Pazi što želiš, možda ti se i ispuni. Izreka je to s kojom bi se pobliže trebali upoznati svi promatrači prosvjeda u Srbiji. Iz relativne sigurnosti Hrvatske lako je gledati upade u urede Radio-televizije Srbije, lako je gledati kako Vučiću prosvjednici ne dopuštaju izaći iz zgrade. Lako je priželjkivati Vučićev pad s vlasti. Ali treba pripaziti da se takvo što ne ostvari.Upad u televiziju predvodio je radikalni Boško Obradović iz minorne stranke Dveri i moramo postaviti ozbiljno pitanje kakvi bi odnosi između Hrvatske i Srbije bili da Boško preuzme vlast. Ma čak i da je samo djelić izvršne vlasti. Otkad je ubijen Zoran Đinđić, imamo, sad već poprilično decidirano možemo tako reći, trend pogoršanja odnosa dviju država.
Vojislav Koštunica nije se proslavio unapređenjem dobrosusjedskih odnosa, a njegov nasljednik Ivica Dačić, kao stari Miloševićev kadar, ima više iskustva u prozivanju vanjskih i unutarnjih neprijatelja nego u stvaranju novih prijateljstava. Kad smo kod Dačića, upravo je on ogledni primjer političkoga kontinuiteta Vučićeve vlasti. Dačić je, zbog svoje bliskosti sa Slobodanom Miloševićem i Mirom Marković, zaradio i nadimak “mali Sloba”. Sad za Vučića upravlja srpskom diplomacijom.
Čak i da Vučić ode s vlasti, a napomenimo da državom službeno upravlja Ana Brnabić, tko bi preuzeo moć? Puno važnije pitanje je: “Tko bi donio neku promjenu u Srbiji?” Prosvjednici imaju Đilasa, Jeremića i Obradovića kao političke vođe oporbe, ali njih trojica nemaju ništa zajedničko osim negativne definicije. Niti jedan od njih nije Aleksandar Vučić, iako bi rado zauzeli njegovu poziciju. Kako je to u razgovoru za Express opisao Miloš Vasić, ugledni novinar tjednika Vreme:
“To je jedan incestuozni odnos; ne možeš imati neke normalne građanske stranke, poput Demokratske ili Nove levice, na istoj gomili s Dverima i oni će se tek pokajati što su se uhvatili s Obradovićem, koji je ekstremni desničar, šovinist i nasilnik. Dveri su nasilan pokret od samog nastanka”.
Đilas je nekad bio u Demokratskoj stranci, a i danas ga prate optužbe da je političku karijeru iskoristio za bogaćenje i pogodovanje vlastitim kompanijama. Čak i pretučeni Borko Stefanović, kao katalizator prosvjeda, ima mrlje na karijeri. Svojedobno je predvodio pregovore o prodaji Naftne industrije Srbije ruskom Gazpromu. Konačna cijena bila je negdje oko petine tržišne i lako je shvatiti zašto Borko nije popularan u Srbiji.
Bez obzira na to što sad nosi politički predznak ljevice, teško će se nakon rasprodaje državne imovine moći približiti lijevim glasačima. Koliko god Vučić dosadio narodu, koliko god ekonomska stagnacija, iseljavanje i korupcija smetali cijeloj Srbiji, ljudi jednostavno nemaju povjerenja u opoziciju.
“S druge strane imate narod koji na ulice izlazi jer je Vučić dojadio i Bogu i ljudima, ne zatvara usta, u sve se miješa i laže dok zine, pa ljudi više ne znaju što će od sebe jer ne mogu naći političku artikulaciju kroz stranku”, kazao nam je Miloš Vasić i napomenuo da je očito kako se Vučić namjerio na trojac Đilas-Obradović-Jeremić.
Boško može ciljati ekstremnu desnicu, Đilas i Jeremić su tajkuni, pa mogu donijeti financijsku potporu. Kako kaže Vasić:
“Vlast je naučila nešto, a to se vidjelo u subotu i nedjelju. Policija je izrazito suzdržana, koristi minimum prinude, lijepo se ponaša, na taj način izbijaju se iz ruku opozicije argumenti o nasilničkom režimu”.
