Svaki put kad se u Hrvatskoj – od nogometnih stadiona do fešte u Čavoglavama – pojave ustaški simboli ili skandiranje, pojavi se i tvrdnja da je to djelo ubačenih elemenata i sabotera. Ako je to doista tako, onda bi novo vodstvo SOA-e u idućim mjesecima trebalo imati pune ruke posla hvatajući sabotere. Naime, ovih se dana pojavio jedan film u kojem “provokatori” pred kamerama demonstriraju fašizam. Tih je provokatora na stotine. Što je najljepše, svoje fašističke sentimente oni iskazuju pred kamerama – njemačke televizije!

Na njemačko-francuskoj televiziji ARTE prikazan je dokumentarac koji Hrvatskoj nanosi (nažalost – posve zasluženu) sramotu prikazujući je kao močvaru najcrnjeg fašizma. Riječ je o dokumentarnom filmu “Rechts, zwo, drei – driftet Europa ab” (Desno, dva, tri – kamo će otplutati Europa?) dokumentarističkog tima koji čine Sebastian Bellwinkel, Romy Strassenburg i Marta Werner. Naslovljen po pionirskoj koračnici iz razdoblja DDR-a, film ARTE-ove ekipe bavi se usponom nove populističke desnice u Europi. Glavni fokus filma je Njemačka. No, za ARTE-ovu ekipu najjeziviji i vizualno najživopisniji primjeri desnog ekstremizma u današnjoj Europi jesu – oni hrvatski. Hrvatskoj je posvećena cijela posljednja trećina filma koje je vizualno najšokantnija i dramaturški udarna.

ARTE-ov 85-minutni dokumentarac u prvoj se polovici bavi usponom pučke desnice u Njemačkoj, prati aktiviste AfD-a i Pegide iz Dresdena te dragovoljačku noćnu stražu vigilanata iz Chemnitza. Tijekom filma autori postupno šire fokus i prikazuju radikalno-desnu scenu u još nekoliko europskih zemalja. Kratko se bavi s Action Française i Marinom Le Pen. Odlaze u selo u istočnoj Mađarskoj u kojem živi velika romska manjina, a na vlasti je Jobbik. Znatnu pozornost ARTE-ov tim posvećuje Poljskoj i uspjehu stranke PiS.

Žene i ustaške kape

Hrvatskom se film počinje baviti u posljednjoj trećini. Hrvatsku predstavlja kao turistički raj za brojne Europljane. Ali – kako navodi jedna hrvatska sugovornica, inače turistički vodič – “to je fasada, predstava”. ARTE-ove kamere potom idu u okolicu Jasenovca i prikazuje brojne ratne ruševine išarane ustaškim ušatim U. ARTE-ovi dokumentaristi potom gledatelje vode u srce tame hrvatskog nacionalizma. Prikazuje se Milanovićeva prošloljetna vojna parada, potom fešta u Kninu, dernek u Čavoglavama. Čini se da njemački dokumentaristi nisu imali previše problema pronaći “provokatore” koji bi “naružili” Hrvatsku. Prikazuju pijanu ekipu u šatoru koja u deliriju pjeva ustaške napitnice. Snimaju curu s ustaškom kapom koja uz harmoniku pleše na ulici. Brojni i euforični dragovoljci jedva čekaju da pred ARTE-ovim kamerama salutiraju fašističkim pozdravom. Na koncu, u filmu se pojavi i Kolinda Grabar Kitarović koja se grli i druži s razdraganom masom. Snimatelj švenka na podlakticu jednog od predsjedničinih “novih prijatelja”. Na njoj je tetoviran njemački križ iz Prvog svjetskog rata s upisana dva ustaška U. Nema što, vrh SOA-e je zaslužio smjenu: “saboteri” su se približili samoj predsjednici!

Fašistički slogan

U nastavku filma, ekipa ARTE predstavlja aktere nove hrvatske pučke desnice. U filmu se pojavljuju potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš i šef mladeži HČSP-a Frane Čirko, a dok ga autori intervjuiraju u stranačkom štabu, upozoravaju publiku da se iza njegovih leđa na stijegu koči fašistički slogan ZDS. Ekipa dokumentarca spominje i ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, a prikazana je i njegova fotografija s crnom kapom na naslovnici Novosti. Njemački dokumentaristi kontekstualiziraju hrvatsku radikalnu desnicu. Podsjećaju da je zemlja godinama bila u ekonomskoj recesiji, navode da je nezaposlenost mladih visoka te grafikonom prikazuju da je u razdoblju krize ljevica izgubila, a desnica dobila stotine tisuća glasova.

Premda desno-nacionalistička politika u Hrvatskoj nema takvu izbornu podršku, niti je do te mjere postala dominantna kao u Poljskoj ili Mađarskoj, njemački dokumentaristi upravo su Hrvatskoj posvetili najdulju i najsočniju dionicu filma, a fotografije iz Hrvatske su i u svim popratnim materijalima za PR filma. To se nekom može činiti nepravedno, no ARTE-ovi autori imali su za to bar dva razloga. Za početak – naši su desničari nažalost opasno živopisni. Dok u poljskom dijelu filma gledate uglavnom krute i beživotne konzervativce u tamnim odijelima, hrvatski desničari u poredbi s njima izgledaju kao Kusturičin film. ARTE-ovi dokumentaristi u Kninu i Čavoglavama nalaze do jednog sve balkanističke klišeje: rakija i narodnjaci, napitnice, ples, cilik, ekipa u razularenom deliriju. Drugi je razlog – nažalost – porazniji. U svakoj od četiri zemlje konzervativci i desničari se jako ustručavaju od ikakvog ikonografskog vezivanja za povijesni fašizam. U Njemačkoj je to zakonom zabranjeno, u Poljskoj ne postoji kao povijesni fenomen, a u Mađarskoj su čak i fašisti dovoljno mudri da to izbjegavaju. Jedino “pametni” na hrvatskoj desnici smatraju da su izuzetno korisni za domovinu kad pred njemačkom kamerom kliču Paveliću, slave ustaše i “mjere kukuruz”.

Politički vrh

Film “Desno, dva, tri” prikazan je prošli tjedan na televiziji ARTE – koja otprilike odgovara našem HTV-u 3. Riječ je o elitnoj i ne masovno gledanoj televiziji, no ona svejedno pokriva 130 milijuna stanovnika Francuske i Njemačke, a film je k tomu slobodno dostupan i na ARTE-ovoj web stranici. Riječ je – ukratko – o filmu koji će za ugled Hrvatske imati nemjerljivo veću štetu od famozne svastike na Poljudu o kojoj je HDZ govorio cijelu predizbornu kampanju. Šteta je uvećana i time što film jasno pokazuje hrvatski politički vrh (predsjednicu) kao neodvojiv dio nacionalističke ikonografije i scene. Šteta je velika i zbog toga što ARTE-ova ekipa jasno smješta radikalnu desnicu u kontekst turizma, poručujući svojem obrazovanom i utjecajnom gledateljstvu da ne vjeruje u hrvatske turističke lagarije, te – indirektno – da ne ljetuje u takvoj zemlji. No, najgore od svega je to što se s ARTE-ovim filmom teško svađati. Jer, ono što taj film prikazuje je – naime – žalosna istina.

Jurica Pavičić l Jutarnji.hr