Povijest hrvatske književnosti duga je priča o neprepoznatim veličinama, o imenima koja su morala umrijeti kako bi ih netko proglasio besmrtnima. Petar Gudelj je bio i ostao prevelik za zemlju koja nikada nije znala što bi s velikima.
Jer Hrvatska je, kako bi to rekao Gudelj, zemlja poskoka i kamenih suhozida, ona u kojoj je lakše prepoznati otrovnu zmiju nego pjesnika, u kojoj je lakše podići zid nego priznati da postoji netko tko može nadživjeti te zidove. I zato je Gudelj, kao i toliki drugi prije njega, dočekao vlastitu smrt kao tek prvi znak da će ga se netko sjetiti.
A sjetit će ga se, jer tako je uvijek bilo.
I Tina Ujevića su za života ignorirali i gurali u mračne kantune, dok ga nisu mrtvog ovjenčali vijenčevima slave.
I Teslu su proglasili ludim, dok im nije zatrebao mrtav za udžbenike.
I Gudelj je morao čekati da bi ga proglasili najvećim.
Pjesnik koji je nadživio vlastiti zavičaj
Što je s ovom zemljom i njezinim pjesnicima?
Zašto su uvijek sami, kao stijene na vjetrometini, izloženi svim olujama i nikada pod ničijom zaštitom?
Zašto hrvatska kultura uvijek zakasni, pa se sjeti tek onda kad je prekasno?
Petar Gudelj nije bio običan pjesnik. On je bio mitolog Imotske krajine, Homer Dalmatinske zagore, čovjek koji je od krša napravio jezik i od kamena poeziju.
Pisao je o zemlji koja se ne da osvojiti, o ljudima koji ne znaju pobjeći i o sudbini koja ne daje izbora.
I baš zbog toga, ta ista zemlja ga nije znala priznati.
Gudelj nije bio salonac. Nije bio pjesnik za okrugle stolove i književne promocije u kavanama.
On nije pisao o Zagrebu, o njegovim trgovima i lampama koje se gase u noći, o treperenju svetog duha na ulicama Gornjeg grada.
Njegova je poezija imala miris vrućeg kamena, žeđi, krvi i suza.
I zato je, u zemlji koja preferira pristojnost i mjeru, bio gurnut u stranu.
Beograd, Zagreb, nigdje doma
Hrvatska književnost nikada nije bila blagonaklona prema onima koji su stvarali izvan njenih provincijalnih okvira.
Petar Gudelj je bio hrvatski pjesnik, ali njegovo su mu pjesništvo u najvećoj mjeri izdavali i objavljivali u Beogradu.
I to mu nikada nisu oprostili.
Što da se oprosti pjesniku koji je odbio čekati?
Što da se oprosti pjesniku koji je bio svoj, čak i kad su svi očekivali da bude nečiji?
Oni koji su mu mogli pružiti mjesto u hrvatskoj književnosti nisu mu ga dali.
Njegove knjige su stajale negdje sa strane, dok su drugima dijelili nagrade i priznanja.
Tek kada su vidjeli da opstaje unatoč njima, počeli su ga priznavati.
Ali ne previše. Toliko da ne uvrijede vlastitu osrednjost.
Hrvatska je uvijek kasni dužnik
Hrvatska kultura nije sposobna prepoznati svoje velikane na vrijeme.
Uvijek ih priznaje nakon što ih sahrani.
Tako je bilo s Ujevićem. Tako je bilo s Krležom, koji je za života imao moć, ali ne i ljubav. Tako je i s Gudeljem.
On je bio pjesnik bez matične luke, čovjek kojemu su hrvatski kritičari davali pohvale, ali ne i prostor.
Njemu su, za života, davali mrvice.
Sad kad je umro, dobit će spomen-ploču.
Možda i ulicu.
Možda će ga neki mladi pjesnici početi citirati.
Ali ono što ga čeka jest ista sudbina svih velikih pjesnika ove zemlje:
bit će priznat tek onda kad bude kasno.
I to je tragedija Hrvatske.
Ona nikada nije dorasla vlastitoj veličini.
Nikada nije bila dostojan protivnik vlastitim pjesnicima.
I nikada nije znala na vrijeme odati počast onima koji su je opjevali.
Zato će Gudelj tek sada postati besmrtan.
Jer Hrvatska nikada ne priznaje svoje pjesnike dok su živi.
“Ali možda je upravo to dokaz hrvatske veličine”. EZ / POSKOK
wpDiscuz
