Published On: Uto, srp 13th, 2021

HRVATI U BIH; “Fućka nam se šta misli političko Sarajevo i njihovi trabanti“

Predsjednik Milanović već nekoliko dana boravi u posjeti Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odbio je ići u glavni grad BiH s obrazloženjem kako neće ići u Sarajevo “sve dok se neke stvari ne promijene“. Upućenima je bilo jasno na što točno misli, čak je bilo jasno i novinarki koja je inzistirala da pojasni što pod tim misli ali joj je ipak odgovorio; “…dok Hrvati ne budu imali pravo izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, u Sarajevo neću ići“.  Time je posjeta predsjednika Milanovića tobože izgubila karakter službene posjete BiH, ali kako Milanović sam kaže, Hrvatima u BiH se fućka za tim njihovim sarajevskim službenostima.

Republika Hrvatska od svoje samostalnosti izabrala je svog petog predsjednika, svi predsjednici RH, pa i drugi visoki državni dužnosnici RH dolazili su u posjetu BiH i Hrvatima u BiH, osim notornog Stjepana Mesića kojemu se sigurno ni malo ne sviđa ova posljednja izjava predsjednika Milanovića o tome kako neće ići u Sarajevo iz pojašnjenih razloga, a koji bez ikakvih argumenata i potrebe da razumije političku poziciju Hrvata u BiH i prevladavajući stav među političkim strankama hrvatskog naroda u BiH, slao potpuno suprotne poruke od ovih Milanovićevih, o tome kako je glavni grad Hrvata u BiH Sarajevo i da hrvatski narod u BiH tamo treba tražiti i zastupati svoje politike. “Što mu je, ne znam, nije senilan“, prokomentirao ga je Milanović. Sve bi bilo uredu i nikakvog spora o tome ne bi bilo kada bi Stjepan Mesić shvatio ili želio shvatiti da se Hrvatima u BiH odriču njihova prava, uzurpiraju njihove pozicije u vlasti i u velikoj mjeri destruiraju konstitutivni mehanizmi koje im kao narodu pripadaju. Hrvatski narod u BiH nema problem sa Sarajevom, a još manji problem s državom BiH, a nikakav problem s tim da se u Sarajevu bore i zastupaju  za svoje politike i nacionalne interese. Međutim, Hrvati u BiH imaju problem s “političkim Sarajevom“, s poniženjima i grubima nasrtajima na politička prava hrvatskog naroda u BiH koja dolaze iz sarajevske političke čaršije kao i s onim radikalnim bošnjačko-građanskim politikama koje im na dnevnoj razini šalju poruke o tome kako BiH nije njihova domovina i kako čine sve da im narav takve BiH svakodnevno i demonstriraju.    

Specifičnost Milanovićeva dolaska u BiH među svoj narod kojemu je po slovu Ustava RH također predsjednik, ogleda se u tome što je kao političar koji dolazi s lijevog političkog spektra u RH, čiji prvaci i glavni protagonisti, godinama nikako nisu  mogli shvatiti ili razumjeti o čemu se zapravo radi kada je politička pozicija Hrvata u BiH u pitanju kao i narav problema s kojim se hrvatski narod u BiH nosi već gotovo 3 desetljeća.  Ne samo da nisu mogli shvatiti, nego su neki od njih bili najjači i najglasniji trbuhozborci antihrvatskih politika u BiH, čiji je glavni protagonist i dalje bivši predsjednik Stjepan Mesić.

Hrvati u BiH kao birači s pravom glasa u RH nikada nisu glasovali za stranke i političare s lijeve strane političkog spektra, upravo iz gore spomenutih razloga, ali jesu ukazivali povjerenje onim kandidatima i ljudima koji su željeli razumjeti njihovu poziciju i probleme s kojima se susreću. Kada se tome doda i godinama stvarana antihercegovačka klima u RH i stereotipizacija Hrvata u BiH time otklon od takvih politika biva sve veći i jači. Svjestan je toga i Milanović, svjestan je da dolazi među narod, odnosno birače koji mu nisu ukazali povjerenje ali veličina i snaga svakog političara koji nastoji braniti istinu, zastupati pravedna rješenja i povlačiti državničke poteze, ogleda se upravo u spremnosti i volji da one druge kao i one koji ne misle kao on, posluša i razumije. Svjestan je također, kako je i sam rekao da riskira i to da će ga nazvati “hrvatskim nacionalistom“ iako to nije, a i njegov politički habitus svjedoči nešto sasvim drugo. Specifičnim stilom i retoričkim pristupom predsjednik Milanović, služeći se diplomatski neuvijenim, jasnim, pragmatičnim i preciznim u izričaju i adresiranju poruka, štoviše jer govori istinu i na pravi način etiketira akutne probleme hrvatskog naroda u BiH, vrlo brzo je pokupio simpatije Hrvata u BiH i to do razine euforije i oduševljenja s porukama i aktivnostima te jasnim zalaganjem za prava i interese hrvatskog naroda u BiH. 

