Nicolò Luxardo, osnivač tvrtke Maraschino, umro je u dobi od 92 godine u svojoj kući u Padovi, piše portal Zadarski.hr. Poznat je po tome što je uspio obnoviti tvornicu maraschina koja je bila uništena u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata. Pripada petoj generaciji poznate obitelji Luxardo.
Firmu je 1821. osnovao Girolamo Luxardo u Zadru. Girolamo se preselio u Zadar s obitelji 1817. godine kao konzularni predstavnik Kraljevine Sardinije. Njegova supruga Maria Canevari kod kuće je proizvodila likere, a specijalizirala se za „rosolio maraschino“, alkoholni napitak iz Dalmacije, pa je Luxardo osnovao destileriju za proizvodnju Liquore Maraschino .
Tvornica je ubrzo stekla ugled i svoje proizvode počela prodavati i izvan Europe, u Sjevernu i Južnu Ameriku, Afriku i Aziju. Luxardo tvornica je veliku pažnju pridavala izgledu i dizajnu maraschina. Zanimljivo je da su boce u tom razdoblju ručno oplele djevojke iz Arbanasa, što se zadržalo do danas.
Poznati francuski pisac Honoré de Balzac u svom romanu „Un début dans la vie“, opisuje razgovor Schinnera i Georgesa o Zadru i Dalmaciji: „To je bilo u onom grad gdje se proizvodi maraschino. Bio sam tamo. To je na obali…“
Girolamo Luxardo umro je 1865. u dobi od 81 godine, a njegov posao preuzeo je Nicolò.
Šest godina nakon Girolamove smrti, po nalogu kraljice Viktorije povučeni su engleski ratni brodovi iz Sredozemlja kako bi ukrcali maraschino za potrebe britanskog dvora. Inače, Zadar je već bio poznat po proizvodnji vrhunskih likera, a tu je bila i obitelj Vlahov s pićem koje je i danas zadržalo njihovo ime.
Proizvodnjom i prodajom “preslavnog i izvrsnog zadarskog maraschina”, predstavljale su snažnu industriju u Zadru, od koje je i sam grad imao izravnu novčanu dobit preko poreza. Zbog osobite kvalitete likera i iznimne potražnje, izvoz zadarskog maraschina se u nepuna dva desetljeća gotovo udvostručio, tako da je 1888. iznosio čak 400.000 boca godišnje. Najčešći oblik transporta bio je pomorski, a izvozilo se u Trst, Veneciju i Rijeku.
Obitelj Luxardo je 1911. godine izgradila znamenitu kuću-tvornicu pod imenom “Maraska” – na početku Obale kneza Trpimira, koja je do danas ostala jedna od najznamenitijih građevina grada Zadra.
Novu destileriju otvorenu 1913. godine sagradio je Michaelangelo Luxardo, koji je bio treća generacija ove obitelji. Destilerija je bila jedna od najvećih u Austro-Ugarskom Carstvu. Zgrada i danas postoji u Zadru.
Još jedan kuriozitet – boce zadarskog maraschina bile su toliko popularne da su boce ovog pića pronađene čak i u olupini slavmpg broda ‘Titanic’.
Krajem Prvog svjetstkog rata Zadar je uključen u Kraljevinu Italiju ali je destilerija gotovo potpuno uništena u savezničkom bombardiranju grada tijekom Drugog svjetskog rata. Na kraju njemačke okupacije 1944. gdine grad su zauzeli partizani, a krajem rata Zadar postaje sastavni dio Jugoslavije.
Inače, još krajem 18. stoljeća u londonskom listu The Morning Post tiskana je obavijest kraljevskog dobavljača namijenjena visokom i nižem plemstvu da su upravo uvezene velike količine zadarskog maraschina izvrsne arome. Već do tada popularnom maraschinu to je pomoglo učvrstiti njegov ugled među engleskim plemstvom.
Doba nakon rata je bilo tragično za obitelj Luxardo, kao i za sve talijanske obitelji u Dalmaciji, ali i Istri. Nakon terora talijanskih fašista na teritorijima uz obalu koji su bili u sklopu Italije, partizani su izvršili odmazdu. Tako je stradala i obitelj Luxardo. Oduzeta im je destilerija, a partizani su ubili nekoliko članova obitelji.
Bili su samo jedna od stotina etničkih talijanskih obitelji – ukupno tisuće civila – koji su zbog rata bili prisilno protjerani iz Dalmacije. Na kraju je gotovo cijelo talijansko stanovništvo Zadra bilo uništeno savezničkim bombardiranjima, pogubljenjem ili izgnanstvom.
Dok je većina obitelji Luxardo pobjegla u Italiju između 1943-1944, neki članovi obitelji odlučili su ostati u Zari, ali to ih je koštalo života. Partizani su strijeljali Nicola Luxarda, njegovu suprugu Biancu Ronzoni i mlađeg brata Pietra.
Nakon bijega, posao je privremeno obnovio Giorgio Luxardo u Veneciji prije no što se preselio u Torregliu blizu Padove u regiji Veneto. Tu je sagradio novu destileriju i nastavio obiteljski posao. On je ujedno jedini preživjeli član četvrte generacije ove obitelji, a Zadrani su ga znali ljeti viđati u svom gradu i nakon Domovinskog rata, jer je ovamo dolazio tijekom ljetnih praznika.
Obitelj šeste generacije još je aktivna u poslovanju tvrtke, uključujući Piera Luxarda, Franca Luxarda, Guida Luxarda, Mattea Luxarda, Filippa Luxarda i Giorgai Luxarda.
Ipak za proizvodnju likera i slavno ime Maraschino zaslužna je jedna žena – upravo Maria Luxardo koja je spravljala tradicionalno piće ‘Rosolio Maraschino’ čija povijest seže još u srednjovjekovne samostane koji su čuvali brižno recepturu.Iskoristivši ženinu inicijativu, Girolamo je 1821. utemeljio tvornicu koja će više od jednoga stoljeća, sve do dolaska partizana 1944., proizvoditi nadaleko čuveni zadarski maraschino, piše Zadarski portal.
Danas, kad tvrtku vodi već sedma generacija ove obitelji destilerija u Italiji ima promet od 25 milijuna eura godišnje i proizvodi 6.000 boca ovog pića u sat vremena.
Luxardovi su u Italiju prenijeli i sortu višanja maraska i tamo posjeduju 22.000 stabala u najvećem voćnjaku u EU. Nicolò je nadgledao i restauraciju nekih venecijanskih vila, bio je inspektor spomenika i likovne umjetnosti.
Kako piše portal Zadarski, davne 1877. godine, Nicolo Luxardo, poznati zadarski tvorničar i proizvođač svjetski poznatog likera, dobio je brodom iz Engleske prvi bicikl. Luxardo ga je ustupio svojim teklićima koji su obilazili tvorničke pogone kako bi im olakšao posao. I tako je započela povijest zadarskog biciklizma.
wpDiscuz
