Hrvatski političar i predsjednik HSS-a Krešo Beljak nedavno je šokirao javnost izjavom o ubojstvima UDB-e u inozemstvu.
Preko 100? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sr…nja i vodio sve ratove od ’91. do ’99. Fašisti iz bivše Jugoslavije i iz drugih zemalja koji su izbjegli UDB-i, napisao je Krešo Beljak na Twitteru. Nakon ove informacije razgovarali smo s mnogim Hrvatima u inozemstvu koji su u šoku, nevjerici i strahu. Posebno su pogođeni Hrvati kao što su Iva i Gojko Bošnjak iz Karlsruhea, svjedoci terora, progona i zločina UDB-e u Njemačkoj.
Gledajući Dnevnik u podne na HRT ostala sam šokirana nakon izjave Predsjednika HSS-a Kreše Beljka. Prvo što sam uradila nazvala sam supruga i ispričala mu o kakvoj se izjavi radi. On nije mogao da vjeruje dok nije došao doma i sam čio tu informaciju, bile su prve riječi Ive Bošnjak supruge Gojka Bošnjaka na kojeg je UDBA sedamdesetih godina izvela dva neuspjela atentata.
Posebno me je pogodila činjenica, nastavila je Iva, da samo se danas sječali našeg prijatelja i kuma Nikole Miličevića koji je točno prije 40 godina, 13. siječnja 1980. ubijen u Frankfurtu od strane UDBA-e, koja se nije osvrtala na to da iza njega ostaje supruga s petero maloljetne djece.
Kada sam čuo tu informaciju oko mene se zemlja okrenula, sav uzbuđen nastavio je Gojko Bošnjak.
Predsjednik Tuđman je rekao u počecima stvaranja hrvatske države “Pružite ruku svima onima koji su vas progonili.”
Mi smo pružili ruku, a oni nama nisu nikada.
Na mene je UDBA pokušala atentat 1972. godine s podmetanjem bombe u restoranu, a 1973. zahvaljujući blokadi pištolja atentat nije uspio. Atentator je bio osuđen u Karlsruheu na 10 godina zatvora. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske došao sam do dokumenata koji pokazuju da je UDBA planirala u nekoliko navrata ponovne atentate na mene.
Među Hrvatima u inozemstvu nakon Beljkove poruke koja je upućena svim Hrvatima koji misle drugačije pojavio se šok, nevjerica i strah. Nitko ne može vjerovati da ima još bolesnih umova koji razmišljaju danas kao što su Simo Dubajić i Milan Basta razmišljali 1945. godine.
Kako je i sam Simo Dubajić izjavio da je odgovaran za likvidaciju najmanje 30.000 ratnih zarobljenika kao i to “samo mi je žao što ih nije bilo 100.000.” Titovi partizani su počeli krvavi pir nakon završetka 2. svjetskog rata pod rukovodstvom Milana Baste u Bleiburgu 12. 05. 1945. godine kada su poubijali 29 mještana Bleiburga, a od toga 15 žena. Samo radi toga što su oni ili njihove obitelji bili aktivni na referendumu održanom 1920. godine o sudbini Koruške o tome da li da ostane u Austriji ili da se pripojiti Jugoslaviji. Nakon tog zločina u Bleiburgu Milan Basta je djelonično poubijao ratne zarobljenike i civile kod Bleiburga, a ostale predao Simi Dubajiću na smaknuće ili križni put.
U posljednje vrijeme slične izjave dali su narodni zastupnici Hrvatskog sabora Nenad Stazić “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.” i sada Krešo Beljak. Izgleda da bi kao sljedbenici Dubajića i Baste rado taj posao odraditi danas, temeljito i do kraja. Po svemu sudeći takvi se razgovori vode kod koalicijskih partnera koji su okupljeni oko SDP-a. Umjesto da osude takve izjave i poduzmu stegovne mjere oni se blamiraju pravdajući takve postupke i tumačeći izjavu tako da ni oni sami ne vjeruju u to što govore.
Nikad nisam mogao pretpostaviti da bi netko nakon neovisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske mogao i pomisliti na zločine prema Hrvatima u inozemstvu. Sada vidimo da skoro nakon 30 godina samostalnosti Hrvatske, UDBA još djeluje i odgaja svoje sljedbenike. Razočarani smo ne djelovanjem institucija Republike Hrvatske u zaštiti svih njenih građana ma gdje god oni bili, od suludih ideja i terora, zaključio je Gojko Bošnjak.
Ako se danas ratovi ne vode konvencionalnim oružjem nego kroz medijske prostor onda postoje i sve naznake “medijskih zličina” protiv čovječnosti. Protiv takvih “medijskih zločinaca” svaka pravna država mora poduzeti sve pravne mjere i takve “zločine” spriječiti dok ne bude prekasno.
Poražavajuća činjenica da nakon takvih javnih izjava, ne djelovanje Državnog odvjetništva, Pučke pravobraniteljica i nevladinih udruga koji ne poduzimaju ništa protiv onih koji javno “beljakaju”, iznose govor mržnje i time čine “medijske zločine” protiv čovječnosti. Zbog svog nečinjenja postavlja se pitanje da li se Hrvatska može smatrati uopće demokratskom državom.
Čudna i neshvatljiva je pasivnost i neprofesionalnost nevladinih udruga, pojedinih političara i medija koji uvijek vagaju s koje strane, lijeve ili desne, dolazi kakva informacija i prema tome se tada navijački odnose. Kad mediji izvršavaju poslove koji im nametnu njihovi nalogodavci tada se o tome piše danima, a kada su štičenici nalogodavaca u pitanju onda se sve to završava u istom trenutu.
( FOTO & Tekst: Vlado Bilić/Kroatische Radiosendung KROS)
wpDiscuz