Česte su kritike zbog činjenice da se ime Srđana Aleksića ne slavi dovoljno u BIH. Jer bijaše istinski heroj i ponos srpskog naroda. Vlasti u Srpskoj, dale su mu određena priznanja no izdizanje njega kao primjera očito se i dalje smatra udarom na vojsku Srpske. A baš ničeg nema pogrešnog u tome da se Srpska njime ponosi. Netko je činio zločin protivan ratnom pravu i pravilima u vojsci RS-a koja su bila nominalno usklađena s međunarodnim konvencijama. Ovaj čovjek se ustao protiv tog. Platio je glavom. I postao je heroj.
Da je preživio, da je stvorio u ratu nove Srđane, da je slučajno završio u Srebrenici, možda bi uspio zaustaviti zločin u Srebrenici. No nije. Ubili su gs, jer im je kazao da oružje nisu dobili da čine to što čine.
No kada su u pitanju zločini HVO-a i zločini Armije BIH nema uopće dostupnog imena hrvatskog vojnika ili vojnika Armije BIH, bio on Bošnjak ili Arapin, koji u trenutku dok pripadnici ABIH ili HVO-a čine zločin, nad civilima, ustaje se i spriječava taj zločin, te poslije tog plaća glavom, mučenjem, samicom, ili bilo kakvom vrstom poniženja.
Što je cilj te šutnje? Netko iz vrha HVO-a ili vrha ABIH nam želi reći da smo mi gori ljudi od Srba?
Ne. Ne radi se o tome.
I vodstva HVO-a i Armije BIH uvjeravaju sami sebe, pa tako i nas da niti HVO niti Armija BIH nisu radili torture nad civilima, pa tako situacije za reakciju hrvatskih i bošnjačkih Srđana Aleksića naprosto nije bilo.
A bilo je.
Širom BIH neumitno postoje bošnjački i hrvatski Srđani Aleksići. Ljudi koji su platili životom obranu nedužnog.
Njihovo skrivanje od očiju javnosti, nije dokaz da oni ne postoje.
To skrivanje je simptom naše bolesti, naše opće društvene bijede. Kako našeg hrvatskog “UZP” društva tako i bijede naprednog bošnjačkog “antifašističkog tekbir džihad” društva.
Autoru ovog članka poznata je gotovo filmska ljubavna priča o jednoj Bošnjakinji, Lejla ćemo ju nazvati, Sarajki ludo zaljubljenoj u jednog Hrvata. On se Josip zvao. Rat 1992 bacio ga je u sanitet. Kasnije po izbijanju rata između Bošnjaka i Hrvata zatečen je u HVO-u Srednje Bosne, točnije onom u Zenici te je spletom okolnosti pao u ruke mudžahedinima. Skupa sa svojim suborcima iz jedinice.
Svi će oni biti pobijeni, naravno prema neženevskim konvencijama ubijanja. Osim Josipa.
On je preživio zahvaljujući činjenici da su ga vidjeli kako zarobljenima privija rane.
Lejla saznaje sve o njegovoj sudbini te traži od oca da ju vodi u Zenicu. Ravno ka Mudžahedinima. On ju gleda kao luđakinju. Odbija to. Danima odbija. A potom nakon njenih urlanja i rezolutnog “vozi me babo”, dolazi pred njih, predstavlja se kao osoba koja podržava njihov stil borbe i traži da ju se pusti u jedinicu da pomogne kao sanitetni radnik u privijanju rana ranjenicima.
Pustili su je. Ušla je naravno radi Josipa. Bio je to posljednji put kad je vidjela oca.
Ovaj čin, ulaska u grotlo puno divljaka i ubojica, svjesna da te mogu svaki tren silovati, među ljude čiji jezik ne poznaš niti znaš što su u stanju činiti ti ljudi od kojih su strepili i Bošnjaci Zenice, a sve samo iz ljubavi prema drugom čovjeku, Hrvatu, kako bi mu načinila dodatan štit i zaštitu od mudžahedina nikada nije javno dokumentiran. A doista je filmska priča.
Par se nakon rata oženio a u ratu su se svačeg i nagledali. Bili su u jednoj od najgorih jedinica rata.