Nove difamacije – poznat jezik kojim govori političko Sarajevo

Nitko u političkom Sarajevu neće brže doživjeti sjajan medijski uspon i tako brz i strmoglav pad od “europejca do promotora fašističkih ideja“ ukoliko se samo malo “našali“ i kaže ono što se njihovim ušima neće svidjeti. Što se gore zbori po Hrvate u BiH to si veća politička zvijezda, ako se pak pokuša realno i politički korektno sagledati u čemu se zapravo sastoji hrvatsko nezadovoljstvo i frustracija to si veći neprijatelj BiH i protivnik njene samostalnosti i suverenosti. Te dvojake aršine primijetio je i sam Milanović kako kaže kada se zalagao da se Dayton spomene u rezoluciji NATO Saveza, a džabe se svojevremeno ispričavao i Ivo Josipović u Parlamentu BiH, a i Kolinda dolazila u službeno Sarajevo, jer mjera stvari je samo ono što je bošnjačkom Sarajevu “milo i drago“.

Milanović će morati naučiti i prihvatiti difamacije političkog Sarajeva kao normalnu i uobičajenu praksu jer je samo to jezik kojim bošnjački prvaci i sarajevski građanski kvazianalitičari znaju govoriti. Kontaminacija Milanovićeve posjete Hrvatima u BiH najprije se pokušala okarakterizirati kao neprimjerenom s obzirom na trenutak obilježavanja obljetnice genocida u Srebrenici pa su shvatili da se Milanoviću ipak takve poruke ne mogu servisirati. Zatim su njegov dolazak u BiH i nedolazak u Sarajevo nastojali prikazati kao nediplomatskim pristupom dostojnim predsjednika države te poslane poruke omalovažiti i ocijeniti nevažnim diskreditirajući ih kao poruke koje dolaze od osobe koja se prijetvorno prikazuje kao socijaldemokrat, a u biti je čovjek koji ja iskonski tuđmanovac i nasljednik politike udruženog zločinačkog poduhvata. 

Svi kritiziraju samo Bakirov politički žigolo Željko Komšić šuti

Kanonada neargumentiranih ocjena dolaska Milanovića u BiH te nesuvislih kritika njegovih izjava, uslijedila je najprije reakcijom novokomponovanih prijatelja političkog Sarajeva Dejana Jovića koji ima povijest sukoba s Milanovićem putem društvenih mreža pa su ocjene Milanovićeve politike vjerojatno začinjene i tim međusobnim odnosom  kao i činjenica da je Srbin iz Hrvatske koji je ostao dosljedan jugoslavenskim idejama i tekovinama revolucije te je bio nepristran i kritičan prema Hrvatskoj, a zbog svog utjecaja u vanjsko-političkim krugovima njegove analize i stavovi nisu u mnogome pomagale niti Hrvatskoj, niti njenom ugledu u inozemstvu, te Dragana Markovine koji je ponavljajući fraze o greškama hrvatske politike iz prošlosti koje su nanijele štetu Hrvatima u BiH pokazao grubo nerazumijevanje političkog konteksta i odnosa među narodima u BiH. 

Naravno da su greške u prošlosti postojale i da otvoreni problemi u odnosima postoje ali to ne znači da o njima ne treba razgovarati i među zainteresiranim stranama pokušati naći konsenzus o zajedničkim pitanjima. Reakcije predsjednika Milanovića na odnose u BiH nisu nastale stubokom i odjednom, Milanović djeluje na političkoj sceni posljednjih 15 godina pa su njegove reakcije, izjave i potezi vjerojatno rezultat dugogodišnjeg praćenja situacije na političkoj sceni u BiH i regiji. Kako je i sam rekao, prije desetak godina je i sam bio u stožeru Komšićeve političke stranke kada je prvi put izabran nadajući se da će to donijeti željenu promjenu i poslužiti kao nukleus nove politike na političkim horizontima u BiH ali je uvidio da su namjere onih koji zlorabe mogućnost izbora člana predsjedništva iz hrvatskog naroda zapravo sasvim drugačije od onih kojima se nadao i koje je priželjkivao. Praviti analogiju između posjete predsjednika Milanovića BiH za vrijeme obljetnice u Srebrenici s pitanjem kako bi državni vrh Hrvatske reagirao da Vučić posjeti mjesta pobune u Hrvatskoj za vrijeme obljetnice u Vukovaru je u najmanju ruku glupa i bezobrazna poredba. Gospodine Markovina, Hrvati u BiH i Milanović sa Srebrenicom “nemaju ništa“, niti su sudjelovali u tom zločinu, niti negiraju njegovu narav i povijesne činjenice o tom civilizacijskom posrnuću. 

