Premda se u osnovi slažem s uredništvom portala Autograf.hr u ocjeni pisma predsjednika Obiteljske stranke Mate Knezovića, objavio sam u studiji slučaja na mojoj web stranici o (anti)fašizmu u Hrvata i Knezovićevo pismo i odgovor veleposlanika Kraljevine Norveške u Republici Hrvatskoj, NJ. E. Henrika Ofstada, kao i izvješće s Osnivačke skupštine Antifašističke lige Republike Hrvatske (od 26. ožujka 2015. godine), Povelju AFL-a, (usvojenu 9. svibnja 2014.) te intervju Slavka Goldsteina Jutarnjem listu, jer se radi o jednom od suosnivača AFL-a i autoru iznimne knjige-opomene ”1941. godina koja se vraća”.
Na Knezovićevo pismo ću se ovdje referirati samo zato što je zahtijevati od veleposlanika da se ”ispriča hrvatskom narodu”, jer je nazočio osnivanju Antifašističke lige (a u drugom pismu i da ”napusti RH”!) diplomatski, politički i kulturni skandal prvog reda. Kao bivši diplomat siguran sam da se tomu zahtjevu u diplomatskom koru u Zagrebu smijalo grohotom, dok su se u zemljama pošiljateljicama pitali: Kakva li je to zemlja prijema, kakvi su ti Hrvati ljudi, rekti, da prostiš?
_______ piše: prof.dr.sc. Mile Lasić / milelasic.com / autograf.hr
No već je,odavno vrag odnio šalu; aktualni ”građanski rat sjećanja” među Hrvatima i nas i hrvatske prijatelje u svijetu sili na pitanje zašto se u Hrvatskoj ne želi praviti razlika između fašističkih i antifašističkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, onih koji su svoju sudbinu vezali za sile Osovine i onih koji su pripadali silama antifašističke koalicije?
O civilizacijskoj razlici među njima se vodi strogo računa čak i u zemljama poraženim u Drugom svjetskom ratu, dok u Hrvatskoj i među Hrvatima bukti ”građanski rat sjećanja” (T. Kuljić). ”Nešto se ružno i opasno događa ne samo u HDZ-u, nego i u širim krugovima”, upozorio je Slavko Goldstein, ”nevjerojatno je da nova predsjednica Republike, koja je iz grobničkog partizanskog kraja, a usto je svjetska žena, ne shvaća da je ukloniti Tita s Pantovčaka isto kao maknuti generala De Gaullea iz neke francuske institucije”.
Case study o (anti)fašizmu kod Hrvata sam izložio inače i u nastavi, i na web-stranici i na Facebooku, ali nije naišao na ”lajkanja”, što je siguran znak da su pro et contra argumenti ušli tek u fazu inkubacije, to jest da izazivaju unutarnje otpore i neslaganja. Pretpostavljam da su se moji čitatelji posebice mučili s ocjenom Slavka Goldsteina: ”Ne smijemo zaboraviti da je NDH teško obilježila Hrvatsku”, jer ”u svijetu je zapamćeno da je Jasenovac bio jedini konclogor smrti kojim su upravljali domaći ljudi, a ne Nijemci”.
Apsurd je time savršen, jer Republika Hrvatska nije poražena zemlja u Drugom svjetskom ratu samo zbog toga što je, uz endehazijske, imala i antifašistički pokret (u sastavu NOVJ, dakako). Još je apsurdnije što se i 70 godina poslije Drugog svjetskog rata mora ponavljati kako Nezavisna Država Hrvatska nije bila ni nezavisna, ni država, pa ni hrvatska, nego tek puki satelit talijanskog fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma. Upravo zbog toga i velika prevara za velike dijelove hrvatskog (i bošnjačkog) naroda u BiH.
