Zašto su nizozemski “čuvari mira” pasivno promatrali ubijanje nedužnih civila u Srebrenici? Ovo je jedno od pitanja koje u BBC-jevom filmu “A Cry from the Grave” postavlja Hasan Nuhanović, prevoditelj u UN-ovoj bazi 1995. godine.
Ni nakon 25 godina od genocida u Srebrenici na to pitanje nema odgovora, iako su brojni filmovi pokušali rasvijetliti okolnosti najvećeg zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Svijet još uvijek čeka “veliki” film o Srebrenici, odnosno neku vrstu bosanske “Schindlerove liste”, piše Klix.ba.
“A Cry from the Grave” (1999.) je britanski dokumentarni film koji uz pomoć arhivskih snimaka i sjećanja svjedoka rekonstruira masakr nad 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka u srpnju 1995. godine u Srebrenici. Nesumnjivo, film se fokusira na krivicu pripadnika nizozemskog bataljona UN-a, koji su svojim nijemim promatranjem događaja ostavili svijet u nevjerici pred činjenicom da su na kraju 20. stoljeća snage bosanskih Srba na čelu s Ratkom Mladićem genocid mogle izvršiti pred očima mirovnih snaga UN-a.
Nagrađivani redatlej Leslie Woodhead donosi priču o posljednja 72 sata života bošnjačkih izbjeglica, koji su bili pod “zaštitom” plavih kaciga.
U dokumentarcu se govori o načinu na koji je izvršena masovna egzekucija nesrpskog stanovništva, a jedan od glavnih svjedoka i sugovornika u filmu je Hasan Nuhanović, tadašnji UN-ov prevoditelj, čiji su se roditelji i brat prije smrti nakratko sklonili u bazu nizozemskog bataljona, koju su potom morali napustiti.
Film sadrži izjave i rijetke snimke ratnog zapovjednika Nasera Orića, ali i pripadnika nizozemskog bataljona, koji su imali svoje viđenje cijelog događaja. Neki od njih su u poslijeratnom periodu izvršili samoubojstvo zbog osjećaja krivice, jer nisu zaustavili ono što se dogodilo u Srebrenici, a neki od njih su pisali uvrjedljive grafite, opisujući bosanske djevojke, piše Klix.ba.