Reakcije Ivane Marić kao “velike“ političke analitičarke iz Sarajeva svode se na pristup “reakcije radi reakcije“. Ono što je jasno iz njenih opservacije jeste da se ne slaže s politikom koju zagovara Zoran Milanović, ali ne možemo točno zaključiti s čim se to ne slaže Marić jer niti jednu tezu odnosno antitezu o Milanovićevom iznesenom promišljanju i problematiziranju određenih pitanja u BiH ne možemo razlučiti osim načelnog neslaganja i klasičnog sarajevskog etiketiranja onih koji drugačije misle. 

Bošnjački član predsjedništva Šefik Džaferović ističe kako je Zoran Milanović nepristojan gost u tuđoj kući dok zaboravlja i na patronizirajući način šalje poruke o BiH kao samo njegovoj kući i kući naroda kojeg predstavlja. Milanović dolazi u goste, štoviše pozvan je u goste i drugom suvlasniku te iste kuće i dobro je došao, što Džaferović i sarajevska politička klika nikako ne može razumjeti i prihvatiti. Bosna i Hercegovina je domovina i hrvatskog naroda. Na njegove opaske nastavlja se njegova stranačka kolegica Alma Čolo koja ističe da mi u BiH sami treba da rješavamo otvorena pitanja, a ne pod pritiskom susjednih država, ukoliko je BiH suverena zemlja, onda Milanović ne može postavljati ultimatume, – na žalost gospođo Čolo, predsjednik Milanović je izgleda shvatio da vi i politika vaše stranke ne želite rješavati otvorena pitanja koja danas postoje u BiH, napose ona koja se odnose na izborni zakon jer priča o reformi izbornog zakonodavstva traje više od jednog desetljeća.  

    Neargumentirane i općenite kritike politika susjedne države prema BiH omiljena je disciplina u Sarajevu, posebno one politike koja na bilo koji način dovede u pitanje ispravnost politike službenog Sarajeva ili bolje rečeno bošnjačkog dijela političkog spektra u BiH, u pravilu se uključi klasična plejada blasfemičnih likova koji neprestano i neuvjerljivo ponavljaju teze o nekakvim politikama iz devedesetih godina. Zanimljiva je zagonetna šutnja “lažnjaka“ , ne lažnjaka nego “Bakirovog političkog žigola“, istog onog Komšića kojemu su skupljali glasove po džematima diljem BiH samo kako bi se osujetila i pobijedila politika udruženog zločinačkog poduhvata. To je isti onaj Komšić, kojeg je Milanović davno shvatio kao prijetvornog igraća  i kojeg ovih dana na ispravan način opisuje i prokazuje. 

Posjeta Osmici kao Milanovićev “Bijeli put“

    Kritika Milanovićevog dolaska u BiH, prije nego je bilo što prokomentirao i isprovocirao bilo čije reakcije, njegov dolazak u BiH smatran je neprimjerenim iz razloga što koincidira s obljetnicom sjećanja na genocid u Srebrenici. Imputiranje Srebrenice hrvatskom političkom vodstvu i Milanoviću koji je ranije posjetio Srebrenicu i čiji su stavovi po pitanju zločina genocida u Srebrenici jasni i nedvosmisleni željeli su bezuspješno prikazati kao nedostatak sućuti i pijeteta prema žrtvama. Međutim, samo su demonstrirali vlastiti nedostatak sućuti i respekt prema žrtvama nekažnjenog zločina koji je počinila njihova vojska. Milanović je prvi predsjednik Republike Hrvatske koji se poklonio žrtvama na spomeniku “Osmica“ gdje je stradalo osmero viteške djece od ispaljene granate s položaja ABiH. Ni riječi o tome u bošnjačkim medijima osim protokolarnog licitiranja Milanovićevog obilaska. Simbolika njegova poklona na spomeniku Osmica neodoljivo podsjeća na Bijeli put za Lašvansku dolinu kojim se u vrijeme najžešći ofanziva vojske ABiH na Hrvate u Lašvanskoj dolini koji su bili u okruženju i potpunoj izolaciji, željela skrenuti pažnja međunarodne javnosti na težak položaj Hrvata u dolini. Godinu dana poslije “Bijelog puta“ u posjetu Hrvatima u Srednjoj Bosni došao je predsjednik Tuđman  i obećao gradnju  bolnice dr. fra Mato Nikolić. Prvi dolazak i poklon predsjednika hrvatske države najnevinijim žrtvama nikada kažnjenog zločina na spomeniku “Osmica“ na simboličkoj razini šalje poruke o novom “Bijelom putu“ Hrvatima Lašvanske doline,  da nisu sami i da nisu zaboravljeni te da vodstvo hrvatske države s njima dijeli osjećaje o nepravdi i teškom položaju u kojem se danas nalaze.    

AUTOR: AS / Centralna.ba

guest
nije obvezno
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x