Narodna skupština u Čakovcu na trgu ispred franjevačke crkve, pred gotovo deset tisuća ljudi, 9. siječnja 1919. godine donijela je Rezoluciju kojom se Međimurje odcjepljuje od Mađarske. Za građanskog upravitelja Međimurja određen je dr. Ivan Novak, nakon čega se život u Međimurju počinje normalizirati.
Nakon govora predstavnika Međimurja na skupštini je jednoglasno prihvaćena rezolucija, koja je poslana prijestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću u Beograd, a čiji tekst glasi:
„U hrvatskom narodu u Medjimurju, koji sa narodom Slovenaca, Hrvata i Srba sačinjava jedinstvenu i etničku cjelinu, živjela je oduvek živa želja, da se politički sjedini sa svojim suplemenicima iste krvi i jezika. Imperijalizam madjarske države, koji je htio nasilnom madjarizacijom stvoriti od raznih naroda bivše ugarske države jedinstveni i jednojezični madjarski narod, kao što nije uspio kod drugih nemadjarskih naroda Ugarske, nije uspio niti kod medjimurskih Hrvata. Usprkos najvećeg nasilja i najveće madjarizacije ipak je narod hrvatski u Medjimurju ušćuvao svoj jezik i živu želju za oslobodjenjem ispod tudjinskog jarma. Kad je pobjednička ideja velikoga predsjednika Wilsona o samoodredjenju naroda zavladala svijetom, osjetili su i medjimurski Hrvati, da i oni imadu pravo na slobodu i život. Madjarske vlasti još jednim posljednjim udarcem, htjele su, da u klici uguše ovu težnju naroda za slobodom i mnogi sinovi našega naroda morali su tu težnju platiti vlastitom krvlju. No došao je čas oslobodjenja po slavnoj vojsci sinova naše krvi i jezika i danas Hrvati iz cijelog Medjimurja, sakupljeni na javnoj skupštini u glavnom mjestu Čakovcu, obdržavanoj dne 9. siječnja 1919., pred cijelim svijetom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosvijesno izjavljuju:
1. Za uvijek se odcjepljujemo od madjarske države, kojoj smo i dosada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.
2. Sjedinjujemo se sa jedinstvenom državom Slovenaca, Hrvata i Srba pod moćnim žezlom prvog jugoslavenskog kralja slavnog Petra I. Karagjorgjevića i izjavljujemo, da nas više nikakva sile od naše nove države razdružiti ne će. I bude li potrebno, vlastitom ćemo krvlju zasvjedočiti ovu svoju odluku.
Živilo naše jugoslavensko kraljevstvo! Živio naš Petar I.! Živio naš osloboditelj prijestolonasljednik regent Aleksandar!”
Iako srpska vojska prema međunarodnom vojnom pravu i ranije potpisanom sporazumu s Mađarskom nije smjela sudjelovati u oslobađanju Međimurja, barem ne direktno kao u obrani Dalmacije od talijanske okupacije, iz nekoliko znanstvenih radova vidljivo je da je Beograd bio itekako upoznat s akcijom te je hrvatskoj i slovenskoj vojsci tajno pridružio pričuvnu jedinicu u slučaju da druga bitka za Međimurje pođe po zlu.
Mađari se nisu lako pomirili s gubitkom Međimurja. Bili su vojnički preslabi da se ozbiljnije suprotstave hrvatskoj vojsci u Međimurju, ali su nade polagali u diplomaciju.
O ulasku hrvatske vojske u Međimurje odmah su izvijestili Mirovnu konferenciju u Parizu, a ona je zatražila objašnjenje od Vrhovne komande srpske vojske u Beogradu.
Srbi su 30. siječnja 1919. izvijestili Mirovnu konferenciju “da se vojna intervencija u Međimurju dogodila prije nego su oni preuzeli zapovjedništvo u bivšim zemljama Austro-Ugarske monarhije te da su vojne operacije izvršene od strane lokalne vlade.”
Na taj način kralj Aleksandar, posljednji hrvatski kralj izbjegao je optužbe za kršenje mirovnog sporazuma s Mađarima.
Iako se život postepeno normalizirao, ipak je hrvatska vlast tretirana kao privremeno stanje koje za svoje razrješenje čeka odluku Mirovne konferencije u Parizu.
Kad je u ožujku 1919. u Mađarskoj izbila revolucija Bele Kuna mirovni pregovori s Mađarskom privremeno su prekinuti. Nastavljeni su tek nakon sloma revolucije.
