Bilo je samo pitanje dana kada će Denis Zvizdić, visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije (SDA), i jedan od posljednjih stranačkih teškaša preostao iz vremena Sulejmana Tihića, napustiti stranku, što se i dogodilo protekli tjedan, kada je to Zvizdić osobno potvrdio novinarima. Zvizdić je, inače, bio potpredsjednik SDA i član predsjedništva te stranke.
piše: Josip Mlakić I Bljesak.info
“Odluka koju sam donio nije bila ni laka ni jednostavna, ali je poslije svega bila jedina moguća, imajući u vidu činjenicu da u SDA, po mom mišljenju, nisu napravljene očekivane kvalitativne, programske i kadrovske promjene”, izjavio je Zvizdić.
Tri moguće opcije
O svojoj političkoj budućnosti ništa konkretno nije rekao, osim što je naveo tri moguće opcije svoga budućeg političkog djelovanja: osnivanje nove stranke, davanje potpore nekoj od postojećih političkih stranaka i status nezavisnog poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u kojoj trenutno obnaša dužnost člana Kolegija Doma.
Zvizdićeva ostavka ne predstavlja iznenađenje, jer se već u više navrata špekuliralo o njoj. Prvi put se to dogodilo kada je na prethodnim izborima za Predsjedništvo BiH Denis Zvizdić jedno vrijeme figurirao kao gotovo siguran SDA-ov kandidat za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, da bi se preko noći sve promijenilo, kada je Izetbegović na tu funkciju poželio instalirati vlastitu suprugu, Sebiju Izetbegović. Na kraju je, da podsjetim, izabran notorni Šefik Džaferović, kao “kompromisno rješenje”.
Zvizdićevo napuštanje stranke spominjalo se i u vrijeme kada je SDA napustio Aljoša Čampara. Dakle, apsolutno je jasno da Izetbegovićev brod tone i da s njega iskaču i najuporniji miševi. Izetbegoviću su u ovom trenutku na raspolaganju isključivo duboko iskompromitirani kadrovi poput Bisere Turković, Fadila Novalića, Osmana Mehmedagića Osmice, Šefika Džaferovića, Sebije Izetbegović, Selme Cikotića…
Džoker zovi
Što to znači za SDA? Za unutarstranačke odnose i politiku stranke to ne znači apsolutno ništa, jer je Bakir Izetbegović otvorenim nepotizmom pretvorio ovu stranku u obiteljski biznis u kojemu nema mjesta za bilo koga tko na bilo koji način talasa. To traje već duže vrijeme, što je dovelo i do svojevrsne infantilizacije stranke, s obzirom da je potkapacitirani Bakir Izetbegović postao jedina i isključiva mjera stvari.
Treba podsjetiti da je Izetbegović svoj autoritet u stranci održavao uglavnom preko svog pouzdanog “džokera zovi”, turskog autokrate Tayyipa Erdogana. To se u posljednje vrijeme promijenilo, vjerojatno pod utjecajem američke politike, nakon što je Erdogan, prkoseći američkoj politici, kupio od Rusa obrambeni raketni sustav S-400, čime je preko noći od “saveznika” postao “problem”, barem kada je riječ o geopolitičkim igrama oko Bosne i Hercegovine.
Što sve ovo znači za političke odnose unutar Bosne i Hercegovine, pogotovo u njenom neuralgičnom dijelu, u Federaciji BiH? Prije svega to da su beskrajna privatna sijela Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića, vezana uz donošenje novog Izbornog zakona, do kraja obesmišljena, jer je sada i najvećim stranačkim optimistima, pogotovo onima u HDZ-u, postalo jasno da od toga nema ništa, pa je izostao u tom smislu čak i poslovični “optimizam” Dragana Čovića.
Iz guzice u glavu
Sve ovo nema veze s budućnošću Bosne i Hercegovine, jer su sve te seanse bile u funkciji održavanja postojećeg status quoa, odnosno unutarstranačke discipline, što je išlo u prilog Čoviću, ali ne i Izetbegoviću. Zvizdićeva ostavka samo je jedan od argumenata koji idu u prilog tome. Naravno, ovdje treba staviti ogradu, da ono što je dobro za Dragana Čovića i njegov HDZ, nije dobro za bosanskohercegovačke Hrvate, pogotovo slična “kupovina vremena” koja je, između ostalog, dovela do prave demografske katastrofe među Hrvatima.
Izetbegovićeva pozicija dodatno je oslabljena istragama SIPA-e koje traju ovih dana, vezano za dva slučaja: sumnjiv akademski status Sebije Izetbegović i njeno upravljanje Univerzitetskim kliničkim centrom Sarajevo, te misterija oko diplome “vječitog studenta” Osmana Mehmedagića Osmice.
