, a – a to joj zamjeraju ženske organizacije – za događaje se kao nositeljica najvišeg političkog položaja u pokrajini javno ispričala tek u jednoj televizijskoj emisiji deset dana kasnije.
 |
| Podrška imigrantima splasnula je nakon napada |
U medijima se priča pojavila tek tri dana nakon sporne noći, i to zahvaljujući svjedocima, koji su počeli pričati o događajima, među njima i Jurčević, koji je, kaže, to na Facebooku objavio upravo zato što danima o događajima na dočeku u novinama nije pročitao ni riječi. Čelnik policije je u jednom intervjuu izjavio da je bio „začuđen“ brojem prijava koje su podnesene u prvim danima godine – u međuvremenu njih preko 500. Štoviše, policija niti danima nakon novogodišnje noći nije znala koliko su prijava podnijele žene uz obrazloženje da još nije imala vremena sortirati ih po spolu.
U cijeloj priči još je stotinu otvorenih pitanja. Na primjer, kako to policija nije primijetila svu tu gomilu mladića arapskog ili sjevernoafričkog izgleda koji divljaju posred trga – i to u vremenima kad su Arapi pod posebnim prismotrom u Europi. Nadalje, zašto policija nije intervenirala još i prije napada na žene, dakle kad se počelo ispaljivati petarde u gomilu – u internim izvještajima stoji da se policajci jednostavno nisu mogli probiti kroz gomilu. Za napadnute žene to je značilo da su potpuno nezaštićene. Jedna je od njih za BBC rekla da su je mogli ubiti, a da to nitko ne bi u toj gomili mogao spriječiti.
U javnost je procurilo više internih izvještaja iz kojih proizlazi prije svega da je policija bila potpuno nepripremljena. Primjerice, saznalo se da je odbila pomoć kolega iz okolnih gradova, a u spornoj noći nitko ispred kolodvora nije pozvao niti internu pomoć. Prema informacijama gradskog dnevnika Kölner Stadt-Anzeiger voditelj smjene koji je dežurao u centrali, nije ni informiran o težini situacije: iako je telefonirao s voditeljem operacije pred kolodvorom, ovaj ga uopće nije obavijestio o tome što se ondje događa.
Prvi je dakle problem taj da policija nije bila u stanju smiriti situaciju, da je oko kolodvora jednostavno bilo premalo policajaca, s premalo transportnih kombija i premalo kapaciteta za pritvor. Sljedeći je problem katastrofalna komunikacija s javnošću. Kad je u javnost, danima kasnije, konačno stigla informacija o neredima policija je isprva negirala da je među napadačima bilo stranaca i izbjeglica.
 |
| Pegida je neredima dobila vjetar u leđa |
Tek se kasnije ispostavilo da se ipak radilo o ljudima koji su u Njemačkoj zatražili azil ili u zemlji borave ilegalno. Valjda se taj podatak htjelo prešutjeti kako bi se spriječila eventualna desničarska odmazda, ali upravo taj pokušaj zataškavanja sada daje novu municiju istoj toj desnici, primjerice Pegidi i ostalim nezadovoljnicima koji se već mjesecima sve oštrije obrušavaju na medije, i među kojima se za medije ustalio izraz „Lügenpresse“ – „lažljivi tisak“.
S rasplitanjem cijele priče, kretale su i dalje kreću refleksne reakcije. S jedne strane desnica koja optužuje liberalne organizacije da nedovoljno odlučno reagiraju na slučaj zbog političke korektnosti jer su počinitelji izbjeglice. Zatim apeli liberalnog građanstva da se ne stavlja znak jednakosti između stranaca i seksualnog nasilja, te Facebook postovi i transparenti sa sloganima poput „Žene ne siluju izbjeglice nego šupci“. Pa onda i demonstracije desnice uKölnu i protudemonstracije antifašističkih organizacija, pa napadi na strance, čak i one iz Nove Gvineje.
I jasno, dramatično pooštrenje debate oko politike prema izbjeglicama, ali i budućnosti Njemačke kao useljeničkog društva općenito. Kao da je itko mislio da postotak idiota i nasilnika među izbjeglicama iz nekog razloga treba biti niži nego postotak u općoj populaciji. No, predrasude su se u noći sa stare u novu godinu pretvorile u dokaze.
