Nevjerojatno, ali čini se da je bošnjačka politička elita u Sarajevu otkrila novi tajni recept kako spasiti državu – pisanjem pisama! Točnije, apelacijama. Nakon što je Milorad Dodik odlučio pokazati da se državna politika ipak vodi drukčije nego klečanjem pred visokim predstavnikom, hrabri sarajevski ministri i visoki dužnosnici potražili su spas tamo gdje ga uvijek traže: u tužbama, apelacijama i, naravno, kuknjavi.
U zemlji Bosni, sred šehera Sarajeva, sablju suče ljuti Nermin Nikšić, pero vadi, mastilo gladi, udara rakijicu ljutu, niz bradu mu kaplje dok pljuje po putu. Zove Allaha, Bogu se nada, piše tužbu, i da Dodik strada.
Uz njega stoji Zvizdić, plemić od papira, čovjek od riječi jakih, štambilja i žiga. Piše apelacije, jednu za drugom slaže, svaku noć molitve strancima kaže. “O Schmidt gospodaru, od Save do mora, bez tvoje riječi, propast će nam sabah zora!”
Konaković Elmedin, glasovit junak Fejsbuka, bjesni i kuka: “Pobjeći će Dodik, kud god ga noge nose, u Moskvu ili Beograd, bježat će preko rose!” I on pere ruke, iz džepa papir vadi, juriša na Dodika – ne sabljom, već tužbom radi.
Sanin Bogunić tiho uzdiše, kaže: „Možda institucije reagiraju sada, ako ne budu spore, kao što im je nada.“ Vjera mu slaba, al’ nada mu jača, printa apel, s mukom korača.
A s druge strane Milorad stoji, miran i smiren, s narodom se svojim zbori. “Braćo i sestre, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, ne plašite se tužbi, apelacija, papira – ne vodi se država s tintom i mastilom, nego s pameću, hrabrošću i stilom.”
U Sarajevu pisarnica radi, papiri se gomilaju, mastilo se sladi. Schmidt čeka, ne žuri se mnogo, dok apelacije stižu, on uz smiješak kaže: „Dajte još jednu, al’ ne šaljite dvaput aj– Dodik mi, brate, prevelik zalogaj.”
Pa ti sad vidi, narode dragi, jesu li pisma jača od ruke koja radi.