Legendarni kantautor Ibrica Jusić uz čije su note sinoć u kafiću Lucullus u Mostaru uživali svi zaljubljeni za Hrvatski medijski servis otkrio je, kako mu je drago što je opet s mostarskom publikom, podsjetivši da je zadnji koncert u Mostaru imao na otvaranju Starog mosta.
Razgovarala: Glorija Krišto, Hrvatski Medijski Servis
HMS: Kako ste se baš na Valentinovo odlučili za Mostar, znamo da ste sve ove godine većinom uveseljavali građane Dalmacije?
JUSIĆ: Javili su mi se moji Mostarci sa željom da kod njih nastupim. Imao sam koncert u Zagrebu na Zrinjevcu, na minusu, i poslije mi je došla jedna moja Dubrovkinja i rekla: „Ibrice dobila sam zaduženje od naših zajedničkih prijatelja i htjela bi te pozvati na Valentinovo da budeš u Mostaru“. Ja se držim one stare „tko prvi djevojci njemu djevojka“.
Ne moramo spominjati moju ljubav prema Mostaru i ne pravim razliku između ta dva grada, jer mi i jedan i drugi puno znače. Mostar u meni po porijeklu roditelja, gdje sam kao dijete puno dolazio.
HMS: Dugo vremena niste bili u gradu vašeg djetinjsta. Kako se osjećate u Mostaru i bude li se neke posebne uspomene u Vama?
JUSIĆ: Djetinjstvo sam provedeo u Blagaju i ostalo mi je u posebnom sjećanju. Pamtim ga po kupanju, po Buni koja je ljeti hladna da ne može biti hladnija. Mi smo kao djeca skakali u nju, lovili pastrmke, krali pastrmke iz uzgajališta, gađali nas čuvari sa sačmaricama i sa soli.
Moj pokojni tata je između ona dva rata imao harmoniku s 120 basova. I moja majka se kao curica zaljubila u harmonikaša i tako se udala za moga oca. Oboje su bili begovskih korijena, moja pokojna majka je iz poznate obitelji Velagić iz Blagaja, zbog toga mi je bilo zadovoljstvo pjevati u Mostaru za Valentinovo.
Uvijek mi je u Mostaru prelijepo sjećam se kada sma pjevao u bašti hotel Mostara, Oskaru, Pećini i to mi vraća neke predivne uspomene. Nikada nisam imao neugodnosti, iako sam dolazio ovdje i u nesretna vrijeme pjevao i na jednoj i na drugoj strani, mada su mi neki i zamjerili. Nisam se obazirao na to, samo sam im rekao: “Meni je bog dao talenat i zato nema razloga da ne idem među sve ljude“.
HMS: Mada živite u Hrvatskoj, sevdah osjećate kao dio svoje i obiteljske tradicije. To se vidi i po projektu “Amanet”.
JUSIĆ: Sevdah je u meni živio cijeli život. Koliko god smo s jedne strane odrastali uz talijansku kanconu, Dubrovačke ljetne igre, operu i klasiku, u kući se uvijek njegovao sevdah. Ljudi su se mnogo pitali otkud Ibrica u sevdahu.
Volim reći, što je čovjek stariji, sve se više vraća svojim korijenima, a ipak moji i korijeni moje obitelji potječu iz Hercegovine bez obzira što sam se rodio u Dubrovniku nikada neću zaboraviti svoje korjene.
Snimanje „Amaneta I“ i „Ameneta II“ mi je donijelo veliki uspjeh na svjetskim festivalima, a planiram snimiti ako Bog dadne zdravlja i treći, četvrti. „Amanet II“ je nešto posebno, jer odiše onim lijepim bosanskim duhom.
Najdraža sevdalinka mi je „Emina”, jer za mene nosi posebnu emociju, a snimio sam je 1976. do 1977. godine u čast svojoj majci koja se zvala Emina, kojoj sam rođendan poklonio friško otisnut prvi Jugotonov gramofonski LP.
HMS: Upravo snimate novi album, pa otkrijete nam nešto više o njemu?
