Upravo se to dogodilo 40-godišnjem Renatu K. iz okolice Imotskog. Renato je za portal Fenix-magazin.de ispričao svoju priču, odnosno otkrio što mu se događalo posljednjih godinu dana.
Renato je dugo bio sam. Godinama nije bio u ozbiljnoj vezi, ni imao djevojku s kojom bi poželio stupiti u brak. Prije godinu dana upoznao je Ivanu. Bila je dvije godine starija od njega, ali to mu nije smetalo. Brzo su shvatili kako imaju puno toga zajedničkog, zaljubili su se, i baš je sve išlo onako kako treba u jednoj sretnoj vezi. Planirali su se vjenčati u listopadu ove godine, a Renato je prije dva mjeseca počeo spominjati djecu.
-Sad kad se prisjećam, nikad otvoreno nije rekla da želi djecu, uvijek je šutjela, ali ja to tad nisam ni primjećivao, govori Renato.
Kad je shvatila da Renato doista želi djecu, Ivana je nakon gotovo godinu dana veze Renatu priznala da pati od bipolarnog afektivnog poremećaja i uzima lijekove zbog kojih, dok ih uzima, ne smije ostati trudna.
-Rekla je kako mora prestati piti lijekove, a nakon nekog vremena možemo raditi na djeci. Koliko vremena treba, nije znala jer je morala razgovarati sa svojom liječnicom. Rekla je to onako kao da govori dobar dan, bio sam šokiran, priznaje Renato.
No, nije shvatio ozbiljnost bolesti, razočaralo ga je što mu nije rekla na samom početku veze.
– Rekla mi je da je strahovala da je neću htjeti, a kako je vrijeme prolazilo, teže joj je bilo priznati mi. Razumijem ja to, ali svejedno mislim da mi je odmah trebala reći. Možda bih otišao, možda bih ostao, sad ni sam ne znam što bih učinio, govori Renato.
Dogovorili su se da će Ivana prestati uzimati terapiju kako bi mogla zatrudnjeti. No, onda su tek nastali problemi.
– Ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj živjeti s osobom koja ima tu bolest. To su dvije osobe u jednoj i nikad ne znaš koja od te dvije osobe će upravo „izaći“, govori Renato.
Inače, bipolarni afektivni poremećaj karakterizira značajan poremećaj razine raspoloženja i aktivnosti. Ovisno o intenzitetu simptoma, raspoloženje može biti često promjenjivo, a može doći i do depresije.
– Njezino raspoloženje se toliko često mijenjalo, jednako kao i mišljenje, razmišljanje, ponašanje, potpuno je drugačije doživljavala stvarnost, ponekad sam se pitao poznajem li je uopće, ponekad me čak bilo i strah Ivane. Nisam mogao spavati, zapravo nisam mogao zaspati pored nje, poželio bih se zaključati u sobu dok ona leži na kauču, zamišljena, u nekim svojim mislima, a onda u drugom trenutku viče, a ja ne znam zbog čega, govori Renato i nastavlja:
-Trajalo je to nekih mjesec dana, koliko dugo nije uzimala lijekove, a onda sam je odlučio ostaviti. Samo sam spakirao svoje stvari i otišao iz stana dok nje nije bilo. Nazvao sam njezinu majku i rekao kako više ne mogu. Možda da mi je odmah rekla, možda bih imao vremena priviknuti se na tu bolest, istražiti, otkriti što me čeka kad prestane uzimati lijekove. Ovako sam se osjećao kao da me je gurnula u zatvor. Nije mi rekla istinu i preko toga nisam mogao prijeći kad sam vidio što sam dobio s njom, govori Renato.
Renato kaže kako je svjestan da će ga osuđivati i okolina i svi koji njegovu ispovijest budu čitali, ali kaže kako on više nije mogao živjeti s osobom koje se počeo bojati.
-Neka mi Ivana oprosti, ali i ona je dijelom kriva jer mi nije rekla istinu na početku veze. Možda bih prihvatio, ovako ne mogu. Jednostavno ne mogu. Želio sam ovo ispričati jer osjećam krivicu zbog toga što sam je ostavio, i želim da ljudi znaju da nisam samo ja kriv. Znam da ona sad optužuje mene, prikazuje me kao lošeg čovjeka pred našim prijateljima, ali ja jednostavno nisam bio spreman za to. Ne želim da objavljujete njezin identitet, niti moj, oni koji nas znaju, znat će o kome se radi i njima želim poručiti kako bi možda bilo sve drugačije da mi je rekla na samom početku veze. Ne želim da me sad svi osuđuju, zaključio je Renato.
wpDiscuz
