Prošlog vikenda dok sam se na koncertu Đorđa Balaševića gurala u masi, prišla mi je nepoznata muška osoba, koja o meni zna samo da sam lice iz kvadratića ovog portala i upitala otkud me u Areni, jer je moje pisanje navodno desnije od Balaševićeve glazbe.
U prvi mah nisam osjetila potpunu količinu kulturnog rasizma kojim je bilo intonirano njegovo pitanje. Ili nisam htjela osjetiti. Okrenula sam se okolo i promatrala ljude pokušavajući uočiti naše razlike. Imala sam sve pripadajuće organe. Ruke da zaplješćem. Suze da zaplačem. Osmijeh za patetiku panonskog mornara. Pa ipak, po nečijim mjerilima, nisam bila za ravničarske sjete. Možda zato jer sam s kamenjara? Onog zloglasnog. Onog koji u ispranim glavama izgleda kao poligon gdje se konstantno rađaju ustašoidni primjerci zadrtih provincijalaca koji pate od Rojsluka u kombinaciji sa Kutlinim sindromom.
Hvala na licemjerju
Vjerovat ću ipak da danas, s nekim normalnim odmakom od etiketiranja i bez obzira na bjesomučno šikanje EPH-propagandom, većina ljudi zna kako razlikovati govno od čovjeka. Simptomatično je međutim da te pisanje o neizdrživom stanju u kojem se nalazi narod kojem pripadaš, automatski označava kao desnog fašistu. S druge pak strane, da se ritualno samospaljujem zbog krznenih bundi, da derem glasnice po balkanskim trgovima vičući Free Tibet, da se vezujem lancima za drveća koja se trebaju rušiti, bila bih lijevo-poželjan gost na koncertima koje pohodi urbana gerila da si dokaže svoju ispravnost nad ostalima? Blaženo licemjerje.
Pomalo paradoksalno jer negdje baš u vrijeme koncerta, u bosanskohercegovačkom kozmosu, “najdesnija” stranka koju posjedujemo – HSP, izdala je sve postulate na kojima se nekad temeljilo pravaštvo, te ušavši u koaliciju s ljevičarima bošnjačke orijentacije, Lagumdžijinim SDP-om, razobličila do kraja stvarnu situaciju i rasulo političke scene u BIH, pogotovo unutar hrvatskog političkog tijela. HSP i SDP mogu koalirati samo i jedino u cirkusu Bosne i Hercegovine. Gdje se stranke ne vode statutima nego lopovskim apetitima stranačkih vođa. Scenarij za najboljih komedija. Poglavnik se u grobu vrti kao janje na ražnju. Osim HSP-a, kao jeftina prostitutka su se očekivano prodali i podali braća mesari – Lijanovići, te su svojim stupidnim potpisima dodali još jedan udarac na obraz ionako izubijanog naroda.
Lažna država za čovjeka
Koalicija SDP-SDA-HSP-NSRZB je zapravo pakt jednog vrhunskog manipulatora i tri debila koji neminovno vodi ka konačnom kaosu i pretvaranju cijele Federacije u jedan veliki bošnjački institut. Pobjednik izbora, jednonacionalni, a multietnički Zlatko Lagumdžija, počeo je međutim svakim novim danom gubiti i one svoje fanatične poklonike, popularno nazvane “građane prvog reda”, naivno navučene na nostalgičnu priču o fildžanu viška, koji su sanjali povratak Waltera i državu koja grca u preteškim problemima vidjeli svu u beharu i rahatluku. Počeo je gubiti i intelektualnu elitu koja mu je dugo puhala niz moćnu frizuricu i ruke pune donacija. Počeo je gubiti sve one obične i normalne koji su bježali od višegodišnje SDA demagogije i nadali se nekim promjenama u lažnoj državi za čovjeka.
Ne brine Zlaju to puno. Ostao mu je Bakir. Emisija u osam odakle se sustavno raketira “kriminalizovanog Čovića i genocidnog Dodika”. Stand-up novinarstvo koje se hrani mržnjom prema RS-u i Hercegovini. Ne znači to da Zlaja ne preferira Hrvate i Srbe. Nikako. Naoružao se on sa onima koji su nekada bili Hrvati i Srbi, a danas su samo kupljena bagra čiji je zadatak fiktivno održavanje imidža kvazi-višenacionalne stranke. Ima on Željka i stotine malih željkića sa domovnicama. Pronašao je Zlaja u Hercegovini suvremene janjičare, Hrvate na daljinski, koji su dobili neznatnu potporu svog naroda na izborima, te će iskoristii njihove gladne oči koje nahraniš najnovijim bolidom iz njemačkih tvornica, a zauzvrat dobiješ rasturanje hrvatskog korpusa s lica mjesta. S đonom obrazom usred Posušja i Širokog Brijega. Humanim socijaldemokratima kojima je iseljavanje jedini odgovor ukoliko ti se ne sviđa ovakvo stanje, pronaći ove primjerke je zaista bilo neprocjenjivo. Ikebane koje su žrtvovale vlastite principe i budućnost svog naroda radi fotelje. Koje besramno pristaju biti lutke na koncu unitarizacije i pretvaranja države tri konstitutivna naroda u prćiju onog većinskog koji će terorizirati druga dva do istrebljenja.
Broj Hrvata u BiH ovakvom politikom sustavnog gušenja prava i kvislinškim igricama, uskoro će biti toliki da ćemo moći stati u omanju sportsku dvoranu. Čak i Arena će nam biti prevelika. Pitam se kako bi reagirao nepoznati muškarac s početka teksta da živi ovaj kaos? Bi li i u njemu jeza navedenih događaja probudila “desne porive”? Ili bi shvatio da se zapravo samo radi o jednom specifičnom organu s lijeve strane koje se zove srce i koje ne može ostati nijemo na količinu ovog očaja? Mada znam, na proeuropskom i liberalnom putu urbane bratije, imati srce za Hrvate danas nije nimalo pomodno niti poželjno. Uključite ga zato kad nitko ne gleda. Kunem se, to nije ništa strašno. Možete ispasti samo fašist.
wpDiscuz