Tada je u Međimurju boravila međunarodna vojna komisija za razgraničenje s Mađarskom te se na licu mjesta uvjerila u hrvatski karakter Međimurja. Vodeći se principom samoodređenja naroda Mirovna konferencija je odlučila da Međimurje pripadne Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Mirovnim ugovorom potpisanim u Trianonu 4. lipnja 1920. godine Mađari su se, uz protest, odrekli svih teritorija koji su pripali Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada su se odrekli i Međimurja.
Podsjetimo, premda je Međimurje etnički bilo gotovo čisto hrvatsko područje u povijesti je često bilo na meti mađarskih ekspanzionista, a krajem 18. stoljeća administrativno potpada pod mađarsku županiju Zala.
Pod hrvatskom vlašću ponovo se našlo revolucionarne 1848. godine kad je ban Jelačić oslobodio Međimurje, krenuvši dalje u Mađarsku, kojoj je navijestio rat.
Takvo stanje bilo je do 1861. kada je, nametnutom mađarskom i austrijskom politikom, ponovno pripalo Mađarskoj. U tom razdoblju provođena je sustavna mađarizacija, zabranjena je uporaba hrvatskog jezika i hrvatskih društava.
Nakon Prvog svjetskog rata došlo je do raspada Austro-Ugarske, a Međimurje ostaje izvan granica novoosnovane Države SHS.
Nezadovoljni Međimurci osnivaju svoje Narodno vijeće te traže ujedinjenje s hrvatskim krajevima.
Dolazi do pobune koju su Mađari krvavo ugušili, strijeljavši ili objesivši stotinjak Međimuraca.
Hrvati se obraćaju kralju Aleksandru te traže vojnu pomoć, no srpska vojska, iako je sudjelovala u oslobađanju Dalmacije ovaj put nije smjela direktno u bitku jer su imali potpisano primirje s Mađarskom od ranije. No bili su u pričuvi kao jedna od satnija. Sve ostale bile su hrvatkse, poljske i slovenske jedinice.
Kako politički i diplomatski pregovori o pripojenju Međimurja Hrvatskoj ne uspijevaju, 6. prosinca 1918. izrađen je vojni plan s kompletnom logistikom za oslobođenje ovog hrvatskog kraja.
Na čelu hrvatske vojske bio je poznati Slavko Kvaternik, kasnije najviše pozicionirani časnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Kvaternik je u to doba imao čin pukovnika iz nedavno ugašene austro-ugarske carske i kraljevske vojske.
Vojsku je činilo sedam bojni, konjička divizija i četiri topničke baterije (sastavljene od kadeta, sokolske legije i međimurskih dragovoljaca), Varaždinski bataljun, pukovnija husarske konjice, Karlovački pješački puk, Sisački bataljun i dvije čete Slovenaca.
Vojni pohod bio je iz dva pravca, glavni pravac preko Drave (čamci i splavovi kod Hrženice i Preloga), i drugi kroz Sloveniju.
Suočeni s odlučnom i žestokom vojnom akcijom, Mađari su prisiljeni na predaju nakon čega u Čakovec ulazi glavna kolona pod vodstvom podpukovnika Dragutina Perka, a glavni zapovjednik Slavko Kvaternik i službeno preuzima vlast nad cijelim Međimurjem.
Iz korespondencije i pisama generala Simovića koji prenosi molbe Narodnog vijeća iz Zagreba, regentu Aleksandru za vojnu pomoć, da se zaključiti još jedna zanimljivost. Riječ “ustaš” zapravo je istočna varijacija hrvatske riječi “ustanik” . Naime ustanike iz Međimurja srpski general naziva “ustašima” i to u pozitivnom kontekstu:
Ustaš je bio najveći sin Hercegovine, Mihajlo Ljubibratić. vođa Hercegovačkog ustanka uz Don Ivana Musića.
Primjetiti u tekstu da je koordinator akcije oslobađanja Međimurja Slavko Kvaternik, koji će se uskoro ponuditi regentu Aleksandru za visoke vojne dužnosti.
Krležin opis Kvaternikovog govora dobrodošlice u Zagrebu 1918. ledi krv u žilama. Isti taj Kvaternik za samo 20 godina, provodit će teror i u Međimurju i u Podravini. I to ne samo nad srpskim narodom. No to je već tema drugog teksta.
wpDiscuz
