Prije nego će Husein efendija Kavazović zamijeniti Mustafu Cerića na mjestu reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sarajevski imam i nekadašnji politički zatvorenik, Mustafa Spahić, je rekao da nije važno ko dolazi, već ko odlazi. Naime, prošli poglavar IZ-a bio je čovjek koji se, umjesto rješenjima za probleme bosanskohercegovačkih muslimana, bavio proizvodnjom problema za bosanskohercegovačke muslimane i, posljedično, sve ostale građane.
Husein Kavazović prethodnikovu slavu ne može ugroziti, a nije da se ne trudi, iako je u prvim godinama mandata ostavljao suprotan dojam. Historija, kao što znamo, ne pamti namjere i utiske, već isključivo učinke, a Kavazović se, na opću žalost, sve češće pokazuje kao dostojan nasljednik najgoreg reisa ikada i, po defaultu, kao još jedan lider vjerskog krila Stranke demokratske akcije.
„Pitanje morala nije pitanje nekolicine ljudi, ono je pitanje svih nas, a, prije svega, odgovornih ljudi u jednom mjestu. Nismo mi u tome nikakav izuzetak. Institucije i ustanove kulture, koje finansiramo iz naših poreza koje država ubire, ne mogu se ponašati kao odmetnička mjesta za koja ne važe pravila javnog morala. Svaka vlast je obavezna poštovati javni moral. U protivnom, mi nismo dužni poštovati takvu vlast, niti odluke koje ona donosi“, rekao je, pored ostalog, Kavazović u hutbi izgovorenoj nakon klanjanja Bajram-namaza, devetog jula ove godine.
„Kodificirani javni moral, uključujući onaj njegov segment koji zovemo ‘političkom korektnošću’, u načelu je skup priručnih pravila koja služe pripitomljavanju. Njihova je svrha proizvoditi takve građane čije će ponašanje biti očekivano. A onda tako upristojeni građani trebaju opsluživati sustav koji je nepristojan u svojoj srži. Realno govoreći, današnji su poredci najvulgarniji upravo u demonstriranju svoje tobožnje pristojnosti. Tako je poslušnost nametnuta kao neka vrsta moralne obaveze pomoću koje će se betonirati vladajuće prostaštvo, pa povinovanje uzusima javnoga morala obično podrazumijeva i kastraciju ličnih moralnih načela“, kazao je novinar i pisac Viktor Ivančić, u intervjuu za portal H-Alter prije sedam godina i nešto mjeseci.
Referirajući se na performans ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, kojeg je brutalno prekinuo ambiciozni i nabildani SDA-ovac Haris Zahiragić, Cerić je, pardon Kavazović, baš kao da je čitao Ivančića, zapravo govorio o „pripitomljavanju“ puka „čije će ponašanje biti očekivano“, a „poslušnost nametnuta kao neka vrsta moralne obaveze pomoću koje će se betonirati vladajuće prostaštvo“ čiji je maneken notorni Zahiragić. To što nije jedini njemu je možda utješno, ali nama – niti malo.
Takozvani javni moral je poput ljepote: u oku je promatrača. Evo, recimo: Dini Mustafiću, Jasmili Žbanić, Aleksandru Hemonu, Miljenku Jergoviću, Alminu Kaplanu, Magdaleni Blažević i tako dalje i tako redom, javno je, tajno i svakako nemoralno krasti, uzimati mito, ubadati ljude nožem, montirati familiju na budžetska primanja, relativizirati ratne zločine, trgovati žrtvama, estradizirati religiju i forsirati mediokritete kojima je pseća odanost jedina vrlina. Klanjačima iz prvih safova na namazima koje Kavazović predvodi sve navedeno i puno toga goreg je – cool. Gol muškarac na trgu, Parada ponosa, točenje alkohola i kratka suknja, međutim, nisu. A protiv svih tih zala može se, je li, boriti samo Stranka demokratske akcije.
Nije, naime, reis Kavazović trabunjao o javnom moralu jer je ljeto, pa nema nekih bitnijih tema – a malo je glupo u džamiji govoriti o odlasku na more – već kako bi pokazao da će Islamska zajednica još jedne izbore dočekati u uobičajenoj ulozi isturenog propagandnog odjeljenja Izetbegovićeve stranke.
„Svaka vlast je obavezna poštovati javni moral. U protivnom, mi nismo dužni poštovati takvu vlast, niti odluke koje ona donosi“, rekao je, dakle, Kavazović. I nije, naravno, govorio o nekoj apstraktnoj vlasti, već o vrlo konkretnoj: onoj u kojoj nema SDA, ali ima Naroda i pravde, Naše stranke i SDP-a, saveza koji s pravom očekuje da, nakon Sarajeva, ovlada i njegovom kantonalnom okolinom, pa možda i Federacijom, tačnije njenim dijelom sa bošnjačkom većinom.
Kombinirajući uputstvo za glasanje i poziv na građanski neposluh protiv one vlasti u kojoj – na reisov užas – ne misle kako se budžetskim sredstvima definiraju i granice autonomije institucija u kulturi, Husein efendija Kavazović je uspješno potvrdio koliko je advokat Senad Pećanin bio u pravu kada je za „Slobodnu Bosnu“ nedavno izjavio: „Ja nisam vjernik, ali osjećam zebnju u srcu spram činjenice da u prvom safu Begove džamije na Bajram-namazu godinama klanja Bakir Izetbegović i onda on, Izetbegović, prvi do reisa prima bajramske čestitke. Prvi safovi u našim džamijama i uvaženi gosti ramazanskih i bajramskih programa televizije Hayat bi nabrali stotine godina zatvora zbog kriminala, samo kada bi konačno došao taj ‘ponedjeljak kada počinje pravna država’. Kada bi odnos prema zločinu, kriminalu, korupciji, nepravdi, moćnicima, licemjerju… bio kriterij vjere, ja se nekako osjećam sto puta većim muslimanom i od reisa i od Izetbegovića”.
Reisu-l-ulema Islamske zajednice, Husein efendija Kavazović, nije prvi, već stotinu i prvi puta pokazao da je, dok se Cerić razduživao, bilo jednako važno i ko odlazi i ko dolazi i da, na žalost svih osim SDA, kadrovska promjena nije donijela i onu suštinsku. Sasvim suprotno, reisolucija – proces desekularizacije, puzajuće okupacije javnog prostora, nametanja vjerskih normi kao općih i korištenja religije kao političkog oruđa – nesmetano traje.
wpDiscuz
