Jedna narodna poslovica, ona o budalama i učenju, kaže kako pametan čovjek uči na tuđim greškama, prosječan na vlastitim, a budala nikad.
Srbi uče na hrvatskim greškama.
Dok je 2001. Ante Jelavić, u bijelom odijelu europske uljudbe, pred Bruxellesom pokušao prikazati sebe kao mirotvorca i demonstrirao spremnost da sve riješi pravno, pošteno i institucionalno, Milorad Dodik je, naučen njegovom greškom u 2025. godini sjeo, natočio rakiju i rekao – “E, nećemo ko Ante, braćo.”
I evo nas dvadeset i nešto godina kasnije, Dodik vodi Republiku Srpsku, Srbi imaju entitet, svoju policiju, svoje institucije, a Jelavić je i dalje egzilant, a Hrvati – e, oni su i dalje konstitutivni narod. Na papiru. Kao i Herc Banka. I ona postoji samo na papiru.
Tamo na tom istom papiru gdje je nemilitantni Jelavić, kao politički Hrvat i mislio da će se prava ostvarivati. Al ništa za to, složili su mu optužnicu za oružani ustanak iako je čovjek razoružao vojsku.
Jelavićeva vjera u Zapad – Zapad kao sudac i egzekutor
U svojoj prozapadnosti Jelavić je vjerovao da ako bude dobar, ako pokaže Bruxellesu da Hrvati nisu problem, da će se za njih netko zauzeti.
Pa je, umjesto da formira oružane jedinice, umjesto da učvrsti financijske temelje Herceg-Bosne, umjesto da osigura geopolitički balans, napravio ono što u geopolitičkom šahu rade samo Hrvati – sam sebe razoružao. Zagreb je pozdravio. Zapad odradio.
Vjerovao je u načela, u međunarodno pravo, u to da će netko s plavim šeširom UN-a stati pred Visokog predstavnika i reći: “Čekaj malo, ljudi, ovo nije pošteno.”
Vođa Hrvata nije ni slutio da se u BIH tek otpčelo s globalnim intervencionizmom iz Biden-Clinton kuhinje, puzajućim državnim udarima i slomom međunarodih prava. Sa slomom svjetskog poretka kakvog smo do tada gledali.
Zauzvrat je dobio tenkove pred Hercegovačkom bankom. Jer kad ti stranci kažu da odložiš oružje i da će oni biti tvoji garanti, ono što zapravo misle jest: “Sada si dovoljno slab da te možemo zgaziti.”
I to su i napravili.
Dodikova realpoliti
I to su i napravili.
Dodikova realpolitika – Sila Boga ne moli
Dodik, s druge strane, zna kako se igra. On zna da se zakoni pišu za one koji ih nemaju čime osporiti, a da se prava ostvaruju ne na sudu, nego na terenu.
Kad su mu rekli da je OHR “međunarodni garant Daytona”, Dodik se nasmijao i rekao: “Odlično. Ja sam međunarodni garant Republike Srpske.”
Kad su mu rekli da mora poštovati odluke Schmidta, Dodik je odgovorio: “A, je li? Dođite ih sprovesti.”
I gle čuda – nitko došao nije.
Za razliku od Jelavića, Dodik nije nikad razmišljao o tome hoće li se nekome u Bruxellesu ili Washingtonu svidjeti ono što radi. Zna da se poštovanje ne traži, nego uzima. I zna da ako razoruža Republiku Srpsku, sutra neće biti ni Republike, ni Srpske.
Jer na Balkanu vlada samo jedno pravilo: Ako nemaš moć, onda nemaš ništa.
Selektivna pravda Zapada – Kad su Hrvati na redu, pravila za nemoćne vrijede, kad su Srbi na redu, vrijedi – Dodik
Hrvati su, naravno, očekivali da će se Zapad jednako prema svima odnositi. Pa su vjerovali da ako se budu ponašali po pravilima, ako ne budu dizali tenzije, ako ne budu previše galamili – da će im međunarodna zajednica dati ono što im pripada.
To, naravno, nije funkcioniralo.
Zapad ima samo jedno pravilo: pravila vrijede za budale, a pametni ih zaobilaze.
Zato OHR nije ukinuo Republiku Srpsku, zato nisu poslali tenkove u Banja Luku, zato nikome nije palo na pamet da srpske političare proglasi izdajnicima i pošalje ih u Zenicu.
Ali zato jest palo na pamet da unište Jelavića, da razbiju Hercegovačku banku, da maknu svaki politički pokušaj Hrvata da se organiziraju i to nakon što su ih jednostavno u FBIH s 1/2 moći sveli na 1/3.Ako i to.
Zašto? Zato što su mogli.
Hrvati u BiH – narod koji nije shvatio ništa
I sad dolazimo do onog bolnog dijela priče. Hrvati nisu shvatili ništa. Ni 2001. godine, ni 2025. godine.
Njihova strategija je i dalje ista – čekati da netko drugi riješi njihove probleme. Čekati Zagreb. Čekati Bruxelles. Čkeati Godoa. Čekati Boga.
Njihova politička nacija pretvorila se u molitvenu zajednicu. I dok Srbi osnivaju rezervni sastav policije, Hrvati osnivaju pričuvne molitvene skupine. Dok Srbi lobiraju u Moskvi, Hrvati idu na misu za domovinu. Prave memorijalna groblja izgubljenih ratova. Muzejčiči. Nogometni stadioni. Folklorna društva. I križeve. Puno križeva. Jako puno križeva. I još jedan betonski. Nemoj da ne bude brda bez križa. Alo mulac, eno ti tamo mrginj a nema križa na njemu, kakav si ti Hrvat!
Pa sad vi recite – tko ovdje ima šanse nešto postići?
Razlika između onih koji čekaju i onih koji uzimaju
Hrvati čekaju da im netko da prava. Srbi uzimaju prava.
Hrvati čekaju da im netko objasni što smiju. Srbi rade ono što žele.
Hrvati čekaju da ih netko zaštiti. Srbi se štite sami.
I zato danas Hrvati više nemaju ništa, a Srbi imaju Republiku Srpsku. Zato Dodik može raditi što hoće, a Hrvati su još uvijek uvjereni da će im Njemačka, Amerika ili Bruxelles dati ono što im pripada.
Spoiler alert: Neće.
A kad Hrvatima i zadnji trag političke moći nestane, kad im Komšić bude doživotni predstavnik, kad ih se institucionalno izbriše iz BiH – onda će i dalje vjerovati da je rješenje moliti se i čekati da ih netko drugi spasi.
Jelavić je vjerovao u pravdu.
Dodik vjeruje u tenkove.
I gle čuda – jedan je pobjednik, a drugi je prognanik. I to prognanik naroda kojeg ta činjenica, da im predsjednik živi već koje desetljeće u izgnanstvu, nešto naročito i ne smeta. Oni i dalje poštuju onog koji ga je protjerao s djedovine.
OHR.
A svaku nedjelju kunu se da osim jednog Boga, drugog poštovati neće.
Znate šta Hrvati?
Jebite se.
/POSKOK/
wpDiscuz
