Ne obraćaš se svome “agresoru” sa “osobitim poštovanjem” niti ga moliš za vojnu pomoć. Samo jedan dopis Alije Izetbegovića Tuđmanu iz 1995 gura u vodu sve Haaške presude HVO-u i dezavuira kompletnu bošnjačku propagandu nakon rata. Samo jedan. Iako ih ima na desetke. Istina je samo jedna. Hrvatska i Hrvati u globalu kako oni u RH tako i oni u BIH izmanipulirani su i izdani od strane manipulativne muslimanske politike koja je Hrvatsku materijalno i na svaki drugi način iskoristila da bi ju potom optužila pred međunarodnim sudom a hrvatski narod nakon rata pribijaju na politički križ i nastoje ga iseliti iz BIH. Hrvatski Sabor mora naprosto donijeti Deklaraciju o toj politici i nazvati ju jasnim imenom. Vrijeme je da se konačno Hrvati suoče s najvećom hrvatskom zabludom koja svoje korijene vuče u austrijskom i njemačkom nacizmu: Muslimani nisu nikakvo hrvatsko cvijeće niti su dio hrvatskog naroda. Muslimani su Muslimani. Izdali su Hrvatsku i Hrvate nakon ovog rata i trenutno čine sve da suzbiju hrvatsku prisutnost u BIH. Hrvatska ih mora promatrati isključivo kroz tu prizmu sve dok se ne ograde od džihadističke politike SDA.
Nakon što je Srebrenica već bila okupirana, a takav scenarij prijetio i Žepi, bošnjački lider Alija Izetbegović, molio je hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana za pomoć kako bi “se zajednički suprostavili srpskom agresoru”. O tome svjedoči i dopis koji je iz Veleposlanstva BiH u Zagrebu upućen Uredu predsjednika Hrvatske, piše Hrvatski Medijski Servis.
U dopisu Ambasada BiH “izražava štovanje” uredu predsjednika Republike Hrvatske te mu prenosi “usmjenu poruku” predsjednika Predsjedništva Republike BiH gospodina Alije Izetbegovića predsjednika Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu.
Veleposlanstvo BiH u Zagrebu u nastavku citira Izetbegovićevu poruku Tuđmanu:
– U povodu sastanka najavljenog za 21. i 22. srpnja 1995. na Brijunima želio bih vam ukazati da je situacija u Republici Bosni i Hercegovini zbog okupacije Srebrenice vrlo teška. Sad je kriza sa Žepom. Može doći do masakra. U takvoj situaciji perdalažem da najvažnija, ako ne i jedina točka naših razgovora bude pitanje vojnog saveza između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora. Jedino iz tog razloga mogao bih, u ovim izuzetno teškim uvjetima, napustiti zemlju. Nadam se da ćete razumijeti i prihvatiti ovaj moj prijedlog koji proizilazi iz nastale situacije. Molim vas da primite izraze mog osobnog poštovanja, stoji na kraju Izetbegovićeve poruke, koji je Veleposlanstvo BiH u Zegrebu prenijelo uredu predsjednika Hrvatske uz ” izraze opetovanog štovanja”.
Ono što se kasnije dogodilo manje više je poznato. Tuđman prihvaća Izetbegovićevu molbu za pomoć. U Splitu 22. srpnja 1995. Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju, kojom je Oružanim snagama Republike Hrvatske formalno omogućeno korištenje teritorija BiH u svrhu zajedničke borbe protiv oružanih formacija Republike Srpske. Puni je naziv potpisane deklaracije „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“.
Uslijedila je 3. kolovoza 1995. vojnoredarstvena akcija Oluja, kojom je, ne samo oslobođen okupirani dio Hrvatske već i razbijen srpski obruč oko Bihaćke regije, čime je spriječeno da Bihać postane nova Srebrenica. Nakon Oluje Hrvatska vojska i HVO nastavili su operacije potiskivanja srpske vojske u BiH sve do nadomak Banja Luke.
No, unatoč ovim povijesnim činjenicama koji svjedoče kako i koliku su Hrvatska i Tuđman pomogli BiH i Bošnjacima, za mnoge bošnjačke političare, intelektualce i njihove medijske trabante Hrvatska je bila “agresor na Bosnu u Hercegovinu”, a Tuđman ju je rušio i dijelio Miloševićem./HMS/