Refleksni odgovor službene politike je najava pooštrenja zakona o repatrijaciji kriminalaca (doduše, da bi ih se repatriralo prvo ih se treba privesti, ali taj je prilično važan detalj, čini se, preskočen). Kako upozorava poznati njemački novinar, inače i pravnik, Heribert Prantl, za počinjene delikte postojeće njemačko zakonodavstvo je sasvim dovoljno – izbjeglički status počinitelje kaznenih djela ne štiti od izbacivanja iz zemlje.
U kaznenom zakoniku nedvosmisleno stoji da „zaštita od repatrijacije ne štiti seksualne zlostavljače i lopove. Zakon o azilu nije slijep, on ne zahtjeva da se društvo koje prihvaća izbjeglice mora dati maltretirati,“ piše Prantl, dodajući da je to utanačeno još u Ženevskoj konvenciji, a ona je na snazi još od 1951. godine. Taj podatak politici kao da nije poznat pa se od nove godine političari natječu u tome tko će tražiti drastičnije pooštrenje zakona o azilu, ali i povišenja zatvorskih kazni, za što se zalaže šef bavarske CSU, Horst Seehofer.
– Trebamo pravnu državu koja ima zube, koje može ugristi – kaže stranački partner kancelarke Merkel, a ujedno i najglasniji protivnik njezine politike otvorenih vrata izbjeglicama.
Pooštrenje je najavila i Angela Merkel, koja je, već izolirana u vlastitoj stranci zbog „paušalnog optimizma“ u prihvatu izbjeglica, sada na meti napada sa svih strana. Ružne slike iz Kölna protivnicima useljavanja služe kao dokaz da se te divljake ne može pripustiti u pravnu državu. Za one koji prema prihvatu izbjeglica gaje humanitarni stav, ta je slika težak kamen spoticanja oko kojega moraju prilično plesti koracima kako bi ga stavili u kontekst.
– Proživljavamo novu dimenziju mržnje – kažu iz Središnjeg vijeća muslimana u Njemačkoj. „Smeđa horda,“ kaže predsjednik Vijeća, Ayman Mazyek, divlja po društvenim mrežama, a dan nakon što je objavljeno da su među osumnjičenima tražitelji azila iz muslimanskih zemalja, ured Vijeća primio je 50 prijetećih poziva i stotine prijetnji e-mailom – Vijeće je u međuvremenu iz straha isključilo telefonsku centralu. So far, so predictable, rekli bismo.
 |
| Za Alice Schwarzer nasilnici su nusprodukt propale integracije i pogrešne tolerancije |
Iako se mnoge u tome trude, trenutno je teško voditi diferenciranu raspravu o događajima, a de se ne bude optužen za relativiziranje nasilja ili naivnu političku korektnost. Jedna od najpoznatijih njemačkih feministica, Alice Schwarzer, tvrdi da su mladi nasilnici „tužan nusproizvod propale integracije“, štoviše „pogrešne tolerancije, u kojoj su skoro svi – ljudi, mediji, crkve i politika, doveli u pitanje našu pravnu državu i ravnopravnost spolova, dapače pustili su da ju se gazi zbog toleriranja ‘drugačijih običaja’ i ‘vjerske slobode’.“
Alice Schwarzer odbija da se radi o simplifikaciji, tvrdeći da jednostavno pokušava raspravljati i o seksizmu, i o patrijarhatu, ali i o pravima žena izbjeglica i njihove djece u jednom. No, diferenciraniji stavovi s feminističke scene stigli su ovih dana u otvorenom pismu dvadesetak potpisnica – mladih feministica i autorica, među njima i više muslimanki.
U javnom pozivu pod nazivom #ausnahmslos (bez iznimke), a koji je podržao čitav niz njemačkih političarki, one traže da se pitanje nasilja nad ženama prestane instrumentalizirati u rasističke i nasilne svrhe.
„Seksualno nasilje ne smije se tematizirati samo onda kad su počinitelji „drugi“: muslimanski, arapski, crni ili sjevernoafrički muškarci, ukratko svi oni koje populisti smatraju „ne-njemačkima“,“ stoji u pozivu, a potpisnice traže i to da se u Njemačkoj konačno povede „otvorena, kritička i diferencirana“ debata o seksualnom nasilju, da se seksualno uznemiravanje konačno definira kao samostalno kazneno djelo (što u Njemačkoj još nije slučaj), te da se općenito rasprava o seksizmu povede i u policiji, i u sudstvu, i u medijskim redakcijama, umjesto da se pitanje nasilja nad ženama „islamizira“.
