Nakon propalog pokušaja s Vladom Karamarko-Petrov-Orešković u državi je na pomolu novi rizičan eksperiment: HDZ-ov problem želi se riješiti prije izbora, odnosno bez izbora, unutarstranačkom, a u suštini mnogo više izvanstranačkom implozijom, koja bi preko jedne noći pomela izabrane i postavila odabrane.
Premda se uklanjanje Tomislava Karamarka iz politike po svemu čini kao logičan i hitan cilj najvećeg dijela HDZ-a, opozicije i građana zainteresiranih za sudjelovanje u demokratskom odlučivanju, metoda kojom se do tog cilja želi doći pomalo je diskutabilna.
Jer, upravo je izbacivanje demokracije iz političkih stranaka i iz odlučivanja dovelo do poremećaja s kojim se sada panično bore: naime, ni Karamarko ni Orešković do najviših pozicija u politici i državi nisu došli zato što su se prirodno nametnuli kao lideri s potencijalom, nego uz pomoć inženjeringa koji nikad nije imao naročite sličnosti s demokracijom.
Sad se taj naopak i očito neodrživ konstrukt politike pokušava zamijeniti na isti, pogrešan način: tako da se opet mimo najšire stranačke baze i bez sudjelovanja građana (koji, kako pokazuju istraživanja, u najvećem broju žele nove izbore) odnekud želi iskrojiti takvo vodstvo koje bi svojim upravljanjem državom, možda malo bolje od sadašnjeg, prikrilo zastrašujuću nemoć i jezivu kadrovsku, intelektualnu i moralnu pustoš u prvim redovima najvećih političkih stranaka u zemlji, kako HDZ-a tako i SDP-a, HNS-a i drugih.
Domagoj Milošević i Gordan Maras – pa to su poster dječaci stanja do kojeg je dovelo protuprirodno i protupolitičko kadroviranje po strankama.
Iako bi zbog trenutačne fiksiranosti na štetnost Karamarkova sudjelovanja u visokoj politici čak i ovakvo prekonoćno rješenje moglo zvučati kao usluga demokraciji, valja ipak razmisliti ne bi li to možda bio dodatni korak natrag u izgradnji demokratskog sustava u Hrvatskoj.
U okolnostima u kojima ne znamo tko upravlja HDZ-om, koja politika tamo prevladava, tko je zapravo doveo Oreškovića, tko Marića, tko danas stavlja odluke na dnevni red Vlade, tko odlučuje o prodaji Končara ili koncesijama za pronalazak plina, koga, na koncu, predstavlja Most i u kakvoj je vezi s Oreškovićem, Hrastom, Grozdom, Lipom ili čime već, zatim koji je HSS pravi HSS – onaj Hrgov ili onaj Beljakov, dakle u situaciji u kojoj ne znamo gotovo ništa ni o kome iz koalicije koja upravlja ili pokušava upravljati zemljom doista je pitanje može li u tako visokom stupnju kaosa već samo uklanjanje Karamarka i njegova uskog kruga, bez novih izbora kao posljedice, dovesti do demokratske stabilizacije i pročišćenja, prijeko potrebnih za napredak društva u svakom pogledu, pa tako i ekonomskom.
Može li brza izmjena u igri doista oporaviti i ojačati HDZ? I je li argument “samo da se ne vrati Milanović“, koji je po mnogočemu razumljiv, zaista dovoljan da opravda preslagivanje mimo volje građana?
Mnogi ovih dana ponavljaju: nemojmo se zamarati ovime što se događa u politici, sve ostalo je važnije od toga.
Premda ima logike u stalnom forsiranju teze da su političari inferiorni poduzetnicima, u ovakvoj se interpretaciji krije i mala antidemokratska zamka. Silno je važno da se proces odlučivanja vrati u političke institucije koje nam sada izgledaju kao cirkus – u Sabor i Vladu – a ne da se potiskuje još dalje od njih.
Prema tome, ne, nipošto nije nevažno kako će završiti procesi u ključnim strankama. Ne, to nije ni sporedno, ni nezanimljivo. Ne, nije irelevantan ni tijek, ni rasplet velike i teške krize. Nije svejedno koja će i koliko autentična osoba biti na čelu HDZ-a ili SDP-a, a svatko tko javnost želi uvjeriti u suprotno, hotimice ili nehotice pridonosi stanju kakvo imamo danas. A najmanje je nevažno tko će sutra voditi Vladu.
Već dugo promatramo sistematično urušavanje demokracije u strankama, zapravo poništavanje stranaka, kadrovsko devastiranje političkih organizacija i ridikuliziranje institucija. To je proces u kojemu je SOA zauzela poziciju ključne institucije. (Štoviše, “soa” je valjda prva riječ koju je premijer naučio izgovarati bez greške.)
To kako je hrvatska obavještajna zajednica pobijedila Hrvatsku demokratsku zajednicu, tj. mnogo šire od toga, kako su tajne službe pobijedile demokraciju, jednom će se sigurno izučavati na politološkim studijima.
Hrvatska danas ima premijera koji je žrtva vlastite fascinacije obavještajnim sustavom i zakulisnim političkim dogovorima te kao takav simbol stanja u koje se korak po korak dovela hrvatska politika. Taj Johnny English hrvatske politike i dalje sebe nameće kao rješenje, no on realno nije više od sredstva za planiranu i već gotovo do kraja odrađenu Karamarkovu eliminaciju.
Od Oreškovićeva privatnog stana radi se kao nekakva sigurna kuća za političare, a Hrvatska, hvala lijepa, ima dovoljno reprezentativnih prostora u koje se mora nastaniti i u kojima mora živjeti demokracija.
Nino Đula l jutarnji.hr
wpDiscuz