HUSO SALČIĆ, ANTIFAŠIZAM, KOLJAČI I POSLJEDICE Dubravki, Nedimu, Bracanu, Zoranu i Salčićima..

Huso Salčić je rijetka veličina, rijetka pojava antifašizma ne samo u Stocu već i na području cijele bl.poč. Jugoslavije. Zapravo, neviđeno nešto. Nešto što bi danas stolaćki, ć namjerno, antivašisti, namjerno, najradije zaboravili da se ikada dogodilo.
Da nije nikako postojalo i srećom je na vakat ubijen da ne kvari varenje današnjim oslobodiocima Stoca. Od mrskog fašizma.
Huso Salčić i Vinko Previšić su u Stocu dobili biste u jednom ljudskom napadu bratsva i jedinstva, ubrzo anuliranom podizanjem biste masovnom plaćenom ubici i četniku, Mustafi Golubiću.
Jednostavno, Stočani su trebali pored hrabrog Srbina Marka Mihića, brata Hrvata i brata muslimana, Muslimana, Bošnjaka.
Za Vinka Previšića su potrefili nacionalnost, no za Husu nisu. Ipak, nisu imali ni boljeg ni hrabrijeg od njega, uz sve minuse koje je takav čudesno hrabri lumpenproleter imao otiskane na čelu.
Svi drugi kandidati iz njegove kvote su na ovaj ili onaj način bili kompromitirani i za sokak, a kamoli za bistu. Nekako su stisli zube, u tiho se pomolili Marxu da mu niko ne džara po biografiji, pozvali obitelj, potražili slike, na svakoj je bio s kačketom, naručili obrazli vajara, izlili, te uz svu bratstvojedinstvujušću pompu, otkrili bistu u parku.
Stolac je bio pravilno formatiran, svi su bili tu, samo se gimnazija nije smijela zvati po Maku Dizdaru.
Sve drugo je bilo tu.
Bista je otkrivena uz prisustvo svih koji su se na neki način mogli društveno i politički ogrebati o Husu, samo da se ne pominje njegova biografija.
Njegova polubraća, Avdo i moj predragi Ahmet su s očajnim licem slušali uvažene govornike, a neke godine uoči smrti, od čika Ahmeta sam čuo ostatak priče o stolačkom antifašizmu, četnicima par vjeroispovijesti, te baška, o njihovoj svevlasti do danas.
Salčićeva biografija zaslužuje bitno boljeg i pismenijeg znalca od mene, no i u nekoliko rečenica je čudesna.
Iako običan radnik, bio je rijetko pismen i načitan, kao i u ostalom do danas u Stocu. Njegovi antivašistićki intelektualci su i dalje primjer nepismenosti, predrasuda i gluposti.
Već 1939.g. po potpisivanju pakta Molotov – Ribbentropp, (pakt Staljin-Hitler o nenapadnju, prevedno na Balkansi pakt Tito-Pavelić o nenapdanju) Huso Salčić je ustao javno protiv, doveo do rascijepa stolačke partijske organizacije i izazvao partijski uvodnik druga Rozenka, tj. Rodoljuba Čolakovića u Proleteru, organu KPJ, koji je postrojio stolačku partijsku boraniju nogom u prkno da su zapamtili đe se no veže konj.
Svi su se posuli lugarom po glavi osim Huse i mladog skojevca Osmana Pirije kojem će to također biti naplaćeno. Umalo glavom.
Jednom Trockist, vazda Trockist.
Dolaskom rata, SVI su imali nekakav izbor osim Huse Salčića. Svi su mogli nešto drugo osim njega. On je morao u šumu, šumu u kojoj su već od kapitulacije kraljevine, četničke grupe i pojedinci, (vidi uspomene Dušana Grka), naoružani krenuli u otpor novoj državi.
Pokolj je stizao pokolj. Huso je bio na Dabru čudo neviđeno. Došao da se bori protiv okupatora, a zatekao borce koji su najblaže rečeno, bili podvojeni o okupaciji. I koje je interesirala samo osveta za izgubljenom kraljevinom, gdje više nije bilo mjesta za “balije” i “latine”.
Testiran je kao mučenik. Slan na najgore zadatke, uglavnom, samo s jednim ciljem, da ga šejtan što prije odnese, da ne kvari partijsko – nacionalne saffove u Dabru. I šire.
Po svom tvrdoglavom, definitivno trockističkom poimanju pravde i revolucije, nije se dao ni u što. Tako je u borbama s četnicima, početkom1942.g. dočekao i težu ranu, zajedno sa svojim zapovijednikom Dušanom Grkom, čijem svjedočenju uz kafu na Rondou, zahvaljujem ovu crticu iz ljudske gadosti i stolačkog antifašizma.
Ranjeni, prebačeni su u partizansku bolnicu u Zvijerini kod Bileće, u ruke Dr. Safeta Mujića, koji osim svog znanja i malo zavoja, nije imao ništa drugo za pomoć tim čemernicima.
Smrt je bila pred vratima. Cijela istočna Hercegovina je napokon bila u potpunosti četnička, što od pravoslavnoh, što od Srba dr. Popovca.
Husu su našli u bolnici. Klasičnom četničkom pretragom muškog polnog organa, ustanovili su tko su “balije” a samo Huso se odbio izjasniti Srbinom islamske vjeroispovijesti.
Dušan Grk je odmah pušten kao junak Oslobođenja Berkovića.
Pravice su pomeli radi partizanskih zločina u Trebinjskoj šumi i igranja kola oko pobijenih, muslimani srpske vjeroispovijesti su pošteđeni, dok je tvrdoglavi trockist Huso Salčić jednostavno zaklan.
Od pedestak koljača bolnice, brojim makar 30 nosioca Partizanske spomenice. Huso Salčić je ostao kamen u cipeli stolačkog antifašizma do danas.
Njegovu bistu niko živ neće obnavljati, niti će ikada dobiti Partizansku spomenicu 1941. Nije ni onda kada su se dijelile. Pokvario bi prosjek stolačkog antivašiste i spomeničara, jer nikada nije bio ni četnik, nije pretrčavao iz muslimansko – četničkih milicija u XIII Hercegovačku, a i iz Svete komunisitčke Partije je izbačen radi protivljenja Hitleru.
U Stocu se nikada ništa po njemu neće zvati, niti će se nobelovac na čekanju slikati u zagrljaju s njegovom bistom.
Valjda i zato što Huso Salčić nije bio urednik u Krugovalnoj Postaji Sarajvo, poput ogromnog pjesnika, bez “e”, nije griješka.
Huso Salčić je bio moler i antifašist.
P. S. Zahvaljujem za ovo sjećanje, Vukašinu – Bati Mijanoviću, Osmanu Piriji, Aliji Elezoviću Domaćinu i nadasve tati…
Stolački revolucionar Huso Salčić ubijen je od četnika 1943. godine, skupa sa svojim profesorom njemačkog jezika Husrefom Krpom. Prije nego je zaklan, četničkom vojvodi je rekao: “Ustao sam sa ovim narodom iz Mostara i Stoca da se borim protiv zla i nasilja koje se čini svakom narodu, pa i srpskom.” Husi Salčiću nikad nije dodijeljena partizanska “Spomenica 1941.”, a njegove kosti nikad nisu izvađene iz jame Viduša. Svjedoci ovog zvjerskog ubojstva i Husinih posljednjih riječi bili su Meho Zećo i Mensur Seferović, koji su preživjeli bacanje u jamu, noću se uspjeli izvući iz nje i domoći Stoca.