O poimanju položaja žene koju donose useljenici iz izrazito patrijarhalnih društava, koja su trenutno još k tome prožeta nasiljem i ratom, ne treba šutjeti, no, isticati da je nasilje nad ženama imanentno sjevernoafričkim ili bliskoistočnim muškarcima, dok je kod drugih tek jedna od opcija ponašanja, ne vodi pronalaženju rješenja.
Jednako je neproduktivno svaki put iznova kao rješenje problema nuditi argument da nasilje nema veze s islamom. I to naime vraća cijelu tu kompleksnu problematiku na pitanje religije, i zatvara diskusiju o uzrocima – kao da odnosi moći i neravnopravnosti proizlaze tek iz nepravilnog čitanja religioznih tekstova.
Srozavanju razine rasprave doprinijela je i nova kölnska gradonačelnica Henriette Reker koja je ženama podijelila „mudre“ savjete o tome kako se zaštititi od razularenih i napaljenih muškaraca, poručivši između ostaloga i da ih se drži „na udaljenosti ispružene ruke“. Izjava je povukla shitstorm u socijalnim medijima, a Spiegel online u svom satiričkom dijelu imao je tekst pod naslovom „Tisuće žena po savjetu Henriette Reker traži medicinsko produljenje ruke“.
 |
| Gradonačelnica Kölna Henriette Reker |
Ovakvi tragikomični savjeti dolaze inače od žene koja je i sama bila žrtva fizičkog nasilja. Nekoliko dana prije izbora za mjesto gradonačelnice na jednom ju je skupu nožem napao desničar koji se protivio njezinoj liberalnoj politici prihvata izbjeglica, a Reker je na položaj izabrana dok je još ležala u bolnici. No, kad bi sve žene uNjemačkoj ispružile ruke, onda za izbjeglice više stvarno ne bi bilo dovoljno mjesta – komentirala je sarkastično jedna radijska novinarka.
Cijeli taj histerični rasizam koji se raširio javnom sferom najviše od svih šteti ženama, koje već godinama pokušavaju povesti diskusiju o seksizmu – ne u ovako dramatičnoj formi, već onom običnom, svakodnevnom, «bezazlenom». Prije dvije godine tjednik Sternobjavio je članak novinarke Laure Himmelreich o Reineru Brüderleu, koji je te 2013. godine bio nositelj liste liberala (FDP) na parlamentarnim izborima i uopće jedan od najpoznatijih političara starije garde te stranke. U članku je 29-godišnja novinarka opisala svoj susret s Brüderleom (rođen 1945.) na marginama kongresa stranke.
Umjesto o politici on je radije razgovarao o novinarkinoj starosti, o tome da on „zna sa ženama te dobi“, e da bi na kraju progovorio i o Oktoberfestu i nakon pogleda na novinarkino poprsje znalački zaključio da bi „mogla popuniti dindrlicu.“ Članak je u Njemačkojtada izazvao burne reakcije i otvorio široku debatu o seksizmu – sasvim uobičajenom, i sasvim domaćenom seksizmu.
Tada se činilo da će ta diskusija nekamo i voditi, ali sada je tu energiju teško ponoviti – od Stare godine neravnopravnost i seksizam kao i monopol nad nasiljem nad ženama uspješno su transplantirani na „one druge“.
Naravno da u usporedbi s fizičkim nasiljem Brüderle izgleda kao bezopasni starčić. Ali, ako događaji iz Kölna budu značili da će se ubuduće povlačiti slične usporedbe, raspravi o ravnopravnosti se crno piše. Kako pokazuju policijske statistike, u Njemačkoj se – i bez napada iz Kölna – godišnje bilježi više od 7.300 prijavljenih silovanja i seksualnog zlostavljanja, odnosno dvadesetak svaki dan – s tim da je prava brojka vjerojatno puno viša.
To da svi ljudi imaju pravo osjećati se sigurnima, bez obzira na svoju etniju, rodni identitet ili vjeru, i ne biti izloženima tjelesnom nasilju, „to su osnove slobodnog društva,“ stoji u otvorenom pismu mladih feministica – i to ausnahmslos, bez iznimke. Za sada se, međutim, takva poruka ne čuje u buci podjela na naše i njihove.
Trusty.hr