Obradović svojim nasilničkim postupcima daje Vučiću opravdanje za podizanje tenzija. Srpski predsjednik može ležerno promatrati prosvjede jer zna da svako nasilje ide njemu na ruku. Vučić svaki, pa i najmanji propust, može predstaviti kao očajničke pokušaje nasilnika koji mrze Srbiju.
On, kao intelektualac, čak i kad su ga zatvorili u zgradi predsjedništva, ne dopušta da ga izbace iz takta. Tako se na Twitteru pohvalio fotografijom kako igra šah dok vani prosvjedi bujaju. Netko malo oštrijeg oka zamijetio je kako Vučić planira igrati lovcem, što mu je u toj situaciji nemogući potez, pa se povela i zezancija na račun srpskog predsjednika:
“Ne može lažirati ni smirenost kako spada”.
Fotografija je postigla željeni učinak, barem sudeći po komentarima ispod objave.
“Pristojna i uspješna Srbija nikad neće dopustiti da je pokori šaka nasilnika, ljudi bez morala i kodeksa časti”, samo je jedan od komentara podrške predsjedniku.
Nakon upada u zgradu Radio-televizije Srbije bilo je veliko pitanje hoće li prosvjednici uspjeti preuzeti jednu od najučinkovitijih poluga vlasti, onu propagandnu. Međutim, prosvjednici su gotovo naglavačke izbačeni iz zgrade televizije, 18 osoba je uhićeno, a tim upadom su svi redom dobili novu municiju za kontranapad.
“Najoštrije osuđujem nasilje Saveza za Srbiju i jednog dijela sudionika prosvjeda ‘1 od 5 milijuna’ koji su upali u zgradu Radio-televizije Srbije prijeteći novinarima i urednicima javnog servisa. Ovaj vandalski čin Đilasa, Obradovića i Jeremića jasno pokazuje da od prvog dana planiraju izazvati nerede i na nasilan način smijeniti legitimno izabranu vlast”, rekla je srpska premijerka Ana Brnabić agenciji Tanjug nakon upada.
S druge strane, prosvjednici su dobili materijala za napade na vlast, pa su u ponedjeljak izvikivali da Vučiću neće oprostiti uhićenu djecu. Đilas je ponovio svoje zahtjeve: sloboda medija, sloboda građanima Srbije i slobodni izbori. Postavili su čak i ultimatum. Tražili su oslobađanje uhićenih do 15 sati. Probajte pogoditi jesu li uhićeni pušteni na slobodu do tog trenutka. Tijekom dana su odvjetnici uhićenih također pozivali vlasti da ih puste na slobodu, ali ništa nije pomaknulo Vučićev stav niti jednog milimetra.
“I tada, kad se ponovo okupimo – iz cijelog Beograda, iz cijele Srbije, njihov kraj je blizu, oni su gotovi, oni su prošlost”, prijetio je Obradović.
Prijetnje, slično kao i zahtjevi, ne postavljaju se bez odgovarajuće poluge. Štap i mrkva, rekli bi Englezi. Vučića aktualni prosvjedi ne brinu, pokazao je to igranjem šaha. Nisu ga brinuli čak ni dvomjesečni prosvjedi 2017. godine nakon predsjedničkih izbora. Kad se u cijelu igru uključi čak i rusko ministarstvo vanjskih poslova, stvari postaju još i jasnije.
“Nadamo se da će situacija u Srbiji ostati u ustavnom i zakonskom okviru”, stoji u priopćenju ruskog ministarstva, u kojem napominju da su srpske vlasti reagirale suzdržano i uravnoteženo na posljednje prosvjede.
A Vasić upozorava da bi i oporba trebala pripaziti što želi. Vučić nadmoćno osvaja vlast već godinama i njegova Srpska napredna stranka nema ozbiljnijega konkurenta. “Vučić stalno ima taj argument hoću-neću, sad mu je pametnije ići na izbore prije nego što se opozicija snađe, narod će prvi po inerciji glasati za Vučića u nedostatku boljega kandidata”, kazao nam je Vasić.
