Hrvati iz BiH zapravo uništavaju svoj politički identitet

Što je zajedničko Hrvatima u Čileu, Australiji, Novom Zelandu, Južnoafričkoj Republici, i Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Evo: prema izbornim pravilima Republike Hrvatske svi su oni iseljenici iz svoje matične države Hrvatske. Tako će i na ovim izborima za Sabor Republike Hrvatske bosanskohercegovački Hrvati biti tretirani kao dijaspora, a oni tu političku sramotu prihvaćati kao milost i privilegij.
Sada će čak, prema sporazumu dviju “sestrinskih stranaka”, HDZ-a i HDZ-a BiH, prvi put nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu (“lista za dijasporu“) biti hadezeovac iz Bosne i Hercegovine – Božo Ljubić. To je ona stranačka lista koju na svim dosadašnjim izborima nijedna druga nije uspjela ugroziti.
____________ piše: Ivan Lovrenović l telegram.hr 
Dvije su stvari koje ovdje prizivaju komentar kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Jedna je taj politički koncept dijaspore, druga sama ličnost i politički profil aktualnoga nositelja HDZ-ove liste.
Gluhe uši 
O prvoj temi napisano je mnoštvo tekstova i tumačenja, pa i ovaj autor ispisao ih je u prošlih dvadeset godina cijelu gomilu, ali stvar spada u onaj repertoar velikih političkih manipulacija o kojima je uvijek važno govoriti, makar izgledalo da je to govor u gluhe uši. Na početku devedesetih godina prošloga stoljeća snažna Tuđmanova propaganda uvukla je Hrvate u Bosni i Hercegovini u zamku ideologije svehrvatstva, s ciljevima za čije ostvarenje im je bila namijenjena tek uloga dodatne glasačke mase i ljudskoga materijala za etničko-teritorijalnu razmjenu.
Ta ideologija i do danas u mnogim glavama stoji kao zapreka da se do posljednjih konzekvenci politički osvijesti činjenicu da su Bosna i Hercegovina i Hrvatska dvije zasebne, samostalne države te da se više ne živi pod zajedničkim državnim krovom kao u četiri susjedna državno-politička sistema punih 114 godina, od austrougarske okupacije 1878. do osamostaljenja 1992. godine. I dalje se ustraje na iluziji o “jednom jedinstvenom narodu”, kojega “ne smiju dijeliti nikakve državne granice”. Upravo to bio je jedan od dva temeljna ideologema tuđmanovskog svehrvatstva. Drugi je onaj o Hrvatskoj kao matičnoj državi i o Hrvatima iz Bosne i Hercegovine kao njenoj dijaspori.
Potomci dijaspore
Valja reći da su tu ideologiju u samoj Bosni i Hercegovini zdušno podržavali svi crkveni krugovi, u svim trima biskupijama i u objema franjevačkim provincijama, kao i velik dio hrvatske inteligencije. Ona bi i u psihološkom i u političkom smislu morala za svakoga bosanskog Hrvata, koji imalo drži do svojega osobnog i etničkog dostojanstva, biti uvredljiva i sarkastična, jer bi po njoj Hrvati imali biti nekakav import u Bosnu i Hercegovinu, etnička dijaspora i došljaci, dok cjelokupno povijesno iskustvo svjedoči upravo suprotno – da je taj narod jedino u Bosni i Hercegovini u svojoj matičnoj zemlji, a da se iz nje stoljećima rasijavao po Slavoniji, Dalmaciji, Bačkoj, Južnoj Ugarskoj, modernoj Hrvatskoj, pa su, recimo, Milan Bandić, Zoran Milanović, braća Mamići, Gojko Šušak, Josip Leko, Branimir Glavaš i milijun drugih znamenitih i manje znamenitih stanovnika Hrvatske – potomci bosanske i hercegovačke dijaspore u Hrvatskoj. Jedino Franjo Tuđman to nije, njegovo je podrijetlo, kažu, mađarsko.
Što Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju od prava da glasaju na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj? Kakvu političku korist im to donosi, na koji način se poboljšava njihov politički položaj u Bosni i Hercegovini, kako utječe na izgradnju njihova vlastitog političkog identiteta i dostojanstva u toj zemlji, u kojoj su konstitutivni narod kao i druga dva? S kakvom političkom ozbiljnošću i političkom lojalnošću se uopće može prakticirati hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, ako njeni protagonisti i njena elita pristaju da sami sebe percipiraju kao dijasporu!
Tko je Božo Ljubić
Tragikomično, u tomu se oni potpuno slažu s onim bošnjačkim ideolozima i “znanstvenicima“ koji u svojim novim “istraživanjima” ustvrđuju da su samo Bošnjaci-muslimani starosjedioci u Bosni. Kada, dakle, Hrvati iz Bosne i Hercegovine pristaju da se na izborima za parlament Republike Hrvatske legitimiraju kao pripadnici ili predstavnici dijaspore, oni ozbiljno destruiraju svoj primarni bosanskohercegovački politički integritet. Činjenica da se hrvatski političari i kandidati iz Bosne i Hercegovine i dalje služe ovim štetnim institutom može značiti samo to da im je svraka koristoljublja popila političku pamet i zrelost.
Tako dolazimo i do nositelja HDZ-ove liste za dijasporu na ovim izborima. Tko je Božo Ljubić? Širokobriježanin koji je predratnu karijeru priznatog sarajevskog ortopedskog stručnjaka i uglednoga “člana društvene zajednice“ zamijenio drugom, vješto sklonjen od bilo kakva rizika, a uvijek dobro politički udomljen – tipičan tranzicijski nacionalistički parazit.
U žargonu hrvatske javnosti od nekoga doba vrlo je frekventan izraz “uhljeb“.
Ne znam jesu li se hrvatski jezikoslovci već pozabavili njegovim porijeklom, no i bez toga očito je da dolazi od riječi “uhljebljenje“, a ova, pak, od srpskoslavenskog “uhljebije“. Srpski jezik, međutim, ima mnogo slikovitiji izraz za ovu pojavu: “Lezi lebe, da te jedem!“, a tip na kojega se odnosi je – lezilebović. Kad izgovoriš “lezilebović“, isto je kao da si izgovorio: “Ljubić“.