U Sarajevu nisu mogli pronaći posao jer je Lejli muž bio Ustaša, odselili su u Široki otkud Josipovi vuku korijene. Tamo opet nije bilo posla. Josip je označen kao balijski čovjek, možda i špijun koji je sa sobom doveo nekakvu balinkuru.
Putem USAID-a i međunarodne zajednice nakon godina lutanja pomoglo im se i dans su na nekakvim međunarodnim destinacijama. Pretpostavljamo da se dijela svog života u BIH i ne žele sjećati. I kladili bismo se da im je traumatičniji ovaj period života u BIH nakon rata.
U Posušju su tijekom rata boravila dva maloljetna brata, Bošnjaka, koje je neki HVO vojnik iz Mostara pronašao kako lutaju po terenu, negdje sjeverno u Bosni. Nepoznato nam je otkud su došli ni tko im je pobio obitelj, no sve im je bilo pobijeno. Iako su mu se u jedinici suprotstavili, što se brine oko “muslimanske djece koja će sutra pucati po nama”, usprotivio se, došlo je do sukoba i ranjavanja” stvar je prijavljena šefovima Stožera, djeca su prebačena u Posušje, gdje je inače bio centar za zbrinjavanje izbjeglica, i tu su bili cijelo vrijeme rata. Nikada nisu bili u izbjegličkom kampu, nego među narodom. Svak se pomalo brinuo o njima. Izbjeglice su dolazile i odlazile iz Posušja a oni su se zadržali dugo godina i nakon rata.
Priča poput ove ima na stotine i na bošnjačkoj i hrvatskoj strani. I priznajemo, niti jedna od ovih priča nije usporediva sa Srđanovom.
Znači li to da u hrvatskom društvu kao i u bošnjačkom se nije dogodio identični Srđan? Netko tko je ubijen na licu mjesta jer se založio za onog drugog?
Ne. Dogodili su se Srđani i u Hrvata i u Bošnjaka. 100.000 je mrtvih. Statistički gledano dogodili su se poprilično sigurno, s vjerojatnošću od 100% potpuno identični slučajevi.
Stoga je šutnja o njima, skrivanje naših Srđana, zločin i prema hrvatskom i prema bošnjačkom društvu.
Baš kao što je potenciranje krivnje, bacanje fetve na srpsko društvo, koje “ne slavi dovoljno Srđana” ništa drugo nego novi zločin prema Srđanu. Mrtvog ga koristi isti onaj nacionalizam koji je skrio svog Srđana, a koristi ga za bacanje dodatne mržnje na cijeli kolektiv. Srđan se međutim ustao protiv mržnje, i danas bi zasigurno bio ljut da zna da ga neki koriste za širenje mržnje. Recimo prema srpskom narodu u BIH.
Taj nacionalizam, koji obilato distribuira i eksploatira Srđana, čak je i izvezao mrtvog Srđana preko granice, te ga kao gotov medijski paket prodao njemačkim”humanističkim” medijima, koji onda s tim paketom pucaju po BIH. Preodgajajući naravno Srbe.
Trgovac Srđanom, za to vrijeme zadovoljno trlja ruke, sretan je i nasmijan, ponekad otvori podrumsku prostoriju u kojoj krije svog mrtvog Srđana, potom provjeri je li njegov Srđan i dalje dobro sakriven i na sigurnom, provjetri malkice prostoriju, obriše prašinu i potom ju tri puta zaključa.
- Istina o halal Srđanu Haliloviću ne smije se znati jer bi to značilo da je Armija BIH radila maltretiranje civila po bošnjačkim gradovima.
- Istina o hrvatskom vitezu Srđanu Horvatu također se ne smije znati jer bi to značilo da je HVO maltretirao civile po hrvatskim gradovima.
- A da se ne lažemo niti istina o trebinjskom Srđanu Aleksiću, nije se trebala saznati, da se pitalo VRS, ali eto nekako je to procurilo, unatoč strašnim snagama Vojske Republike Srpske i “štaš sad”.
Uglavnom govna smo. Jesmo. I ravnih nam nema…
ish l poskok.info
wpDiscuz