K tomu, Republika Hrvatska je samo zahvaljujući svom antifašističkom pokretu, koji je oformio ZAVNOH, stekla pravo sudjelovati na I. i II. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću i Jajcu pri formiranju buduće DFJ/FNRJ/SFRJ. Tako je kao jedna od šest jugoslavenskih republika i sudjelovala u anti-Hitlerovoj koaliciji, pa je mogla vratiti i Istru, i Dalmacije i otočje u svoje okrilje.
Već zbog toga nitko u Hrvatskoj ne bi smio podcjenjivati doprinose njezinih antifašista-partizana (hrvatskih, srpskih i inih, bili ili ne bili komunisti) uspostavi Hrvatske unutar Jugoslavije. Ma kako je sve ružno završilo tijekom krvavog rasapa SFRJ, bez subjektiviteta RH unutar SFRJ Republika Hrvatska ne bi mogla 22. svibnja 1992. godine postati članicom Ujedinjenih naroda. U svakom slučaju, ne bi mogla biti priznata unutar njezinih međunarodno priznatih granica bez poštivanja položaja bivših republika u Ustava SFRJ iz 1974. godine, što je bio i temelj za ”deset mišljenja” Badinterove komisije.
Zbog svega toga je sramotno i opasno što su se važne institucije u suvremenoj Hrvatskoj upustile u falsificiranje povijesti i u vođenje ”građanskog rata sjećanja”. O tomu uvjerljivo svjedoče brojni politički prijepori ili pak knjige o ”ustaškoj vojsci” i ustaškoj emigraciji.
Ilustracije radi ovdje će biti dotaknuta ”knjiga” pod nazivom ”Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” (Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2014., str. 1050). Nju je pripremio Luburićev politički intimus Mile Boban Otporaš, koji za sebe kaže: ”Rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine…”
Knjiga od 1050 stranica počinje Predgovorom nakladnika Zvonimira Despota koji priznaje ”kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno”, te tek stidljivo dodaje da se Luburić ne može izdvojiti iz NDH-konteksta: ”Od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže…”
I taman kad čitatelj pomisli da će dobiti obrazloženje zašto je u Hrvatskoj moguće tiskati pisma ozloglašenog ratnog zločinca bez znanstvenih komentara, slijedi poruka da ”o tomu ovdje nema smisla uopće išta pisati, jer je to zasebna tema…” (!?). Luburićeva pisma se objavljuju, veli Despot, jer su važna za istraživanje emigracije i za našu sadašnjost… (!!!)
Luburićeva pisma su skenirana i kronološki poredana, objasnio je potom Mile Boban Otporaš, te najviše pisama potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Stier, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Vrijedni Otporaš je inače siguran da je Luburić pisao i ljudima kakvi su: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe Šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić, i mnogi drugi, ali ta pisma nije uspio uvrstiti u knjigu za Despotovu seriju ”Hrvatska povijest”, za sada…
Cijeli ‘case study nam govori kako se u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima.
Jedina korist od aktualnog ”građanskog rata sjećanja” je, zapravo, u tomu što je sada i posljednjem političkom slijepcu jasno da je krajnje vrijeme da i Hrvati propitaju vlastite ”duge sjenke prošlosti” (Aleide Assmann), sjenke obaju totalitarizama, kako bi se konačno okončao i među njima Drugi svjetski rat.
Hrvatima je, naime, žurno potreban iskorak u kritičkom nadvladavanju prošlosti, što podrazumijeva ozbiljan diskurs i o sramotnim fašističkim zločinima, ali i o zločinima tzv. antifašističkih pobjednika u ratu i poraću (presudama bez suđenja, ubijanju stvarnih i izmišljenih političkih protivnika na tzv. križnim putovima), uključivo i u tzv. antistaljinističkim obračunima.
Nije vrijeme za povijesne revizije, nego za povijesne istine, za dezideologizacije i konačno kritičko nadvladavanje prošlosti. Takvo što uključuje i neisplakane suze i pobjednika i poraženih u Drugom svjetskom ratu. Vrijeme je za empatije prema političkim protivnicima, za deviktimizaciju i pomirenje.