Svega ovoga postao je svjestan i sam Bakir Izetbegović. Došlo mu iz guzice u glavu, rekla bi stara narodna poslovica. “Mislim da je ključni sastanak koji će imati predstavnici međunarodne zajednice s predstavnicima opozicijskih stranaka, i da će on usmjeriti dalje stvari, kada je u pitanju Dom naroda Federacije i kada su uz pitanju izbor članova Predsjedništva itd”, izjavio je Izetbegović ovih dana.
Protekli tjedan došlo je u tom smislu do naglog obrata, kada su se u Mostaru, i to ni manje ni više već u sjedištu HDZ-a, sastali Dragan Čović i Nermin Nikšić. Tema razgovora bio je Izborni zakon. Nikšić je, vjerojatno pod pritiskom međunarodne zajednice, progutao žabu i došao u Mostar, na noge Draganu Čoviću, bez svog bugojanskog paža Zukana Heleza, što je svojevrsni presedan, odnosno znak da međunarodna zajednica ovaj put misli ozbiljno.
Društvo jednog lica
Da ova inicijativa ima izgleda na uspjeh, govori i to da je za pregovarača sa strane SDP-a imenovan tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović, koji nikada, za razliku od Nikšića i njegove kamarile, nije davao zapaljive izjave i koji je u eri Nermina Nikšića bio neka vrsta stranačkog disidenta.
Još jedna stvar u vezi ovoga ulijeva dodatni optimizam, a radi se o tome da su nakon sastanka izostale bilo kakve konkretne informacije, koje bi, kako to kod nas obično biva, cijeli taj dogovor, ma o čemu da je bila riječ, pretvorili u dnevno-političku priču za jednokratnu upotrebu. Ovako, nakon što je sve ostalo iza zatvorenih vrata, Nikšić ima priliku, koju će, pretpostavljam, propustiti, s obzirom na njegovu potkapacitiranost, jer se i kod SDP-a BiH već duže vrijeme događaju procesi slični onima u SDA, svojevrsna infantilizacija stranke.
Koji su razlozi za to? Ključni je taj, čini mi se, što je ova stranka od vremena Zlatka Lagumdžije funkcionirala kao “trgovačko društvo”, i to “jednog lica”. Stvari su preko noći završile u slijepoj ulici, kada je na čelo te stranke došao Nermin Nikšić, bošnjački nacionalista, jer se Zlatku Lagumdžiji moglo pripisati sve i svašta, ali ne i nacionalizam. Nitko se, vjerujem, ne sjeća sličnih Lagumdžijinih izjava, dok smo se onih Nikšićevih svih ovih godina naslušali, pogotovo preko njegovih “zvaničnih megafona”, Zukana Heleza i Denisa Bećirovića.
Natječaj za poglavicu
U vezi svega gore navedenog zanimljiva je jedna stvar, da je, izgleda, u toku “natječaj” za poglavicu u Bošnjaka, osobu koja će na tom mjestu zamijeniti svrgnutog Izetbegovića. Sad-zasad, barem kada je o međunarodnoj zajednici riječ, izbor je, čini mi se, pao na Jasmina Imamovića, što je dobro rješenje, neusporedivo bolje nego da su se odlučili na infantilnog i potrošenog Nermina Nikšića.
Ne treba smetnuti s uma da je kao najizgledniji kandidat u tom smislu figurirao Dino Konaković, rigidni populist i donekle pametnija varijanta Bakira Izetbegovića. Međutim, tako ne misli međunarodna zajednica, ako je suditi po izjavi Dine Konakovića, kada je komentirao mostarski susret Čović-Nikšić: “Izetbegović bi ponovo da njegove račune neko drugi plati. Kao u Mostaru. Trgovao je s Čovićem, uzimao i čuvao pozicije, zauzvrat davao državne institucije. Sad još samo da opozicija plati ceh i isporuči Čoviću Izborni zakon po mjeri. Dole je možda i uspio, ovog puta neće.”
Ova Konakovićeva izjava govori u prilog tome da je ovaj političar ostao na svojim starim pozicijama, po kojima je poštivanja Ustava vlastite zemlje isključivo ispunjavanje želja Dragana Čovića, odnosno da još uvijek nije dobio od međunarodne zajednice “ponudu koja se ne odbija”. Kako ćemo znati kada do toga dođe? Pa po tome što će, kada proguta žabu, Konaković vjerojatno kreketati neku drugu melodiju.
wpDiscuz