Sjetimo se samo predsjedničkih izbora, koje je Vučić dobio, i to s gotovo četrdeset postotnih bodova prednosti ispred najbližeg pratitelja, bivšeg pučkog pravobranitelja Saše Jankovića.
Koliko je Vučić premoćno osvojio vlast ispred nepopularne opozicije govori činjenica da je samo Janković osvojio više glasova od Ljubiše Preletačevića Beloga, koji je u kampanji obećavao gradnju srpske morske obale. Beli je zapravo umjetničko ime studenta Luke Maksimovića i njegovih pokušaja razotkrivanja srpskog apsurdistana. Kako su neutralni promatrači odlično zamijetili, Beli nije nudio ništa. Nudio je samo sprdnju i tako postao simbol otpora građanstva.
Jeremić, Đilas, pa i mnogi drugi ostaci nekih boljih vremena, kao što je Đinđićev šef kabineta Čedomir Jovanović, ne mogu Vučiću ništa. Željeznom rukom vlada Srbijom, pa i sam postavlja premijerku s predsjedničke pozicije, a ni njegovo rušenje ne bi značilo ništa. Potpuno neprirodna koalicija s čela aktualnih prosvjeda ne bi se mogla dogovoriti o točnoj nijansi bijele boje za posjetnice.
Kako bi se takva široka opozicija dogovorila oko nekih važnijih pitanja. Kosovo, neriješeni ratni zločini diljem bivše Jugoslavije, popis nestalih osoba tijekom Domovinskog rata, samo su dio egzistencijalnih pitanja Srbije. Europski put ili europska izolacija definitivno je nešto oko čega se prosvjednici ne bi mogli dogovoriti. A, kako je netko pametno rekao, ne može se micati Vučića bez ideje njegove zamjene. Jer što ako dođe Obradović na vlast?
Njegov ekstremizam je dobro poznat, njegova nepopularnost u Rusiji također. A popularnost u Rusiji je jedna od ključnih poluga Vučićeve vlasti. Zapadni analitičari su to nazvali MiG-efektom. Dok Vladimir Putin i njegov šef diplomacije Sergej Lavrov redovito šalju izaslanstva u Beograd, a Vučić šalje svoje poslanike u drugom smjeru, dok Rusija donira rashodovane MiG-ove iz vojnog otpada, oni će biti “pravoslavna braća” s istoka.
Europska unija ulaže u infrastrukturu, članice EU-a šalju novčanu pomoć na sve moguće načine, pomažu u pregovorima s Kosovom u mirnom rješenju nategnutih odnosa, ali sve to ne završava na naslovnicama srpskih medija pod apsolutnom kontrolom Aleksandra Vučića.Jedna famozna fotografija srpskih medija, gdje su svi imali Vučićevu kampanju na naslovnici, najbolje oslikava koliko problema opozicija ima. Svoje ideje možeš plasirati i s balkona stana, ali te neće nitko čuti.
Možda čak i susjedi počnu zvati policiju. Zato su slobodni mediji važni za slobodnu raspravu o teškim temama. Tako su, za potrebe Vučićeve predsjedničke kampanje, iz naftalina izvučena dva ubojstva srpskih vojnika u Topčideru 2004. godine, u koja su odlučili uplesti i Vuka Jeremića.
A kad Obradović ode u Rusiju i Lavrov ga ignorira, to odjekne u svim srpskim medijima. Rusko jasno zauzimanje Vučićeve strane tek je jedan u nizu argumenata srpskoj javnosti da se ne odriču Vučića.
Srbija se uvijek mora pitati koga umjesto Vučića, Hrvatska se uvijek mora pitati kakav će biti taj netko drugi, poslije Vučića. Obradović, kao ekstremni desničar, ni po čemu nije poželjan partner za rješavanje zaostalih pitanja. Vuk Jeremić, kao pobornik teze da je nakon Oluje došlo do etničkog čišćenja na oslobođenom području, također nije baš najsretnije rješenje za razvoj dobrih odnosa među državama bivše Jugoslavije. I tko ostaje? Šešelj? Preletačević? Netko totalno novi? Što kad se pokaže da je taj netko novi gori od Vučića?
wpDiscuz