JUSIĆ: Album će biti obogaćen pjesmama koje sma uvijek htio pjevati, ali bez orkestra, bubnjeva i galame. Na njemu ću biti samo ja uz zvuke gitare i violine, samo da zatvoriš oči i uživaš.
Skladbe su odabrane biti će dvije Arsanove, dvije talijanske i par svojih kojih nisam dosad snimio, ali i pjesme klasici koje sam oduvijek želio pjevati, a nisam imao prigodu jer mi kompozitori nisu dali. Nikad Runjiću nisam oprostio što je ”Molitvu za Magdalenu” dao Oliveru Dragojeviću, a ne meni pjesma je predivna. Tako da će se i ona naći na albumu.
HMS: Većina pjesama nosi ispričanu neku ljubavnu priču, pa možete li nam otkriti gdje nalazite inspiraciju?
JUSIĆ: Treba promatrati život otvorenih očiju, ne gledati u pod nego, gledati svijet oko sebe divit se nebu, ovom lijepom vremenu, zvijezdama ovo je Božji sve dar i svaki čovjek je kovač svoje sreće. Primjećujem sreću ali i nesreću, pogotovo kada je ljubav u pitanju. Volim reći da pjevam i stvaram kao što živim i obratno.
HMS: Imate kućne ljubimce psa i mačka. Pokazujete da pas i mačka mogu zajedno pod isti krov?
JUSIĆ: Imam svoga psa Bonda i mačka Kikija koji je sivo bijeli Rus kojeg sam prije tri godine našao u Zagrebu u metru snijega, sjećam se mogao mi je tada u dlan stati. Odrastao sam u Dubrovniku uz mačke, htio sam ga udomiti, jer sma mislio da se neće slagati s Bondom. Međutim kada se prvi put izvukao iz kartonske kutije i Bond se počeo igrati s njim rekao sam da će ostati kod nas. Zajedno putujemo, ali on je ostao trenutno u Sarajevu kod prijatelja, jer ga obožavaju.
Mačak je isto prošlog ljeta također položio scenski ispit. Kada je bio koncert na slapovima Krke s jedne stane mikrofana bio je „kučak s druge mačak“ i cijelo vrijeme su bili mirni. Pred kraj koncerta vidiš Kiki se digao i krenuo prema Bondu i svi su mislili sad će pas skočit, ali oni se pomaziše. Ona teorija definitivno ne stoji kad kažu ne slažu se „ko pas i mačka“.
Bond je belgijski ovčar i moja četvrta priča, a ime je dobio po filmskom junaku, Jamesu Bondu, miran je i mogu ući u školu s tisuću djece, bez straha da će nekoga ugristi. Meni životinje mnogo znače. One su najbolji psihoterapeuti. To je ljubav van kategorije.
HMS: Izjavili ste da čekate treću ženu, pa je li se u međuvremenu pojavila ta posebna dama u vašem životu? I koje su žene naljepše s tim da ste puno proputovali?
JUSIĆ: Nema ništa bez naših Hercegovki to su najljepše i prave žene. Kod mene je trenutno stanje što se tiče ljubavi oseka. Navikao sam na svoju samoću i ne bi da mi netko remeti mir i „prčka“ po kući, iako je istina da nije lako biti sam. Ne tražim ženu, ali ako iza nekog čoška susretnem, neka dva lijepa oka, nikad se ne znam. Moj pokojni ujak Meho se drugi put oženio, kada je imao 80 godina i to je jedna predivna priča, tako da imam još deset godina fore da čekam nikad ne znaš kakva je sudbina.
Ne znam koja bi žena izdržala sa mnom sva ta putovanja kao što izdrže, kao što bi rekli mi u Dubrovniku, „moj kučak i moj mačak”.
HMS: Kako ste doživjeli nedavnu smrt kolege Kemala Montena?
JUSIĆ: Tužan sam, jer smo bili veliki prijatelji, ali mu nisam otišao na ispraćaj, zato što su meni takve ceremonije postale samo žutilo i slikanje. Među nama je postojalo jedno veliko uzajamno poštovanje i uvažavanje prema onome što radimo. U isto vrijeme sam jako žalostan, a opet s druge strane sam možda malo i ljut na njega što se više nije pazio.
wpDiscuz