Nedjelja.
Nebo izgužvano oblacima mirisalo je na kišu, a bila je večer i moj grad vrvio je autima, ljudima, gužvom. Za promjenu.
Prvi put sam se radovala besciljnim lutanjima po malim uličicama tražeći mjesto za parking.
U gradskoj sportskoj dvorani u znak sjećanja na legendu Ludviga Pavlovića Lutka održavao se tradicionalni memorijalni turnir u borilačkim sportovima.
_____piše: Martina Mlinarević l Poskok.info
Ljudi s navirali sa svih strana.
Hercegovci su toliki zaljubljenici u sport?
Ili mom gradu jednostavno fale događaji, pa svaki izazove pravu pomamu?
Tijekom večeri shvatih da je pravi razlog tolikog masovnog okupljanja ipak nešto drugo, nešto što izaziva zgražanje, nešto zbog čega me je po tko zna koji put bilo sram tko sam i odakle dolazim.
Pune tribine.
Kao u slavna vremena kad je gostovala Barcelona.
Princip je isti…
Red govorancije.
Red glazbe.
I konačno, mečevi koje su željno iščekivali i djeca, i mladi, i stari.
Sasvim moćno djelovao je ring, ulazak mladića odjevenih poput gladijatora, razdragana masa i zadovoljstvo što su vrijedni entuzijasti borilačkih klubova uspjeli očuvati uspomenu na lik i djelo velikog ratnika kroz tu manifestaciju.
Početak je obećavao ugodnu noć…
Kao i mnogo puta dosad, utopistički bijah u zabludi.
U prvom meču su boksali „neutralci“, pa je dojam bio lijep, publika profinjena, osjećaj dobar jer uživamo u sportu čije fajtove baš i nemamo često priliku vidjeti uživo.
Drugi meč bio je susret dvojice mladića, jednog iz Sarajeva, jednog iz Splita.
Na noge se diglo oko pedesetak klinaca koji su došli bodriti sarajevski klub jer su i sami njihovi članovi, pa su pljeskom i odličnim navijanjem ispratili svog favorita u borilačku arenu.
Odjednom nastaje opći metež, jer cijela dvorana „mojih“ Ljubušaka zdušno ori : „Splićo, Splićo“, naravno dajući podršku „svom“ pulenu.
Ne bi to bilo ništa čudno.
U svakoj borbi, utakmici, susretu odlučimo se za sebi draže. Za njih navijamo, njih bodrimo.
Ukusi su različiti.
Ne bi to bilo ništa neobično da odjednom nisu počele frcati poznate jezive parole :Ubij Baliju, Ubij Turčina!
I to iz usta klinaca. Uz odobravanje njihovih roditelja. Nisam mogla vjerovati.
Još jedna greška te večeri je odabir mjesta za sjedenje, jer smo sjeli baš pokraj „sarajevske grupacije“, što se ispostavilo jako lošim odabirom jer su prema toj djeci odjednom počeli letjeti upaljači, smeće i raznorazni predmeti.
Dokaz da je turnir dosegao i internacionani karakter bijaše jedan od mečeva u kojem je s jedne strane boksao crnac iz SAD-a, a s druge opet čovjek kobnog imena i prezimena iz našeg glavnog grada.
Ljubuški vatreni navijači opet su zauzeli „svoju“ stranu.
Yeah man, crnačku naravno.
Odakle ga znaju, pitam se.
Pa naravno, skupa su ovce čuvali po Manhattanu.
Ironija u mojim slovima? Cinizam u mojim riječima?
Ne, dragi moj, već stid. Duboki, iskreni ljudski stid.
Nemogućnost shvaćanja situacije i tolike snage nakupljene mržnje u ljudima, u njihovoj djeci, petnaestogodišnjim dječacima i djevojčicama koji su se rodili nakon razaranja, koje je mimoišla bolna strast rata i uništavanja, a koji su tako dobro upućeni koga to trebaju mrziti i koga to trebaju ubiti.
Tolika nerazumnost naježi kožu i plaši čovjeka do najdubljih dubina.
Zgražamo se nad fotografijama malodobnika u Iraku koji se već treniraju u ratnike s oružjem. A ne vidimo naš grad, svoju djecu, svoj dom.
Kakvi smo to ljudi ako djecu učimo prezirati sve ono što je tuđe, dajući im s po jednom kašikicom čokolina i pravu mjeru nacionalističkom zanosa i netrepeljivosti.
Sram me je bilo u trenutku kad je netko viknuo : Idi odakle si došao muslimanu!
Jer u društvu do nas bio je mladić, Ljubušak, koji je rođen pod ovim nebom, u mom gradu, a koji je eto, po vjerskoj pripadnosti onaj kojeg trebamo precrtati na listi naših prijatelja.
Gdje da ide on kad je rastao pod zidinama ljubuške kule, kad je prvi put zaplivao u Trebižatu, prvi put se zaljubio na ljubuškim ulicama, kad je svoje djetinjstvo i mladost poveo ovdje, baš kao i ja, i kad je ovo i njegov grad baš kao i moj…
Dokle seže ljudska glupost, dokad ćemo na nogama nositi utege prošlosti i prenositi ih na nedužnu djecu kojoj trebamo usađivati poštovanje. ljubav, razumijevanje i toleranciju kao najveće darove, a ne im ubrizgavati ubojitu iglu nesklada i podijeljenosti.
Prozovite me naivcem, prozovite me idealistom.
Vaše riječi neće me učiniti manjom, niti slabijom. Jer sinoć sam u svom onom metežu bila najponosnija na svoje roditelje koji su me odgojili s pravom mjerom, dajući mi u ruke vagu u kojoj ću ljude mjeriti samo po dobrom ili lošem i kao takva ću izabrati svoj put.
Ne mogu, a da ne primijetim da bi Ljubuški po pitanju muslimana trebao biti najtolerantniji. Jer su prije rata činili osnovicu našeg stanovništva.
I dobro znam da ih naši stari poštovali i cijenili i da su živjeli skladnim životom poštujući svačije različitosti.
Ne mogu, a da ne primijetim da je veću naklonost gledatelja sinoć dobio čuveni „Splićo“, čak više nego naš ljubušak Ante Majić, samo zato jer je dalmatinac imao nacionalno zvučnijeg protivnika.
Ne mogu, a da ne primijetim kako se priklanjamo zemlji koja sve radi da nas se riješi, Splići zbog kojeg auto pazimo u Splitu kao svetinju jer bi nam ga netko mogao iscrtati (pa zašto kad smo njihovi „obožavani“ hercegovci) i jer nam ga redovno pauk prvog makne s parkinga zbog „naših“ brojeva.
Ne mogu, a da ne primijetim kako mi je žao organizacijskog odbora koji se trude, rade i vježbaju da bi nam prikazali svoje umijeće i očuvali uspomenu na hrvatskog borca, jer sam došla sretna što imamo tako dobar događaj u gradu, a otišla s knedlom u grlu.
Nisam mogla, a da ne primijetim, na kraju ove sinoćnje izvedbe oči Ludviga Pavlovića na slici koja je bila postavljena u dvorani…
„Svi veliki su mrtvi i blaženi….
…od zlih vremena su spašeni….“
wpDiscuz